Razgovarali smo s frontmenom riječkog indie rock benda koji ovoga petka nastupa u Zadru

Udruga Prizma u suradnji s riječkim promotorom Distune i Uredom za izvoz glazbe Hrvatska/We Move Music Croatia priprema u petak, 18. listopada, još jedan koncert u okviru Urbofon Live programa. A kako ističe idejna začetnica ovog cjelogodišnjeg glazbenog programa, Maja Milin, posebni su jer je njihov rad i trud prepoznat od strane krovnih hrvatskih glazbenih institucija.

Promocija albuma

– U petak nam dolazi riječki bend My Buddy Moose, i to u njihovom slavljeničkom ozračju povodom 20 godina karijere, što je zaista respektabilna brojka. Osim toga, zadarska publika će među prvima u Hrvatskoj imati priliku čuti njihov novi album, a nakon Zadra, promocija albuma slijedi u njihovom rodnom gradu. Na to zaista možemo biti ponosni, istaknula je Milin.

Ali to nije sve, kako najavljuje Milin, uz koncert, održat će se i dvije besplatne edukativne glazbene radionice koje organizira ZAMP.

– Cilj prve radionice je pružiti zadarskim glazbenicima dodatna znanja koja su danas iznimno važna, posebno u kontekstu digitalnih platformi i pozicioniranja vlastitog rada kako bi došli do šire publike. Osim stjecanja novih znanja, radionica nudi priliku za razmjenu iskustava s kolegama iz grada i stvaranje prostora za susrete, što je danas rijetkost jer su mnogi glazbenici zatvoreni u svoje kuće ili studije, bez dovoljno prilika za zajedničke svirke i druženja. Druga radionica posebno je važna jer u Zadar dolazi Denyken, jedan od najplodonosnijih producenata u Hrvatskoj, poznat većini domaćih glazbenika. Njegova karijera obuhvaća gotovo sve ključne trenutke na domaćoj rock sceni od 1990-ih do danas, jer je surađivao s bendovima poput Majki, Pipsa, Jinxa i Hladnog piva. Zadarskim glazbenicima ovo je jedinstvena prilika da razgovaraju s njim, dobiju konstruktivne savjete, podijele svoja razmišljanja i iskustva te preslušaju vlastite materijale uz njegove komentare. To je za nas organizatore velika radost, pa pozivamo sve zainteresirane da se pridruže ovim besplatnim radionicama, ističe Milin.

Povodom nadolazećeg koncerta My Buddy Moosea, podijelila je kako je sigurna da će se publika zaljubiti u njihovu glazbu na prvo slušanje jer predstavljaju jedinstvenu pojavu na hrvatskoj indie sceni.

– Riječ je o bendu koji dugi niz godina stvara, objavljuje, svira i putuje, a iako su međunarodno prepoznati, već dugo nisu imali priliku nastupiti u Zadru. Zato će Urbofon Live biti prava prilika da ih napokon čujemo uživo, ovdje u našem gradu, govori nam Milin.

My Buddy Moose djeluje od 2004. godine, a nakon dulje, ali kreativne, diskografsko-koncertne pauze ponovno se vraća pred publiku, i to upravo u Zadar, gdje će promovirati svoj najnoviji album. Članovi benda su gitarist i pjevač Luka Benčić, gitarist i mandolinist Matko Botić, basist Ištvan Širola i bubnjar Jasmin Đečević. Frontmen Benčić otkrio nam je više o njihovom radu.

Neopterećeni žanrovima

Kako ste kroz godine i tijekom pauze između albuma »IV« i »Into the Grey« evoluirali u svom pristupu glazbi? U kojoj je mjeri snimanje novog albuma »Into the Grey« odudaralo od vaših prethodnih iskustava u studiju?

– Evoluiramo stalno, a evoluciju obično ne primjećuješ dok se događa. U retrospektivi bih rekao da je »Into the Grey«, suprotno naslovu, muzički šareniji od naših prethodnih albuma i mislim da se tek rubno dotiče žanrovske odrednice americane pod koju nas stavljaju. Muzika My Buddy Moosea je uvijek bila odraz naših slušateljskih preferencija koje s godinama evoluiraju i proširuju se pa smo tako ove pjesme počeli raditi neopterećeni žanrovima i granicama među njima. Što se tiče iskustva u studiju, album smo snimali kod Mateja Zeca u G.I.S.-u na Kastvu gdje smo snimili četvrti album. To je studio u kojem se osjećamo ugodno i zato smo ga odabrali, a Matej Zec je odličan studijski tehničar koji je i sam muzičar i razumije naš bend, razumije što pokušavamo napraviti i zna kako doći do toga. Produkciju nam je radio Zoran Medved, naš prijatelj s kojim smo i svirali i znamo se godinama, on je također odličan muzičar i producent koji je u tandemu sa Zecom prepoznao što naše pjesme mogu biti, koji im je potencijal i kako ga ostvariti. U odnosu na ranije albume, ovdje smo više pažnje posvetili radu u studiju, ima puno više akustičnih gitara, pjesme su prozračnije, muzika je nešto šira.

Što za vas simbolizira naslov »Into the Grey«? Kako se to manifestira u zvuku i tekstovima albuma?

– Fraza »Into the Grey« simbolizira ulazak u područje neizvjesnosti, nejasnosti ili moralne dvosmislenosti, gdje stvari nisu crno-bijele, nego se nalaze u »sivoj zoni«.To se odnosi na situacije ili odluke koje su složene, bez jasnog ispravnog ili pogrešnog odgovora, ili na emocionalna stanja koja nisu ni potpuno pozitivna ni potpuno negativna. To je ujedno i naslov jedne naše pjesme koja je na albumu, a rekao bih da se te ambivalencije pojavljuju u tekstovima svih pjesama i zato nam se činilo da taj naslov može funkcionirati za album kao cjelinu. S druge strane, muzika je, kao što sam rekao, dosta šarena, ali smo ipak ušli u sivu zonu, gdje stalno radimo izlete izvan žanrovskih okvira unutar kojih smo počeli i čije poštivanje netko od nas možda očekuje.

Nema ponavljanja

Kakav je osjećaj ponovno stati na pozornicu nakon duže paze? Je li to više poput povrataka u poznate vode ili više kao ponovno istraživanje novih teritorija?

– Uvijek je i jedno i drugo. Svaki koncert je jedinstveno iskustvo, a istovremeno je univerzalno. Uvijek postoji želja, uzbuđenje i neizvjesnost kako će publika reagirati, tako da svaki koncert i jest novi teritorij, ali možemo prosuditi kakav će biti na temelju teritorija na kojima smo ranije bili. Ne bih rekao da smo imali pauzu, jer mi cijelo vrijeme sviramo i radimo koncerte, a albume snimamo i izdajemo tempom koji nama odgovara, kada imamo nešto novo za reći, jer ne volimo se ponavljati.

Kako publika reagira na vaše nove pjesme? Jesu li vas ikada njihovi komentari ili reakcije iznenadili?

– Za sada, reakcije su dobre, u nekim slučajevima čak i bolje nego što sam očekivao. Uvijek me iznenadi kada netko komentira pjesmu i prepozna referencu koja meni nije ni pala na pamet. To zna biti zabavno jer neke od tih referenci su neočekivane. Ali pokazuje nam kako svatko ima svoj vrlo osoban doživljaj glazbe.

Što vas nakon dva desetljeća zajedničkog stvaralaštva drži kao bend na okupu? Kako ste se kao pojedinci razvijali i mijenjali tijekom tog razdoblja?

– Drži nas prijateljstvo i mjesto koje muzika zauzima u našim životima. Razvijali smo se u različitim smjerovima, ali zajedničko nam je da nam je muzika prioritet. Kada smo pokretali bend slušali smo slične, da ne kažem iste stvari, a tako je i danas.

Kompleksna industrija

Budući da ste surađivali s glazbenim velikanima poput Howe Gelba i Marka Olsona, kako je to utjecalo na vašu glazbenu perspektivu? Koji je najvrjedniji savjet ili lekcija koju ste ponijeli iz tih iskustva?

– To su ljudi na čijoj smo muzici odrasli i slušali smo ih prije nego što smo uopće imali ovaj bend, tako da nam je svirka s njima bila nadahnjujuće i izuzetno važno iskustvo. Perspektiva koju dobiješ je da si jednako dobar kao i ljudi koji su na tebe utjecali i da mirne duše možeš s njima izaći na pozornicu. Lekcija koju dobiješ je da je globalna glazbena industrija puno kompleksnija stvar nego što misliš kada pokrećeš bend. Zbog toga je lako izgubiti užitak sviranja, ako radiš previše kompromisa. Ljudi koje spominješ taj užitak nisu izgubili i kompromise nisu pravili i to je vrijedno divljenja.

Kako biste opisali evolucije indie americana scene u regiji od vaših početaka do današnjih dana? Postoje li neki trendovi ili izvođači koji vas inspiriraju?

– Ne mogu se pohvaliti da pozorno pratim scenu i trendove, ali svako toliko čujem nešto što mi bude zanimljivo i inspirirajuće. U vrijeme kada smo mi počinjali takvih izvođača bilo je malo do ništa i stalno nam se prigovaralo što pjevamo na engleskom, što je danas normalna stvar koja se ni ne spominje kao kuriozitet. Drago mi je tako i drago mi je da u Hrvatskoj uopće postoji nešto što se može nazvati scena.

Kada razmišljate o svojoj novoj turneji, ili konkretno nastupu u Zadru, koji bi film ili knjiga najbolje opisali to? Zašto?

– Kada sjedamo u kombi i idemo negdje svirati na pamet mi, zbog prilično očiglednog naslova i očekivane teme koja ga prati, padne knjiga »Get in the Van« Henryja Rollinsa. To je sjajno štivo za svakoga tko se želi upoznati s bendovskom dinamikom na sceni koja nije mainstream.