Puljić: "Drago mi je što ništa nismo pod tepih gurali, a s izazovima se otvoreno i bratski suočavali"

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić jučer je proslavio 50 godina svoga svećeništva. Mons. Puljić predvodio je sinoć zahvalno misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Na misi je propovijedao zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predsjednik HBK.

– Budimo svjesni velikog milosnog dara koji zaređena služba predstavlja za Crkvu i svijet. Svećenik, naime, djeluje in persona Christi Capitis. Stoga, on ne stavlja sebe i svoje misli u središte, već pomaže ljudima otkrivati Očevo lice. Pozvan je poistovjetiti se s Kristom da bi sa sv. Pavlom mogao reći, ‘Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni’. U tom vidu, svećenik nije ‘gospodar, već sluga Riječi’. Kao alter Christus, on je u službi ljudima i poslužitelj njihovog spasenja, sreće i istinskog oslobođenja. Zato je Crkva zahvalna Bogu za neprocjenjivi dar svećeništva u korist svijeta i čovječanstva«, rekao je mons. Želimir Puljić s kojim smo razgovarali u povodu zlatnog svećeničkog jubileja.

Svećenički poziv

Kada ste počeli otkrivati svećenički poziv u svom životu? Jeste li u tom dijelu imali kriza, sumnji, kako ste se s time nosili?

– Ne bih mogao vremenski precizirati kad sam ‘otkrio svećenički poziv’. Ali, već od prvih dana škole bio sam među ministrantima i drago mi je bilo posluživati kod oltara. U ono vrijeme bilo je malo više kretanja i zvonjenja. Trebalo je naučiti i dosta odgovora na latinskom jeziku kojeg nisam razumio, pa mi je sve to bilo zanimljivo. Moj stariji pokojni brat fra Ilija, koji je u veljači ove godine preminuo, već je bio pošao u sjemenište pa je i to možda bio izravan poticaj da i ja razmišljam u tom pravcu. A s jednim kolegom iz »ministrantskog kluba« razgovarao sam i saznao kako i on razmišlja o sjemeništu. Obojica smo se onda javili biskupu i on nas je poslao u sjemenište u Dubrovnik gdje smo maturirali i nastavili studij teologije u Splitu. Mene su onda za vrijeme studija teologije poslali na studij u Rim, gdje sam prije pedeset godina, 24. ožujka 1974., bio zaređen za svećenika.

Gdje ste u Rimu živjeli?

– Živio sam u misijskom zavodu Urbaniana u kojem je bilo preko 160 studenata iz svih krajeva svijeta, a najviše iz Afrike i Azije. Moglo bi se reći Katolička Crkva u malom. Tamo sam bio punih šest godina, pa mi je boravak u tom međunarodnom zavodu ostavio duboki trag crkvenosti, a to znači jedinstva Božje institucije u raznolikosti i bogatstvu kultura i jezika. Sedmorica kolega su došla na moju mladu misu u Požegi, što je bio osobiti doživljaj za moju rodbinu i vjernike Župe sv. Terezije. Dvojica su bila iz Kenije, dvojica iz Meksika, dvojica sa Šri Lanke i jedan Australac.

Što ste u Rimu studirali i završili?

– Budući da su me poslali u polovici teološkog studija, odnosno nakon treće godine, diplomirao sam redoviti studij teologije na Papinskom sveučilištu Urbaniana. Nakon toga sam po preporuci svoga biskupa iz Mostara upisao Fakultet odgojnih znanosti na Salesianumu na kojem sam magistrirao iz psihologije i upisao postdoktorski studij kojeg sam okrunio doktorskim radom nakon povratka na Bogosloviju u Sarajevu. U međuvremenu, završio sam postdiplomski studij na Lateranskom sveučilištu gdje sam postigao magisterij iz pastoralne teologije.

Po završetku studija u Rimu poslali su Vas u Bogosloviju u Sarajevu gdje ste bili odgojitelj i profesor. Koliko ste godina ostali u Sarajevu i što ste sve predavali na teologiji?

– Nakon završenoga redovitoga studija u Rimu, poslali su me na Bogosloviju u Sarajevu gdje sam ostao punih dvanaest godina i vršio različite odgojne službe kao prefekt, dekan i rektor zavoda. Bogoslovija je u to vrijeme imala i do sedamdeset studenata. S vremenom je na Bogosloviji bio otvoren i odjel za pripravu kateheta i katehistica, što je bilo od velike pomoći za rad po župama, a dolaskom demokracije devedesetih godina 20. stoljeća i za rad po školama. Na teologiji sam predavao psihologiju, psihologiju religije i katehetiku, a na katehetskom – psihologiju i pastoralnu teologiju. Rado se sjećam toga moga početka pastoralnog rada, ne na župama, već u Bogosloviji koja je bila mjesto susreta i različitih aktivnosti: od tribina, seminara, znanstvenih skupova, do duhovnih vježbi i drugih pastoralnih susreta za kler i vjernike. Nakon dvanaest godina odgojno-obrazovnog djelovanja na Bogosloviji u Sarajevu, dekretom pape Ivana Pavla II. poslan sam biti biskupom u gradu svetoga Vlaha, u Dubrovniku, gdje sam ostao punih dvadeset godina.

Domovinski rat

Čulo se, govorilo, čitalo i pisalo kako ste tijekom tih godina imali puno pravih izazova, kako na vjerskom, tako i na društvenom i rodoljubnom polju.

– Bile su to, doista, izazovne godine na svim područjima koje ste spomenuli. Posebice za mene mladog biskupa, kad sam imenovan imao sam 43 godine, koji sam se susreo s njima bez nekog osobitog iskustva. Posebice su bile teške ratne godine, koje su bile odmah na početku moga biskupskog služenja. One su bile teške i izazovne. Blokirani smo bili sa svih strana. Nije se moglo ni izići iz grada Dubrovnika, a niti u njega nešto dovesti. Zalihe hrane bile su sve manje i manje. Nije čudo što su odgovorni za obranu i prehranu stanovništva bili na sto muka. Uz nestašicu vode i hrane, često je nestajalo i struje, pa se ranije lijegalo na počinak. No, išlo se na noćni odmor sa strahom i neizvjesnošću hoćemo li se živi probuditi. Nismo, međutim, gubili povjerenje u moćni zagovor svetoga Parca, sv. Vlahu i hrabrost naših branitelja koji su u tvrđavi Imperijal i po čukama oko Grada čuvali i branili našu ograničenu slobodu.

Obraćali ste se tih godina na razne strane svijeta tražeći pomoć i zaštitu slobode i mira. Jesu li Vas ljudi čuli i razumjeli?

– Obični ljudi u Europi i Americi, gdje žive naši zemljaci, bili su s nama i dijelili našu bol i napuštenost. Politički javni djelatnici diljem Europe i svijeta nisu ozbiljno shvatili stanje u Jugoslaviji. Velika je stvar bila što je u to vrijeme u Vatikanu bio papa Ivan Pavao II. koji je poznavao sustav komunističkih zemalja iz istočne Europe. Neumorno je pozivao odgovorne neka spriječe prolijevanje krvi i neka obustave ruku koja ubija. Zauzimao se i molio za mir i došao u pastirski pohod u Zagrebu (1994.), dok je rat još trajao i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Dolazak u Zadar

Je li vas iznenadilo imenovanje zadarskim nadbiskupom 2010. i kako Vam se bilo rastaviti od Dubrovnika?

– Svakako da me iznenadilo. Nije bilo lako napustiti Grad u kojem sam proživio dvadeset godina i srastao s ljudima, kulturom i poviješću toga kraja. Posebice onih prvih godina radosti i euforije zbog izglasane neovisnosti i promjene komunističkog sustava. A onda je nastupila agresija na istoku i jugu Lijepe Naše. Uz brojna druga sela i gradove, osobito su tih dana bili na meti Vukovar i Dubrovnik, koji su zbog zajedničke patnje i stradanja sklopili pobratimstvo 1991. godine. Simbolično je bilo to povezivanje, jer Vukovar na Dunavu, a Dubrovnik na Jadranu utjelovljuju zvukove himne Lijepe Naše. Ljudi se u nevoljama lakše zbliže i bolje razumiju. Na muci se poznaju junaci, kaže narodna mudrost. Mi smo svjesni velike žrtve koju su podnijeli hrvatski branitelji, njihove obitelji, kao i naši zemljaci diljem svijeta koji se nisu štedjeli u molitvenoj i materijalnoj pomoći svojoj domovini. Neka Gospodin svima stostruko uzvrati, a naša srca i duše ispuni osjećajem ponosa, radosti i zahvalnosti za darovani mir i slobodu.

U kakvom ste stanju zatekli Nadbiskupiju, a u kakvom je predali svom nasljedniku?

– Zadarska nadbiskupija proživjela je tijekom rata veliku patnju i razaranje sela i gradova, crkava, kapela i samostana. Nakon oslobađanje zemlje u ljeto 1995. godine, započela je obnova i povratak protjeranog puka. Mome dičnom predšasniku, mons. Ivanu Prenđi, valja zahvaliti za uspješnu obnovu porušenih sakralnih objekata, kao i za duhovnu obnovu puka i novih duhovnih zvanja, nakon velike krize koja je pogodila ovu mjesnu Crkvu, sedamdesetih godina 20. stoljeća. Tada je, naime, dvadesetak svećenika napustilo kormilo zadarske Crkve. Kad sam ja došao u travnju 2010. godine, Nadbiskupija je bila prilično obnovljena s dovoljno klera, svećenika, bogoslova i sjemeništaraca. Nakon dvanaest godina pošao sam u mirovinu i nasljedniku predao dosta uređenu Nadbiskupiju s nekoliko novoizgrađenih crkava i novom Katoličkom osnovnom školom Ivo Mašina na Bokanjcu u Zadru. Istina, i u ovoj se Nadbiskupiji osjeća kriza duhovnih zvanja, za koju se nadam da će biti kratkoga vijeka. Usprkos jakom sekularizmu, naime, osjeća se pomalo buđenje duhovnosti i ima sve više zanimanja za vjerske stvari. A to budi nadu i obećava bolju budućnost.

Oslobođenje generala

Bili ste i predsjednik HBK. Kako biste opisali tu službu?

– U studenom 2012. godine istekao je mandat tadašnjem predsjedniku mons. Marinu Srakiću, đakovačko-osječkom nadbiskupu i metropolitu, pa su biskupi birali mene. Sjećam se dobro kako smo tih dana na zasjedanju bili prilično zabrinuti kako će završiti suđenje hrvatskim generalima u Haagu. Vratili smo se svojim kućama s dozom sumnje kako neće dobro završiti. Slušajući na putu prema Zadru vijesti preko radija, učinilo mi se da je spiker rekao kako su hrvatski generali oslobođeni. Kako nisam bio siguran jesam li dobro čuo, upitam vozača jesu li generali oslobođeni. Kad mi je potvrdio, rekao sam: ‘Zaustavljaj kod prve gostione, idemo nešto popiti njima u čast, a nama na radost. Jer, tim su činom zapravo završene zavrzlame oko vrste sukoba na ovim područjima koji je nazivan »pobunom, građanskim ili obrambenim ratom«. Odmah sam odredio neka zazvone crkvena zvona i objave cijelom puku mir, kako bi se i naši sveti patroni pridružili pa s ljudima na Kalelargu u đir. Nezaboravan je bio i naš svečani »Tebe Boga hvalimo« u katedrali s oslobođenim generalima, kao i druženje na Forumu nakon svet mise. I to je bio jedan od važnih događaja u ovoj partikularnoj Crkvi zadarskoj. Osobito su bile upečatljive i riječi generala Gotovine koje valja pamtiti i ponavljati: »Prema sudu međunarodne zajednice Domovinski rat je bio pravedan, naše namjere časne, a obrana čista.. Zatvorili smo poglavlje povijesti s naslovom ‘pobjednici u ratu’. Okrenimo se budućnosti i zaplovimo punim jedrima kako bismo postali pobjednicima i u miru«. S pravom sam tada i uskliknuo: »Raduj se, zemljo Hrvatska! Jer, tim činom, nakon strašnih stradanja ljudi i njihove imovine, konačno je završen rat koji je bio pravedan, a obrana čista i časna«. Bogu hvala..Zahvalan sam Bogu za to služenje našoj Crkvi u Hrvata, a posebice kolegama biskupima koji su me birali i trpjeli kroz dva mandata. Na kraju drugoga mandata objavio sam knjigu od 370 stranica »Biskupska konferencija: Kolegijalnost i zajedništvo s općom i partikularnim crkvama«. Tamo sam kroz devet poglavlja prikazao glavne teme i probleme s kojima su se biskupi susretali u tom vremenu: od odnosa s društvom i određenih prijepora u kulturi, odgoju i obrazovanju, do suočavanja s odgodom kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca i problemom pedofilije u Crkvi i u svijetu. Drago mi je što ništa nismo pod tepih gurali, a s izazovima se otvoreno i bratski suočavali.

Što biste zaključili i poručili u povodu ove Vaše velike obljetnice?

– Hvala na čestitkama svima koji su ovih dana bili blizu te u molitvama i riječima mislili na mene. Velika je milost i Božji dar moći pola stoljeća služiti Gospodinu. Stoga je i upriličena svečana liturgija u našoj katedrali kad sam s braćom biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama i pukom Božjim otpjevao »Tebe Boga hvalimo«. Njegov je, naime, dar što smo ovo što jesmo. Posebice, pak, njegova je milost sudjelovati u Kristovom otajstvu, slaviti svetu žrtvu Gospodnju, dijeliti svete tajne i odgajati narod Božji.