Skradinjanin sa zadarskom adresom godinama njeguje uspomenu na Tomislava Ivčića: 'Široku ulicu nazvao bih po njemu'

– Bilo je teško napustiti Skradin jer sam bio dio male, ali bitne ekipe prijatelja koja je radila razne nepodopštine upamćene u lokalnoj zajednici gdje je skoro stradao drvo japanske jabuke od pokušaja da dohvatimo plodove. Uz to sam morao susjedi ići u dućan po hranu jer bi njen sin doma donio samo konzervu, a ostatak bi po putu pojeo, govori Mijić.

Valjalo se preseliti s obitelji u veću sredinu. Zadar je kaže, prema Skradinu djelovao kao velegrad.

Bila je 1969. i jedan dolazak autobusom preko Benkovca u Zadar označio je ozbiljan životni transfer. Obiteljska kuća ih je čekala na Stanovima a od tamo pamti makadam koji je vodio do nje. Sve se prašilo kada bi auti prolazili no obećavajući prizor prema gradu u to je doba bio tek u povojima.

– „Ljepotica“ tada nije postojala, umjesto nebodera bile su barake gdje su boravili građevinski radnici, prisjeća se Mijić dodajući kako je za disciplinu u školi  “Velimir Škorpik” koju je pohađao, brinula podvornica Zorka sa omiljenim rekvizitom u rukama – šibom. Tu se valjda nešto i nauči o životu.

Susret na Đilu sa najpoznatijim zadarskim brkom

Sportska rekreacija i profesionalni rad u to vrijeme odvijali su se na “Đilu” i pomoćnom igralištu dvorane Jazine gdje se basket igrao dva na dva. Premda je mislio da je dobar šuter posustao bi u preciznosti uslijed podignutih ruku protivničke ekipe koja je išla u visinu dok je odrastala. Bilo je i još terena za sport.

– Na Citadeli smo isto trenirali i prekidao bi se sat kada bi lopta upala u more, nižu se dogodovštine, a upravo je na jednom od sportskih borilišta prvi puta uživo sreo Tomislava Ivčića, već tada popularnog pjevača bivše države.

Zbilo se to također na „Đilu“ dok su se dečki napucavali na male branke. Sjeća ga se da je naišao u kratkim hlačama, sa svojim prepoznatljivim bujnim brkom kada im je doviknuo:

– Hej mali, dobaci mi malo balun!, sjeća se Mijić zgode iz jednog ljetnog poslijepodneva koja će se poslije prepričavati kao urbana legenda u stilu …“Ehej, znate li vi s kim smo igrali“?

Polako nastaje Facebook grupa, ali i inicijativa za posthumni Porin 

U godinama koje su slijedile pa i vremenu kada su ostala samo sjećanja i glazba, Mijić je 20 godina nakon te kobne 1993. odlučio osnovati Facebook grupu „U sjećanje na Tomislava Ivčića“. U tome mu se pomogao sin koji je vizualno oblikovao stranicu i ona je privukle poštovvatelje, ali i glazbenike s ovih područja za koje je Ivčić pisao i s kojima je surađivao.

– Kako je to bila tužna obljetnica, a meni je trebalo dopuštenje za rad, odlučio sam stupiti u kontakt sa nekim od članova Ivčićeve obitelji. Tako sam došao do broja supruge Slavice i kada sam joj ispričao koja je moja ideja, dobio sam zeleno svjetlo jer bi, kako je rekla, i Tomislav da je živ volio da takva stranica postoji.-

Facebook grupa nema previše članova, ali čini se da je to taman broj onih odabranih koji imaju nešto suvislo i prikladno za priložiti. Pravila su kako drugi to vide, stroga. Emotikoni nisu poželjni, niti lažni profili kao i korisnici sa profilima sa neprikladnim objavama, ali fotografije, izvedbe njegovih pjesama i svjedočanstva onih koji su ga poznavali, jesu.

– Svojevremeno su Meri Cetinić, Marina Tomašević i Ivanka Luetić-Boban koje su inače u grupi, potegnule pitanje da Tomislav dobije nagradu Porin za životno djelo posthumno, ali nikada nisu dobile odgovor, prepričava Mijić pomalo tužno otvarajući još tema.

Prvi koncert u sjećanje na Ivčića održan je 1994 u HNK Zadar a potom je uslijedilo još nekoliko, 2013. dva koncerta od kojih je još jedan postavio na pozornicu Tomislav Košta, a Gradska glazba Zadar pratila je izvođače. Tomislavov brat Vedran bio je organizitor još jednog koncerta u sklopu Zadar fest, a gdje su nastupali naši najbolji pjevači izvodeći Ivčićeve skladbe. Naravno, najveći je održan na zadarskom Forumu 2023.

– Tada me je kontaktirala Ivčićeva kćerka Izabela i pozvala da uživam na koncertu a tamo sam imao čast upoznati  cijelu obitelj Ivčić, dodaje sa neskrivenim zadovljstvom.

 Jedna želja

„Kameni brod na Jadranu“ tako bi po jednoj pjesmi Zvonko, ne “fetivi” Zadranin nazvao Zadar. Osim što ne zna kako riješiti problem praznih gradskih ulica ponajviše zimi, neke poput Kalelarge bi preimenovao.

– Ulica Tomislava Ivčića je primjereniji naziv Kalelarge nego Ričine gdje ulica s njegovima imenom sada nalazi, ističe Mijić uz dodatak da bi se trebao sagraditi i postaviti spomenik njemu u čast na zadarskom Forumu koji bi bio okrenut baš prema čuvenoj ulici koju je opjevao a za što već neko vrijeme postoji inicijativa.

Duh i duša grada žive kroz glazbu jer ona je zvučni svjedok vremena kroz koju umjetnik prolazi a potom i stvara. To je bio slučaj Tomislava Ivčića a Mijić, nesuđeni novinar, poziva da mu se ljudi pridruže u Facebook grupi posvećenoj Ivčiću i prilože neko svjedočanstvo svog susreta sa zadarskom legendom u bilo kakvom formatu.

Iako je umjesto novinarstva kao konačnim zanimanjem kako mu je bio svojedobno predložio Dalibor Buškulić – Dalac, bivši bubnjar benda pok. Ivčića a obzirom na iskustvo sa Radio Zadra i pisanju za Polet, Zvonko Mijić izabrao je zaštitarstvo kao svoj kruh, zaključuje HRT.