ŠKRINJA USPOMENA (5) Zlatko Begonja: 'Politički interesi teže određivati ton i boju događajima u društvu'

Izv. prof. dr. sc. Zlatko Begonja, donedavni pročelnik Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, početkom mjeseca je otišao u mirovinu. Odavno je poznat kao povjesničar koji se ne ustručava propitivati ustaljene narative, ali političar koji se u presudnim trenucima hrvatske povijesti nije libio preuzeti odgovornost. No, njegov je životni put i mozaik košarkaških terena, Pomorskog fakulteta, sveučilišnih katedri, istraživanja najosjetljivijih poglavlja suvremene hrvatske povijesti…

Ovom prilikom razgovarali smo o odrastanju u Zadru, sportu i društvenim promjenama koje su ga oblikovale, a prisjetio se i početaka političkog angažmana. Govorio je o izazovima istraživanja razdoblja komunizma, kao i o odnosu znanosti i politike danas. Također, otkrio je što ga je ispunjavalo u radu sa studentima, kako vidi vlastiti doprinos te, na kraju, zašto ni u mirovini ne planira stati s istraživanjem.

Zaokret plovidbe

Rođeni ste i odrasli u Zadru, gradu u kojem su sport, posebno košarka, i identitet neraskidivo povezani. Kako je to okruženje oblikovalo Vaš pogled na život i zajedništvo?

Držim da mali broj stanovnika Zadra koji svojedobno, poglavito zbog načina života i društvenih okolnosti u drugoj polovini 20. stoljeća, nije bio vezan uz sport, a napose uz košarku. Na tom tragu je i u mojem slučaju košarka imala značajnoga udjela u procesu osobnoga formiranja. Pored toga, smatram da je sudjelovanje u sportu za svaku mladu osobu bitno iskustvo koje ostavlja pozitivan trag, posebice vidljiv između ostaloga i u stjecanju, odnosno afirmiranju pojedinih ljudskih vrijednosti. Među takve dolaze i one koje se odnose na uvažavanje obveza, poput reda, discipline, raspolaganja vremenom, prihvaćanja činjenice da su sastavni dijelovi svake sportske igre pobjede i porazi, kao i tome slično. Košarkaška igra, kao jedan od kolektivnih sportova, uvijek je pružala mogućnosti širenja poznanstava i sklapanja prijateljstava koji su svakom akteru, pa tako i meni pomagali između ostaloga i u širenju vidika. Dakle, omogućavala mi je da doživljena iskustva bolje iskoristim za promišljanja o prilikama u kojima sam se nalazio, odnosno da mogu naučiti i obogatiti se novim spoznajama i ravnati se prema njima. Upravo takav slijed događaja značajno je oblikovao pravce mojega daljnjeg razvoja.

Nakon završetka Pomorskog fakulteta u Rijeci odlučili ste upisati studij povijesti i filozofije u Zadru, a potom se specijalizirati na poslijediplomskom studiju iz povijesti hrvatskog pomorstva. Što Vas je navelo na taj preokret u obrazovanju, je li bila riječ o nekom događaju, utjecaju knjige, profesora, društvenim promjenama…? Kako ste doživjeli taj prijelaz s tehničkog/pomorskog usmjerenja na humanističko?

Naizgled čudno, ali zaista samo tako. U mnogim životnim situacijama samostalno ne određujete daljnje korake, hoću kazati, nisu uvijek presudne vaše stvarne osobne preferencije. Prirodno je da se mladi ljudi traže, ali valja imati na umu da su jednako tako važni i utjecaji obitelji, kao i društvena zbilja u kojoj se nalazite. I upravo sklop takvih pojedinosti utječe na kreiranje nastavka vašega puta. Želim također naglasiti da vrijeme u kojemu sam ja odrastao nije niti približno slično onome u kojemu su, primjerice, odrastala moja djeca, ili, pak, studenti kojima sam predavao, što smatram da nije potrebno dodatno pojašnjavati. Pored istaknutoga, želim kazati i to da su na moj odabir prema pravcu obrazovanja u pomorstvu dobrim dijelom utjecale i prilike vezane uz tada izražajnu košarkašku aktivnost. S druge strane, okrenutost prema humanističkom obrazovanju uslijedila je kao sklop osobnih stalno prisutnih težnji za pokušajima što boljega razumijevanja društvenih procesa i prilika u kojima sam se nalazio, ali i onih koje su njima prethodile. Rekao bih kratko, humanističko usmjerenje, odnosno konkretna zainteresiranost za prošlu zbilju, napose onu vezanu uz suvremeno nacionalno razdoblje, uvijek me zaokupljalo zbog čega sam u tom pogledu iskazivao neprestanu znatiželju. A kada imate takav poriv, onda se u pravilu pojavljuju okolnosti koje vam pružaju mogućnosti za ostvarenje težnji kojima ste usmjereni. Tu valja razumjeti i znati u što se upuštate i jeste li spremni, odnosno sposobni nositi se sa zadovoljstvima i teškoćama koje iz donesene odluke proizlaze. U mojem slučaju društvene promjene bile su ključna odrednica nastavka puta obrazovanja i djelovanja. Pritom moram kazati i to da se kombinacije spoznaja iz tehničkog i humanističkog usmjerenja ne isključuju nužno, već naprotiv – mogu međusobno na određenim razinama biti od pomoći, posebice u onome dijelu analitičkoga pristupa razmatranju pojedinih pitanja vezanih uz raščlambu povijesnih tema. Tako da u mojem slučaju taj prijelaz nije poprimio karakter značajnih promjena, posebice ne takvih koje su mogle opterećivati nastavak puta u humanističkom usmjerenju.

Kad je bilo najteže

U jednom ste razdoblju bili vrlo aktivni i u politici. Što Vas je potaknulo da iz akademskog svijeta zakoračite u politički?

Početak političkog djelovanja u kojemu sam aktivno sudjelovao vezuje se uz 1989., točnije uz razdoblje priprema društveno-političkih promjena na hrvatskoj, pa tako i zadarskoj razini. Naime, pristupio sam novoosnovanoj političkoj stranci Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), u kojoj sam prema promoviranom i dostupnom programu pronašao brojne sličnosti s osobnim pogledima na postojeće stanje u društvu. U tom kontekstu shvatio sam da se samo osobnim angažmanom svakog zainteresiranog pojedinca mogu pokrenuti procesi promjena, slagati se pretpostavke za bolju i kvalitetniju budućnost. Slijedeći tu logiku, zašao sam u političke vode, što je pored ostaloga rezultiralo i obnašanjem političke funkcije nakon završetka prvih višestranačkih izbora. Taj oblik profesionalnog angažmana trajao je od 1990. do 1993., da bi u cijelosti bio okončan 1995. godine. Inače, držim da je svatko tko je ozbiljno zainteresiran i okrenut boljitku svoje obitelji, nacije i društva kojega je sastavni dio, dužan angažirati se bez obzira s kojega dijela društvene ljestvice dolazio. Poglavito kada su posrijedi događaji tektonskoga tipa kao što je to bilo u tada aktualnim okolnostima sloma i odlaska komunizma s europske političke pozornice.

Kako biste opisali atmosferu u Zadru početkom 1990-ih, kada se stvarala nova hrvatska država i kada ste i sami bili dio političkih i društvenih promjena?

Ozračje je bilo u mnogočemu slično onome koje je prevladavalo većim dijelom Hrvatske. Zadar se u tim trenutcima nalazio u specifičnim okolnostima, bitno prepoznatim i činjenicom da je zapravo bio utvrda JNA, jednostavno zato jer je u svojem središtu i najbližem okružju imao ukupno 17 vojnih objekata. Slučajno?! U takvim prilikama i nametnutim okolnostima trebalo je iznalaziti racionalna rješenja koja su imala dvojaki cilj: ostvariti zamišljene političke nakane i pokušati utjecati na protivne ideološko-svjetonazorske aktere vojno i oružano moćne, da ne reagiraju, odnosno da se suzdrže od brutalnih djelovanja. Valja naglasiti da je golemi dio zadarskoga stanovništva posve dobro i ispravno razumio stanje u kojem se nalazio te se sukladno tome i ponašao. Međutim, jugoslavensko/velikosrpska ideja ipak je na koncu otkrila sve svoje stvarne nakane. Protivno miroljubivim pokušajima zadarskih političkih tijela, kao i prevladavajućega dijela gradskoga stanovništva, nisu se ipak mogli odmaknuti od svojih zacrtanih programskih ciljeva, pokušaja otkidanja dijelova hrvatskih teritorija u čijem opsegu se nalazio grad Zadar i njegovo okružje. To je bio okvir u kojemu je trebalo pronalaziti i djelovati prema optimalnim rješenjima, premda zasićenima posve razumljivim afektivnim domoljubnim postupanjima. Upravo tako sam shvaćao okolnosti u kojima smo se nalazili i sukladno tome se i ponašao.

Promicanje laži

Vaš znanstveni rad često se bavio političkim procesima i razdobljem komunizma. Jeste li se ikada našli pod pritiskom zbog tema koje ste istraživali?

Nikada nisam bio izložen izravnim pritiscima, premda sam u kontinuitetu na lokalnoj opskurnoj medijskoj pozornici bio predmetom obezvrjeđivanja i promicanja laži. Posve razumljivo, jer kada se bavite tematikom poput one koja je u mojem žarištu zanimanja, onda takva može podosta toga predočiti, i to ne baš svakome prijemčivo. Upravo zato, a u svrhu preventive prepoznaju se nezadovoljnici i njihovi slugani po različitim osnovama, koji su se prizemno služili i nadalje to čine, napadima ad hominem, a nikada i niti u kojem slučaju argumentiranim osporavanjima tvrdnji koje sam iznosio. No, takve doista ne osuđujem jednostavno zato jer na to nemam pravo, naime, svatko može slobodno iznositi svoja stajališta bez obzira koliko o tome zna i je li takva imaju utemeljenost u relevantnim dokazima i argumentima. Razlog tome nalazi se u činjenici da živimo u društvu u kojemu još uvijek, poglavito kada je posrijedi pogled na suvremenu nacionalnu prošlost, prevladava sintagma »opće je poznato«, što zapravo određuje i prokazuje dostignutu razinu društvene svijesti.

Poznati ste po stavu da povjesničari imaju dužnost govoriti istinu, bez obzira na to koliko je neugodna. Jeste li se u karijeri često susretali s pokušajima da se povijest interpretira prema trenutnim političkim interesima?

Ne znam što bi to i kako drugačije trebali postupati povjesničari, izuzev poštivanja temeljnih zadaća struke. U prvome redu odnosi se to na kritičko preispitivanje arhivskoga gradiva, te na toj osnovi, naravno uz konzultaciju i druge dokumentacije, interpretirati složene događaje iz prošlosti. Posve je jasno da se činjenice mogu različito interpretirati poglavito kada su posrijedi drugačiji aspekti pristupa njima, međutim, problem je kada se činjenice pokušavaju zanijekati što nadilazi povjesničarsku struku i zalazi u problematiku koju razrješava neka druga struka. Dakle, povjesničari su dužni materijalu s kojim raspolažu pristupati korektno i objektivno uz poštivanje profesionalnih i etičkih normi, što znači ne skrivati, ili pak ciljano izlučivati, odnosno ne konfabulirati. Međutim, povjesničar, a napose onaj koji se bavi razdobljem nacionalne prošlosti iz drugoga dijela 20. stoljeća, zalazi u područje problema kada svojim istraživanjima i rezultatima izlazi izvan društveno zadanih ideološko/političko/promidžbenih okvira. To znači – u trenucima kada pokušava predočiti rezultate koji ne odgovaraju proizvedenim dogovorima i usvojenoj dogmatskoj slici o odabranom dijelu hrvatske prošlosti. Politički interesi uvijek su težili određivati ton i boju događajima u društvu, pa tako i onima na području pristupa istraživanjima ovdje istaknutoga razdoblja prošle zbilje. U takvim, rekao bih izazovnim i teškim uvjetima iskazuje se osobnost, ali i sposobnost svakoga pojedinog povjesničara, da se argumentirano odupre svim pokušajima utjecaja na predočavanje, odnosno prilagođavanje rezultata svojih istraživanja prema načelu ostvarenja oportunističkih i konformističkih ciljeva. Premda su pravila povjesničarske struke posve jasna, ipak se i danas pojavljuju primjeri udvorničkoga ponašanja koji su iz svojih prizemnih potreba spremni biti slugama različitim političkim nomenklaturama i njihovim probitcima, bez obzira na to koliko takvi bili generalno štetni hrvatskoj nacionalnoj zajednici.

Samozvani sveznadari

Kao netko tko je i znanstvenik i političar, kako gledate na odnos znanosti i politike danas? Postoji li još uvijek prostor za neovisno, hrabro mišljenje?

Bez obzira na sve, uvijek postoji mogućnosti za iskazivanje argumentiranog neovisnog stajališta, dakako, uz posjedovanje određene snage morala, volje i vjerodostojnosti dokaznih materijala. Međutim, primjećujem u Vašem pitanju da ističete i pojam hrabrosti, što se u našem društvu veoma često u različitim prigodama koristi, premda se odmah postavlja logično pitanje; kakva je to i zašto potrebna hrabrost, odnosno što to znači u kontekstu predočavanja konkretnih istraživačkih rezultata i adekvatno tome ukazivanje na razvoj događaja i nastalih posljedica iz promatranoga dijela prošlosti. Neshvatljivo je da danas u 21. stoljeću treba posjedovati nekakvu hrabrost da bi se iznosila vlastita argumentirana stajališta. Ja bih u tom pogledu zapravo postavio protupitanje, odakle samouvjerenost, sposobnost i smislenost pojedincima ulaziti u različite rasprave, primjerice i konkretnih povijesnih tema, o kojima malo ili ništa ne znaju, izuzev izričajnih i ideološko-politički obojanih priča i prikupljenih »podataka« s odabranih uradaka. Zar je normalno da se samozvani sveznadari i njima bliske gomile, podupirani pomno odabranim političko-medijskim strukturama, mogu ponašati izrazito agresivno navlastito kada su posrijedi određene uglavnom suvremene povijesne teme? Takvi kao da se vode načelom političko-religijskog vjerovanja, poput sljedbe koja nije sposobna zdravorazumski rasuđivati i nastupati. Osobno sam čvrstoga stajališta da bi u svakom slučaju, pa tako i ovome o kojemu vodimo razgovor, znanost i politika trebali biti dva odvojena svijeta, dva antipoda koji samo na takvim osnovama mogu biti od koristi društvu, dakako, svaki na svojoj razini i sa svoje pozicije. Nije dobro kada bilo koja od navedene dvije strane zadobije poziciju apsolutne dominacije, jednostavno zato jer golema nadmoć širi granice moći što po naravi stvara pretpostavke za gubitak suočavanja sa stvarnošću i otvara put za slobodna manipulacijska djelovanja. Ali još je gore od toga, kada iz (ne)humanih razloga znanost i politika pronađu zajedničkoga interesa za djelovanje, a pritom se već dobrim dijelom pripremljenoj i anesteziranoj javnosti opravdavaju besmislenim krilaticama o vlastitim nepogrješivostima u cilju postizanja nekakve sigurnosti, pa ako treba i na štetu slobode. Volio bih da nismo bili svjedoci recentnim događajima takvoga tipa.

Ponosan na mentorstva

Kad se osvrnete na svoj rad na Sveučilištu i u HAZU-u, što smatrate svojim najvećim doprinosom, čime ste osobno najzadovoljniji?

U okviru svojih mogućnosti učinio sam onoliko koliko su mi dopuštali znanje, ustrajnost u radu, vrijeme i prevladavajuće društvene okolnosti. Žarišna tema kojom sam se bavio bila je vezana uz istraživanje i proučavanje razdoblja jugoslavenske komunističke vlasti, napose u neposrednom poslijeratnom razdoblju. To je po mojem sudu bio mali, ali držim potreban iskorak kojega sam poduzeo. Naime, spomenuto nerasvijetljeno razdoblje dugotrajno je ostalo obilježeno brojnim neodgovorenim pitanjima, na koja je bilo neophodno pronaći odgovore. U tom pogledu problem se usložnjavao s činjenicom da je i u modernoj Republici Hrvatskoj, postojao moćni društveni refleks ostavljanja ove teme po strani, izvan dosega propitkivanja s ciljem zadržavanja usvojenoga kristaliziranog stanja. Upravo takvi smišljeni pokušaji zataškavanja i odvraćanja od zadiranja u navedenu problematiku, u meni su zapravo stvarali efekt protivnosti i dodatno me motivirali na putu ostvarenja svojega cilja. Taj je bio pokušaj rasvjetljavanja i predočavanja pojedinih događaja iz razmatrane prošle zbilje koji su mogli, ili će moći u budućnosti pripomoći slaganju cjelovitijeg mozaika zbivanja prouzročenih nakanama i izvedbama poslijeratnih komunističkih struktura vlasti. U tom smislu istraživanje i proučavanje izvornoga arhivskoga gradiva dobilo je u mojem povjesničarskom radu središnju poziciju, što se i može potvrditi u tekstovima izrađenih članaka, kao i knjige koju sam objavio.

Pored toga želio bih ovdje dodatno istaknuti da sam posebice zadovoljan i ponosan na mentorstva koja sam imao u postupcima izrade i obrane doktorskih radnji za poslijediplomske studente i studentice. U tom pogledu držim potrebitim posebice istaknuti dvojicu mladih kolega, Antu Delića i Luku Kneza. Naime, njihove teme koje su obrađivali za potrebu izrade svojih disertacija veoma su važne za bolje razumijevanje razdoblja Drugoga svjetskog rata, kao i poraća, obilježenog jugoslavenskom komunističkom vlašću. Nadasve mi je drago da su tako mladi kolege, isključivo znanstvenim pristupom i bez predrasuda pristupili proučavanju odabranih tema, a što je jednako važno i bez bojazni o sudu javnosti.

Na koncu bih sažeto odgovorio, moje zadovoljstvo proizlazi iz rada i rezultata koje sam ostvario.

Ponizni i znatiželjni

Kakvi su planovi za mirovinu?

Prije nego odgovorim na Vaše pitanje, želio bih kazati da sve o čemu sam prethodno govorio mogu dobrim dijelom zahvaliti svojoj obitelji, koja mi je u brojnim situacijama pomagala razumijevajući moje potrebe za povlačenjem u kućni mir. Osiguravajući mi takvo stanje, mogao sam se bez dodatnih opterećenja prepuštati svojim radnim obvezama.

Što se tiče planova za mirovinu, moram kazati da ću nastaviti s proučavanjem tema o kojima sam u prethodnim odgovorima govorio, premda sada s posve drugih pozicija i s drugačijim intenzitetom. Slobodniji pristup vremenu omogućit će mi i ono najvažnije, više ću se moći posvetiti mojoj unučici.

Na kraju, ako biste mogli poslati poruku mlađim generacijama, onima koji danas tek ulaze u svijet znanosti, politike ili sporta, što biste im poručili?

Poručio bih da učine sve i uvijek kako bi ostali osobama, da izbjegnu sve pokušaje koji idu za time da se od njih stvaraju jedinke. Dakle, da razmišljaju, kritički promatraju svijet oko sebe, uvijek postavljaju pitanja, da budu istodobno ponizni i znatiželjni. Ponizni da razumiju kako nitko ne raspolaže apsolutnim znanjima, a znatiželjni kako bi stalno usvajali nova znanja.

Lopta okolnosti

Jeste li igrali košarku i što Vam je taj sport značio u mladosti?

Igrao sam košarku, i to je u dobrome dijelu obilježilo moje odrastanje. U mlađim uzrastima u KK Zadru imao sam stanovitih uspjeha, no nastavak toga tijeka još je u ranoj fazi bio prekinut. Valja imati na umu da brojni događaji u životu, pa tako i u sportu, nisu bili niti će biti isključivo vezani uz odluke koje se mogu povezivati samo s jednom stranom. Naime, mnoge okolnosti moraju se poklopiti i složiti kako bi se dobila adekvatna mogućnost za daljnje napredovanje i shodno tome postizanje rezultata. Ipak, valja kazati da je osobno postupanje u većoj mjeri određujući element koji utječe na procese životnoga, pa time i sportskoga puta. Je li i koliko su donesene odluke uvijek bile ispravne, bez obzira s koje strane dolazile, to je stvar uglavnom osobnih preispitivanja i time prihvaćanja, odnosno mirenja s proteklim događajima. U konačnici mogu bez sumnje kazati da mi je košarka u spomenutom dijelu mojega životnog odrastanja doista bila jedna od najznačajnijih preokupacija.