PROFESORICA ANICA ČUKA: 'Turizam je u Hrvatskoj otišao skroz izvan granica održivosti'

Znanstveni kolokvij »Turističke zone: Razvojni paradoks hrvatskog turizma« održan na Sveučilištu u Zadru potaknuo je akademsku i stručnu raspravu o izdvojenim građevinskim područjima i njihovim učincima na razvoj, zaštitu okoliša te korištenje resursa, koja je posljednjih dana, osim znanstvenih krugova, zaintrigirala i medije te privukla pozornost šire javnosti.

Paradoks u planiranju

U predgovoru publikacije tiskane u sklopu kolokvija, akademik Nikola Bašić, predsjednik Znanstvenog vijeća za turizam i prostor HAZU tvrdi kako su turističke zone izvan naselja planersko nasljeđe prošlih vremena te ističe kako je najveći broj turističkih zona ostao nerealiziran i nakon pola stoljeća, uzimajući u obzir da su planirane u područjima sitno isparceliranog privatnog zemljišta, unatoč tome što su takvi krajolici često zapušteni. Iz toga razloga svrsi su se mogle privesti samo one zone koje su bile planirane na društvenom zemljištu koje su uglavnom imale karakter primarne prirode (šume, pašnjaci ili priobalni krš). Akademik Bašić zaključuje kako se građenju podvode prostori koji imaju karakter zaštićene nedirnute prirode te naglašava paradoks turističkih zona koje postaju najveća prijetnja održivosti prirodnog obalnog područja, jednog od najvrjednijih nacionalnih resursa.

Temom planiranja turističkih zona pozabavila se u svom izlaganju u sklopu kolokvija i prof. dr. sc. Anica Čuka s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru koja je aktualne prakse stavila u kontekst društveno-gospodarskih i prostornih ograničenja otoka Zadarske županije. Znanstveni interes profesorice Čuke ponajprije je povezan s istraživanjem hrvatskih otoka te društveno-geografskim razvojem ruralnih prostora, stoga smo ju odlučili tražiti za profesionalno mišljenje na temu razvoja turizma na zadarskim otocima i njegovog očitovanja u županijskom prostornom planiranju.

Na samom početku profesorica ističe kako je turizam i u priobalju i na otocima jedna od najvažnijih ekonomskih djelatnosti, no podsjeća kako su na otocima resursi limitirani, što ukazuje na potrebu ulaganja u kvalitetni turizam koji neće naštetiti održivom razvoju prostora. Međutim, postojeća praksa uglavnom ide u suprotnom smjeru, smatra Čuka te ističe kako je i hrvatski turizam na otocima dobrim dijelom u kategoriji masovnog.

– To je problem hrvatske strategije razvoja turizma jer se turizam nije razvijao strateški. Otišao je skroz izvan granica održivosti, u jednu masovnost, a masovni turizam nigdje nije dobar pa tako ni u Hrvatskoj. Budući da se turizam dobrim dijelom razvijao bez kontrole, dopustilo se i da on odvija bilo gdje. Imamo paradoks u prostornom planiranju – s jedne strane planiramo turističke zone, a s druge strane se turizam odvija u rezidencijalnim područjima, najvećim dijelom diljem obale pa tako i na otocima, govori Čuka, naglašavajući kako se i nekomercijalni smještaj koristi u turističke svrhe, a dobar dio turista nije prijavljen što znači da ih je mnogo više nego što to službeni podaci iskazuju. No, i službene brojke već su prešle granicu održivosti.

Ovisnost o turizmu

Kao jedan od indikatora razvoja turizma Čuka navodi broj turista po stanovniku prema kojem prednjače premošteni otoci čije se stanovništvo suočava s višestrukim rastom populacije tijekom ljetnih mjeseci.

– U Hrvatskoj je taj broj negdje oko 5,5 turista po stanovniku, a na našim otocima je daleko veći. To, naravno, varira od otoka do otoka. Premošteni otoci su oni koji su pod najvećim pritiskom i najviše su opterećeni, veći otoci nešto manje, a najmanji otoci trenutno najmanje, jer i imaju najmanje kapaciteta. Uz to, oni imaju i najmanje stanovnika i najslabiju infrastrukturu. Što se tiče zadarskih otoka, Pag i Vir imaju najveći broj turista na broj stanovnika zahvaljujući premoštenosti. Ugljan i Pašman su još uvijek na deset ili ispod deset turista po stanovniku, iznosi podatke profesorica te daje primjer europskih destinacija, poput španjolskih Baleara koji, premda imaju manji broj turista na broj stanovnika u odnosu na neke hrvatske otoke, suočavaju se s rastućim nezadovoljstvom domicilnog stanovništva koje drži kako im turizam u značajnoj mjeri narušava kvalitetu života.

– Tamo su trenutno prosvjedi koji su dosta intenzivni i to ne samo u svrhu smanjenja broja turista, nego se pojedini zalažu za zabranu dolaska turistima. To je otišlo daleko izvan granica održivog razvoja i ljudi su dovedeni u situaciju da su poprilično frustrirani. Nuspojave turizma smo već osjetili i na svojoj koži, u smislu povećanja cijena, pogotovo cijena stanovanja. Na Balearima mnogi stanovnici više od svojih primanja ne mogu priuštiti stanovanje na svom otoku zbog divljanja cijena nekretnina uslijed značajne potražnje od strane inozemnih kupaca. Inozemni investitori dobrim su dijelom došli u posjed lokalnih parcela, često prvi red do mora. Najatraktivniji dio prostora postao je nedostupan lokalnom stanovništvu. Postavlja se pitanje je li to u interesu lokalnog stanovništva, kaže naša sugovornica, no napominje kako je svjesna da se turizam ne može i ne smije samo ugasiti.

– To, naravno, nije opcija jer je turizam djelatnost o kojoj ovisimo i toga moramo biti svjesni, ali trebamo preduhitriti takve situacije koje se događaju u drugim dijelovima svijeta. Možemo naučiti na primjeru drugih otoka. Ako nismo osvijestili ove probleme, vrijeme je da to napokon napravimo i naučimo kako održivo upravljati turizmom, barem na onim otocima i dijelovima priobalja koji se još mogu zaštiti. Treba naći mjeru, smatra Čuka i navodi kako će se i među lokalnom populacijom uvijek lomiti koplja oko razvoja i zamaha turizma.

Smanjenje zona

– Činjenica je da ćete u turističkim područjima imati ljude koji su ekstremno zadovoljni i žele još i one koji su potpuno nezadovoljni te one kojima turizam odgovora, ali nisu za njegovo povećanje. Oni koji se intenzivno bave turizmom, sigurno drugačije na to gledaju, nego oni koji ne žive izravno od turizma. Tu će uvijek biti disbalans. Međutim, loše je kada se taj odnos pretvori u nešto što se u literaturi navodi kao »love and hate odnos« – ili ga mrzite ili ga obožavate. Treba postojati nekakva sredina. Uvijek će privatni interesi biti drugačiji od javnih. I upravo prostorni planovi služe tome da štite javni interes i da omoguće održiv razvoj prostora u kojem živimo i u kojem djelujemo. Međutim, događa se da privatni interesi ispadnu ponekad važniji. Ono što sam ja iznijela na predavanju je upozorenje. Trebamo učiti iz iskustva onih koji su puno prije nas suočeni s ovim problemima i koji su puno prije nas prešli granice održivog razvoja pa sada više nemaju mehanizme kojima bi probleme prostornog razvoja staviti pod kontrolu, upozorava naša sugovornica.

Što se tiče županijskih prostornih planova, ističe kako se u zadnjem županijskom planu iz 2023. godine smanjio broj turističkih zona na otocima za nekih 80 hektara u odnosu na prijašnje planove; no, svejedno se planira značajno povećanje kapaciteta u odnosu na izgrađene.

– Znači, ipak se vodilo računa o tome da je potrebno smanjiti te zone i drago mi je da se razmišlja u tom smjeru jer je i akademska zajednica došla do istog zaključka. Županijski plan predvidio je da se smanji površina tih zona, ali se planira povećanje kapaciteta u odnosu na ono što je trenutno izgrađeno. Trenutno na zadarskim otocima ima oko 161.000 kreveta, tu spada komercijalni i nekomercijalni smještaj. Na nekomercijalni otpada oko 54 posto. Prostornim planovima dopustilo bi se još oko 50-60 tisuća novih ležaja, što je u ovom trenu previše. Vjerojatno se neće realizirati izgradnja svih zona, ali moramo razmišljati o tome što bi bilo ako se to ipak dogodi, kaže Čuka koja smatra kako se kod planiranja tih zona nije adekvatno razmišljalo kakvu infrastrukturu određeni prostor pruža i koliko ljudi zaista može prihvatiti.

– Ne možete na otocima imati neriješeno pitanje vodoopskrbe, infrastrukture, osnovne medicinske skrbi i planirati tisuće novih ležajeva i dolazak desetaka tisuća novih turista. Pitanje je treba li nama uopće više turista nego što ih imamo, ističe Čuka i ukazuje na ulogu jedinica lokalne samouprave koje bi trebale razmišljati održivo i dugoročno o posljedicama upravljanja prostorom.

Devastiranje u Tkonu

– Jedinice lokalne samouprave donose svoje prostorne planove koji jesu temeljeni na županijskim, ali su oni ti koji dirigiraju što će se u prostoru dogoditi. Tu su i najveći pritisci. Neke lokalne samouprave rade dosta odgovorno, paze na prostor i poštuju mišljenje stanovnika. Ljudi koji vode jedinice lokalne samouprave na otocima su i sami otočani i svjesni su otočnih limita i otočnih problema. Međutim, imate situacije gdje to ne izgleda baš tako i gdje sigurno postoje pritisci od strane pojedinih investitora koji potencijalno inteveniraju u izmjene planova. Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi, ali mogu izraziti sumnju. Postoji mogućnost i da neki jednostavno upravljaju prostorom ne razmišljajući o posljedicama prekomjerne izgradnje. Smatram da puno više truda treba posvetiti utvrđivanju realne nosivosti kapaciteta prostora, primjećuje profesorica i napominje kako se prilikom planiranja nerijetko uopće ne uzima u obzir osjetljivost resursa, bilo prirodnih ili društvenih, dok se faktor ljudskog kapitala ili dobrobiti lokalne zajednice gotovo u potpunosti zanemaruje.

– Turističke zone često se planiraju uz najljepše uvale, no pitanje je treba li baš svaka uvala biti izgrađena apartmanima ili bi ih ipak trebali sačuvati da u njima mogu uživati i domaći i oni koji borave u postojećim kapacitetima. Kod planiranja nove gradnje treba voditi računa o resursima, prirodnim i društvenim. Imaju li uopće otoci radnu snagu koja će raditi u nekakvim budućim hotelskim kompleksima? Za primjer sam govorila o otoku Molatu, ali to može biti bilo koji mali hrvatski otok poput Molata. Na Molatu je planirano tisuću novih postelja, a tamo živi oko 190 stanovnika, vjerojatno i manje te ih je 80 posto starijih od 65 godina. Vi imate potencijalno tek 20 posto ljudi koji su radno sposobni i koji mogu raditi u nekakvim turističkim kompleksima. Za koga se onda planiraju četiri nove turističke zone na Molatu? Tamo se sigurno neće graditi hotelski smještaj, već se otočni prostor daje u ruke vanjskim investitorima, domaćima ili inozemnima, da bi na takvim lokacijama gradili apartmanska naselja ili često svoje kuće za odmor, upozorava Čuka, a kao alarmantan primjer inozemnih investicija koje devastiraju lokalno dobro raznoraznim manipulativnim praksama izvraćanja zakona u svoju korist dala je situaciju na otočićima koji administrativno pripadaju Općini Tkon. Naime, Općina Tkon u svom prostornom planu nudi mogućnost da se i na poljoprivrednim zemljištima, ako su na njima obiteljska poljoprivredna gospodarstva i ako se radi o parcelama koje su iznad tri hektara veličine, može izgraditi smještaj za turiste. Time bi se potaknuo razvoj agroturizma.

Strateški značaj otoka

– Agroturizam je super alternativa masovnom turizmu, o njemu se dosta priča i potiče se njegov razvoj, tako da je vjerojatno i ideja Općine Tkon bila zamišljena dobro. Međutim, gdje se taj »agroturizam« kod njih dogodio? Ne na matičnom otoku, gdje bi turisti zaista došli zbog poljoprivrednog proizvoda, nego na malim i nenaseljenim otocima Košari i Žižnju. Trećinu otoka Žižnja kupio je jedan belgijski investitor koji je posadio tamo maslinik pa može imati OPG, vjerojatno je iskoristio sredstva i poticaje koja mu nudi naša država za OPG-ove i napravio vilu s bazenom, s pogledom na Kornate. On primarno nudi smještaj za odmor – kuću s bazenom, a ne poljoprivredni proizvod ili boravak u seoskom domaćinstvu. Turisti koji tamo borave neće ići dalje jer do tamo moraju brodom. Koju korist od toga ima lokalna zajednica, pita se naša sugovornica, a kao značajniji primjer daje i eksploataciju prirodnih resursa na otoku Košari gdje talijanski investitor gradi turističke komplekse bez »popratne« poljoprivredne djelatnosti.

– Mene zanima kako je on mogao uopće dobiti dozvolu za OPG bez poljoprivrede. Možda se obvezao da će naknadno posaditi masline, ali vi da otvorite OPG morate već imati nekakvo poljoprivredno gospodarstvo na koje potom dobijete dozvolu. Kako možete prvo graditi vile pa onda saditi masline, s tim da je ondje izraziti kamenjar i nema uopće plodnog tla? Tamo je živa stijena gdje masline ne uspijevaju i upitno je hoće li se masline uopće moći saditi. Sada je pitanje za jedinicu lokalne samouprave, a i za Hrvatsku državu – je li nama od strateške važnosti zaštiti hrvatski otočni prostor ili pustiti da ga se rasprodaje i devastira? Ideja OPG-ova izvrsna je ideja, ali u prostoru gdje ljudi se tradicionalno bave poljoprivredom i žele na neki način obogatiti svoju ponudu manjim turističkim kompleksom gdje će turisti moći doći i uživati u njihovoj poljoprivrednoj djelatnosti, a ne da se pod krinkom OPG-a rasprodaju otoci, upozorava Čuka te poručuje jedinicama lokalne samouprave da za male i nenaseljene otoke ne ostavljaju mogućnost ovakve eksploatacije. Na naseljenim otocima ima dovoljno zapuštenog poljoprivrednog zemljišta i tamo se mogu urediti stari maslinici kako bi se bavilo i poljoprivredom i turizmom umjesto narušavanja prostora koji je dosad bio prirodan i izvoran.

Otoci imaju dovoljno kapaciteta

U konačnici, profesorica Čuka ipak završava pozitivnom notom, naglašavajući kako je turizam na otocima potreban i koristan, ukoliko se iznađe prava mjera.

– Po meni otočne zajednice imaju dovoljno kapaciteta u njihovim privatnim smještajima i malim otocima ne treba više od toga. Otočani tu imaju najveću korist. Naravno da treba i novih turističkih kapaciteta, pa i manjih hotela na pojedinim većim otocima. No, planiranju treba pristupiti pažljivo i vodeći računa o posebnosti svakog otoka. Turističke zone treba staviti u razumne okvire, tako da ne narušavaju kapacitet nosivosti prostora, ističe Čuka i napominje kako i adekvatnom edukacijom stanovništva o potencijalima i prijetnjama po pitanju turističkog razvoja, možemo napraviti pozitivne promjene u odnosu prema našoj primarnoj ekonomskoj djelatnosti, ali i prema našim dragocjenim resursima.

NEREALIZIRANE ZONE

U predgovoru publikacije tiskane u sklopu kolokvija, akademik Nikola Bašić, predsjednik Znanstvenog vijeća za turizam i prostor HAZU tvrdi kako su turističke zone izvan naselja planersko nasljeđe prošlih vremena te ističe kako je najveći broj turističkih zona ostao nerealiziran i nakon pola stoljeća, uzimajući u obzir da su planirane u područjima sitno isparceliranog privatnog zemljišta, unatoč tome što su takvi krajolici često zapušteni