Sanja Grgina sasvim iskreno: 'Sve naučeno kroz godine sam implementirala u svoju umjetnost'

Jedan od najpoznatijih glasova zadarske kazališne scene već 30 godina svojim izvedbama oduševljava publiku – malu i veliku. Kroz neke od najpoznatijih predstava Kazališta lutaka Zadar odgojila je generacije Zadrana i iznijela neke od najpoznatijih književnih likova. Govorimo, naravno, o glumici Sanji Grgina, koja već tri desetljeća daske koje život nose zove svojim domom, a zauvijek zaronjena u svijet mašte i kazališta ispliva na površinu tek da bi udahnula.

Pretresali smo zato s njom tri desetljeća karijere u Kazalištu lutaka Zadar, u koje je stiewgla sasvim slučajno, nakon nekoliko pokušaja dramskog kazališta. Danas se, osim lutkarstvom, bavi i pripovijedanjem, u kojem je pronašla savršenu simbiozu glume i naracije.

Sanja Grgina je u Kazalište lutaka Zadar došla 16. svibnja 1994. godine. Prvi nastup imala je u predstavi »Božićni triptih« redatelja Luke Paljetka. U 30 godina na sceni Kazališta lutaka Zadar kao lutkarica i glumica, svojim je prepoznatljivim glasom i lutkarskim talentom postala i njegov zaštitni znak. Njezina jedinstvena i neponovljiva boja glasa i ekspresivan scenski nastup djeca svih generacija vezuju uz uspomene na Kazalište lutaka Zadar.

Gluma vs pripovijedanje

Uz “posebnu kavu tete Sanje” krenuli s pričom dugom trideset godina. Za razliku od brojnih dramskih kazališnih glumaca, lutkare se često, a Sanju svakodnevno, prepoznaje po glasu.

– Kada sam u butigi, djeca me prvo i ne primijete, a kada progovorim krene uzbuđenje. Nigdje se ne mogu sakriti. Zato osnovnoškolcima često i držim predavanja o glasu, kako ga prepoznati i kontrolirati. Radionice “storytellinga” vodim već duže vrijeme. Kroz to najviše samostalno djelujem, pripovijedam u školama i na studijima, osmišljavam kreativne radionice i predavanja o glumi, umjetnosti i pripovijedanju. U umjetnost kojom se bavim utkala sam brojne forme, kazala je na početku Grgina, dodavši kako je pripovijedanje preteča glume.

– Iz usmene predaje nastale su nijanse u interpretacijama, koje su se postupno razvile do kazališne umjetnosti i sva njezina današnjeg bogatstva. Prvenstveno sam se naučila interpretaciji i recitaciji. Pripovjedač nema scenografiju na koju se može osloniti, već samo svoje umijeće interpretacije riječi unošenja života u njih. Teatarsko znanje i iskustvo puno je toga obogatilo, iako je pripovijedanje jednostavan način prenošenja riječi. Na pozornici nemam bliski kontakt s publikom, samo kontakt očima. Kao pripovjedač imam vrlo bliski kontakt i komunikaciju s publikom, čije reakcije mogu utkati u priču, osuvremeniti ju i približiti gledateljima. Slijedom iskustva pronašla sam svoje recepte za dobru priču i prezentaciju vokalnih sposobnosti, naročito za djecu, koja imaju sve više teškoća s verbalnim izražavanjem, pojasnila je Grgina.

Grgina ove godine slavi 30 godina glumačkog staža u Kazalištu lutaka Zadar, zajedno s Anđelom Čurković – Petković. U ovom dobro posloženom ansamblu punom prepoznatljivijih imena miješaju se mladost i iskustvo, koje na pozornicu iznova donosi ne samo lutkarske klasike, već i novitete koji osvajaju publiku. Osim lutaka, novih izričaja i redateljskih ideja, puno im posla zadaje i misija KLZ-a u predstavljanju dramskog lutkarskog programa za odrasle.

Audicija koja je promijenila sve

– Živi smo organizam s vrlo emocionalnim pristupom glumi i međuljudskim odnosima. Izloženi smo pogledu i kritici publike, što jako utječe na naše međusobno poimanje uloga koje su na pozornici. Istraživanje je za nas uvijek ljepši dio rada za razliku od pukog opetovanog igranja predstava. Ja sam zapravo htjela biti glumica dramskog teatra, no život me odveo u lutkarstvo i nikada nisam požalila. U KLZ-u je jednom prilikom profesor sa zagrebačke Akademije držao audicije na kojima sam prošla, mada se nikada prije nisam susrela s lutkama. Znala sam za tradiciju i prepoznatljivost Kazališta i u kuću ušla misleći kako se lutkarstvo i dramsko kazalište ne razlikuju u mnogo toga. Međutim, kada sam zapravo počela raditi, shvatila sam sve razlike zanata, jer moj je zadatak zapravo animiranje lutke. Sve sam postigla uz dobre mentore i sjajne kolege – našu prvakinju Milenu Dundov i Zlatka Koštu, prisjetila se Grgina, kazavši kako lutkarsku tehniku svatko može naučiti, dok duh lutki može udahnuti samo pravi glumac.

Između predstava za djecu i odrasle, dramske ili lutkarske, KLZ godinama drži palicu jednog od najboljih domaćih lutkarskih kazališta.

– Ne da se ne kajem što sam se odvažila na audiciju, već će me se, kad više ne budem mogla igrati, iznositi iz kazališta. To je moj dom, moje mjesto u svijetu, mjesto gdje ću u punini realizirati svoj talent. Sve naučeno kroz godine sam implementirala u svoju umjetnost i još sam uvijek na tom putu učenja. Svaka predstava donosi drugačiji pogled i stavove prema lutkama, radnji i ponašanju na pozornici, poručila je Grgina, koju smo pitali što ju je lutka kroz godine suživota na pozornici naučila.

– Naučila me da duboko u sebi imam jedan živi balončić koji me može toliko obuzeti, duboko, esencijalno. To je ljepota, žar za životom i sposobnost da ljepotu vidimo u malim, svakodnevnim stvarima. Ona je u pogledu, dodiru, sugovorniku, listu koji padne sa stabla. Upravo to lutka ima kroz mene. Kad ju uzmem u ruku balončić se probudi, istaknula je Grgina.

Lutka i glumac

Osjećaj je to, kaže Grgina, koji se teško može verbalizirati, ali u čovjeku budi najljepše emocije, kao kad se naježite od užitka. Ćute ga sva živa bića, uvjerena je Grgina.

– O tome sam počela razmišljati kada sam došla u prvi kontakt s lutkom. Ona je moj partner i sugovornik. Ona je za mene živa. Kroz godine sam srasla s lutkama koje su me pratile na pozornici, kazala je Grgina, koja je u tri desetljeća rada u KLZ-u igrala u nekim od njihovih najpoznatijih predstava – “Planinama”, “Postojanom kositrenom vojniku”, “Šumi Striborovoj”. Teško joj je zato kazati koja ju je predstava posebice namučila ili oduševila. S ansamblom KLZ prošla je kroz sve umjetničke peripetije. Lutke su uvijek fizički iscrpljujuće za glumca.

– Lutka “Dinare” iz Zoranićevih “Planina” s lutkama Mojmira Mihatova me posebno fizički iscrpila zbog svoje veličine i težine. Rađena od kaširane jute sa šljunkom bila je toliko teška, dobrano sam ju osjećala na sebi. Osim toga, jako je zahtjevno bilo interpretirati planinu. Njezina mi je težina na kraju i pomogla u interpretaciji, jer svaki je pristup lutki težak, dok se portali kreativnosti ne otvore. Nije mi cilj da se lutka uvijek kreće kao čovjek i ima ljudske reakcije, već vlastitu bit i karakter, rezimirala je Grgina, dodavši kako povezanost s lutkom najčešće kreće iz slučajnosti. Potom, dodaje, kreće pravi rad i uvježbavanje komada.

– Mi smo u stvari mazohisti, jer što se više “mučiš” istražit ćeš puno veće svjetove. Svaka je lutka svoj poseban izazov. U predstavi “Vrlo gladna gusjenica” tako imamo lutku od spužve, koja je naizgled jednostavna. Uvijek stoji postojano, ne smije se i ne čudi. No, kroz interpretaciju i suživot s materijalom počinjemo vidjeti da ona mijenja izraze lica, jer glumac s druge strane toliko je autentičan i uvjerljiv da gledatelji mogu pomisliti da su poludjeli, pojasnila je Grgina.

Način života

Ono što je glas sposoban napraviti i kako lutki može udahnuti vlastiti život pojačava doživljaj i čini ga još intrigantnijim za glumca.

Između antologijskih predstava KLZ-a i čak četiri nove premijere, koje su svake kazališne sezone na programu, Grgina nam je kazala kako bi se rado vratila lutkama koje već dugo vremena čekaju ponovno ugledati svjetla pozornice.

– “Postojani kositreni vojnik” jedan je takav komad koji uopće ne poznaje vrijeme. Svevremenska je to predstava koja je svoj život započela na daskama starog kazališta u Jazinama i koju bih rado ponovo zaigrala. Tu su i “Regoč”, “Planine” i “Mali princ”. Kotač vremena, nažalost, izjeda sve nas i uvijek se traži nešto novo. Imam jedinstvenu priliku raditi ono što volim i boraviti većinu vremena u imaginarnom svijetu. Također, sa žarom i uzbuđenjem gledam nove, mlade talente na pozornici, kao i nove redateljske poglede na lutkarstvo i kazalište općenito. Kazalište se uvijek treba prilagođavati vremenu u kojem djeluje, ali nikad na način koji bi doveo do gubitka njegove esencije. Zato i ne znam gdje bi to mogao biti moj kraj i kada ću kazati “kraj” glumi i lutkarstvu, rezimirala je Grgina.

Kroz “storytelling” će, naglašava, nastaviti ono što je započela na kazališnim daskama.

– U Varaždinu sam umjetnička voditeljica studija i modula “Pripovijedanje za slijepe i slabovidne” u kreativnom centru “Logos”. Umjetnost je jako širok pojam. Za sebe sam našla svoju nišu i “izmislila” svoju umjetnost, zaključila je Grgina, poručivši kako je trideset godina u KLZ-u prošlo u hipu.

– Sa solistima Zadarskog komornog orkestra prije kojih sam mjesec dana gostovala na “Osorskim glazbenim večerima” sa izvedbom “Karneval životinja”. Sada radim na komadu Luke Paljetka “Miševi i mačke naglavačke” za klavir, violinu i klarinet, gdje ću se opet pojaviti kao narator. Umjetnost je ogroman prostor kreativnosti u koji sam jednom uronila, a izronim tek da uhvatim glasa. To je način života, poručila je Grgina.