Preminula zadarska benediktinka M. Klara – Gizela Begić: 'Do zadnjeg trena se nije predavala...'

Benediktinka sv. Marije u Zadru M. Klara – Gizela Begić preminula je u subotu, 8. lipnja u 63. godini života i 39. godini monaškog posvećenja. Sprovod će se održati danas u 11 sati na Gradskom groblju u Zadru, a obred će predvoditi zadarski nadbiskup mons. Milan Zgrablić. Misa zadušnica slavit će se nakon sahrane u crkvi Svete Marije u Zadru.

Od benediktinke Begić oprostili su se i na stranici Zadarske nadbiskupije, čije priopćenje prenosimo u cijelosti:

– IN MEMORIAM – s. Klara Gizela Begić, benediktinka sv. Marije u Zadru – Pokoj vječni daruj joj Gospodine i Svjetlost vječna svijetlila njoj! Koliko god mi kršćani znali da ne znamo „ni dana ni časa“ svog odlaska, da trebamo bdjeti i običavamo to reći, postoje situacije koje čovjeka svojom neočekivanošću iznenade, osobito pogode. Postoje smrti koje nas zateknu, potresu. Apostole je do nijemosti potresla Isusova smrt, iako im ju je On i osobno najavljivao… Kako tek nas ljude pogodi ‘nenajavljeni pohod’ nečije smrti u zreloj, mladoj dobi. „Sestrica smrt“ došla je po s. Klaru, benediktinku samostana sv. Marije u Zadru. Taj je ‘odlazak’ mnoge koji su s. Klaru poznavali iznenadio i potresao. Ljudi koji poznaju benediktinke, osobito koji pohode misu u crkvi sv. Marije i iz svojih klupa, ‘na daljinu’, iz lađe crkve vide koludrice u koru prezbiterija, neće više vidjeti vedro lice s. Klare, koje se preobražava u ozbiljno za vrijeme molitve i liturgije. Još prije mjesec i pol dana vidjela sam s. Klaru na predstavljanju knjige kustosice SICU-a Ane J. Knežević. S. Klara je bila na vratima dvorane SICU-a kad sam odlazila nakon tog predstavljanja. Bila je na nogama, ona ‘stara’, vedra Klara, bez ikakvih naznaka tjelesne boli. Kad bismo znali da nam je susret s nekim posljednji – koliko bismo samo minuta i vremena darovali toj osobi, baš taj zadnji put, jedno drugome u razgovoru i blizini!? Bio je to 24. travnja – i baš koji dan nakon toga, počelo je i tjelesno klonuće s. Klare, nakon dijagnoze zloćudne bolesti, čiju je naznaku primjetila na ovogodišnji Veliki četvrtak, 28. ožujka.

Liječnici se čude kako Klara od tako teške dijagnoze nije radila famu, nego je do zadnjeg trena bila na nogama, nije se predavala, dok god je mogla. Bolest ju je rapidno, do smrti onemoćala u nepuna dva mjeseca. Pozdravila me i taj put u SICU-u vedro, s onim svojim ‘vrckavim’ osmijehom i pogledom, pitanjem kako sam, nabačenom šalom. Voljela se šaliti, oštroumno duhovno – duhovito ‘bocnuti’ – vidjela je da sa mnom ‘može tako’, opušteno i iskreno, nakon što smo se duže susrele i družile jednog lipanjskog dana 2020. g., kad sam za portal Hrvatska katolička mreža pisala reportažu o benediktinkama sv. Marije iz druge perspektive – u situaciji i okruženju u kojem ljudi koludrice inače ne vide i ne susreću – dok rade na zemlji, beru plodove, na svom zemljišnom gospodarstvu u Smilčiću. Fotografije u ovoj galeriji slikala sam toga dana. Portreti Klarinog lica i radnih aktivnosti u potpunosti otkrivaju njen duh zaigrane duše predane Gospodinu, dok je u službi Ora et labora. I zanimljivo, u svemu što sam sve benediktinke tada slikala, sad primjećujem da je baš Klare osobno najviše na slikama. Svojom privlačnom vedrinom, otvorenošću koja poziva i radom dozivala je valjda taj objektiv, a ja nisam ni slutila da će te ‘njene slike’ javnost tako skoro ‘trebati’ vidjeti. I od svih koludrica dok mole Časoslov, u krupnom kadru uslikala sam baš samo njene radničke ruke, dok drži Časoslov. Bila je najbliža mjestu gdje sam se nalazila, do klupe gdje sjede dok mole. Vidjela sam toliko života i duha, Toliko Ore et Labore, posvećene, mekane, plodne oporosti u tom kadru pred sobom – i što više izbliza htjela sam ga približiti, zumirati, ‘uhvatiti’ sav život i molitveno predanje u tom prizoru – crni Časoslov u naručju koludrice, među prstima koji se crne od rada na zemlji i s plodovima rada ljudskih ruku – kako je njihov osnivač sv. Benedikt, plugom i svetom knjigom, preorao Europu.

Nema rukavica i zaštite, distance i umjetnog dodira, uljepšavanja u davanju sebe i osjetu rada… Nego prirodno, direktno, bez filtera… i do kraja… Klara je osobito bila pobožna Srcu Isusovom i Srcu Marijinom. I umrla je dan poslije svetkovine Presvetog Srca Isusova, na blagdan Srca Marijina kojoj je i bila posvećena, u subotu, 8. lipnja, u sobi svoga samostana u Zadru, okružena i na bolesničkoj postelji pažnjom i ljubavlju sestara. Osim u vrtovima gospodarstva u Smilčiću, radila je sve što je trebalo u samostanu, u radionici emajla i bila je vrsna kuharica. Kao i druge koludrice, radila je u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti, vodeći posjetitelje kroz katove Izložbe i pojašnjavajući im, opisujući umjetnine. Završila je studij povijesti i povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zadru, na poticaj opatice Čizmin, pa su i o svijetu umjetnosti, još nadahnute Božjim duhom, imale temu za razgovor.

Uzela je monaško ime Klara u duhu značenja svjetlonoša, lučonoša – osobe koja sjaji, donosi svjetlo. A svake godine na Uskrsno bdjenje, baš je s. Klara, od svih koludrica, nosila upaljenu uskrsnu svijeću iz samostanskog dvorišta, nakon blagoslova ognja, u crkvu sv. Marije. Pitala je opaticu Anastaziju Čizmin i ove godine na Uskrsno bdjenje može li opet nositi uskrsnu svijeću u crkvu, kao i svaki put dosad. Na opatičino: ‘Pa naravno, to se podrazumijeva’, s. Klara je odgovorila: „Možda je dogodine više neću nositi“. Ovo je moja zadnja godina… Moj vosak na ovoj zemlji je dotrajao, moja svijeća tjelesnosti je dogorjela…

Svjedočanstvo monahinje o značenju i odnosu duše, zemlje i prirode, rada i molitve Toplog lipanjskog dana te 2020. g.,, dok je radila sve potrebno oko zemlje i plodova, s. Klara mi je posvjedočila sljedeće. Koludrice, naime, rade i pelin i mentu. To je dobro kad boli želudac, za apetit.

Pelin može biti otrovan pa ga treba točno znati staviti pravu mjeru, uliti rakije. A pravi omjer toga znala je upravo s. Klara. Kao i njene sestre, i ona je čupala travu, sadila, brala plodove voća i povrća koje od ruku benediktinki imaju zaista posebne boje i okuse. “Bog je rekao da nam daje zemlju da je podložimo sebi. A sveti otac Benedikt govori: ‘Vi ste tek pravi monasi kada živite od rada svojih ruku’. I neka se ne žalostimo ako moramo sami skupljati svoju žetvu. U Smilčiću nam pomažu i radnici koji obrađuju teške poslove. Ali skupljanje plodova i prerada, radimo mi benediktinke. Božji zakon je ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim. Kad se izvršava taj Božji zakon, činiš sve na što te taj dan poziva. Isus poziva, nosite svoj križ danas, danas idite za mnom. Danas je žega, a to ići za Njim može biti i branje plodova”, rekla je s. Klara. Rad u poljoprivredi dodatna je vrijednost njihovom redovničkom djelovanju.

“Svi samostani po svijetu imaju na neki način dodir sa zemljom, jer nas Bog na to poziva. Poziva nas da budemo sustvaratelji. Da na neki način mi pomažemo Bogu da svijet bude bolji. Ne možemo tek tako živjeti. Zahvaljujemo Bogu za svaki dar, za svaki dan, za sve što nam je dao. Zahvalnost prema Bogu ostvarujemo kroz rad svojih ruku. Najprije kroz molitvu, a molitva je sjedinjenje s Bogom – da li kroz izgovorene riječi molitve ili izgovorene riječi rada. Jer rad je isto izgovorena riječ. Isus je rekao: ‘Moj Otac radi. I ja radim’”, kazuje s. Klara. Disciplina i sabranost u molitvi i izvanjski je kod njih ista, u samostanu i na zemlji. Samo je mjesto radnje drugo. Baš to doživjeti, vidjeti koludrice kako su molitveno sabrane u svojim plavim redovničko-radnim tunikama, s tragovima zemlje na marljivim prstima, osobito me dotaknulo. S. Klara tumači tu prožetost i očiglednu harmoniju u njihovom posvećenju Bogu. “Molitva je disanje. Rad je disanje. I ako smo mi u radu bili kao u molitvi, s Gospodinom sjedinjeni, onda je onaj trenutak molitve samo nastavak te molitve. Prelazimo na rad koji je jednostavno nastavak molitve. Znači, rad je jedna molitva, molitva je druga molitva.

A to je sve jedinstveno tkanje našeg svagdašnjeg života. Kaže netko, u molitvi sam s Bogom pet, šest sati. Ako ne moliš, ako nisi s Bogom 24 sata, nisi ni onih pet sati. Znači, to je kompletna molitva predanja sebe. I to ne možeš brojiti na sate, na minute. Ili jesi ili nisi. Ti si tu, prisutan, s Bogom”, jasno će s. Klara, kako joj i ime kazuje. Benediktinke imaju zavjet stalnosti. “Taj zavjet uključuje stanje samostana u kojem redovnica jest sada i sve što će se dogoditi u budućnosti u tom samostanu. Znači, redovnica prihvaća tu zajednicu i sav njen razvitak, u pozitivnom, u rastu, a može biti i u padu. Sestra na dan zavjeta prihvaća tu zajednicu i sve što ta zajednica nosi, to je dio nje. Ako prihvaćaš zajednicu, prihvaćaš život u toj zajednici, onda prihvaćaš sve”, poručuje s. Klara Begić. Njeno ime je Gizela. Samo jedno slovo dijeli to ime od riječi gazela koja je hitra, elegantna životinja brzog trka i visokih skokova, a blagog, milog izgleda srne. To je u sebi sabirala Klara – jasnoću i hitrost pokreta, i djetinju umiljatost blage srne.

Klara Begić bila je župljanka kardinala Vinka Puljića, dok je on bio župnik u Ljubiji pokraj Prijedora, u BiH. Baš na njegov poticaj upoznala je benediktinke sv. Marije, dok je kardinal Puljić bio duhovnik u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Monaško geslo s. Klare glasi: „Što god vam rekne, učinite. I radosti vam vaše nitko oduzeti neće. Jer dosta ti je moja milost. Snaga se u slabosti usavršuje“ – apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima.

Sprovod s. Klare na Gradskom groblju u Zadru u utorak, 11. lipnja u 11 sati predvodi nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon sprovoda, mons. Zgrablić predvodi i misu zadušnicu za s. Klaru u crkvi sv. Marije u Zadru. Draga s. Klara – Zauvijek beri i kušaj plodove u vrtovima i na njivama Gospodnjim! Prsti i ruke na zemlji i gospodarstvu Neba obasjani su svjetlom, bijeli… Hvala ti za radost kojom si zračila i koju si djetinje, a najozbiljnije, kao s ‘opaskom’, pogledom i riječju, do središta čovjeka pred sobom, izražavala. Neka duša tvoja počiva u miru i gleda slavu Uskrslog Gospodina!, stoji u tekstu kojeg potpisuje Ines Grbić.