Posjetili smo Centar "Mocire": 'Najljepše nam je vidjeti da se i korisnici i njihovi roditelji opuste...'

Sustav socijalne skrbi, te dostupnost usluga namijenjenih djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, ogledalo je društva. Kada je u Zadru napokon s radom počeo Centar Mocire, mnogi su Zadrani odahnuli. U povodu trećeg Festivala inkluzije i Dana djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji, razgovarali smo s Jelenom Milin, ravnateljicom Centra za pružanje usluga u zajednici Mocire, koji je zajedno s Odjelom za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru, vrtićem Latica, OŠ Voštarnica, Udrugom za autizam Zadarske županije, Udrugom Cukrići Zadar i Udrugom za Down sindrom Zadarske županije, pripremio bogati program (od 21. ožujka do 2. travnja).

Centar inače pruža socijalne usluge djeci s odstupanjima u razvoju i teškoćama u razvoju, djeci s intelektualnim i pridruženim teškoćama i djeci s poremećajima iz autističnog spektra te odraslim osobama s intelektualnim teškoćama.

Siguran je to prostor za sve kojima je pomoć potrebna, te njihove najbliže, za njih ruka spasa koja brojnima u dječjoj dobi nije bila dostupna.

Nove usluge

– Najljepše nam je vidjeti da se i korisnici i njihovi roditelji opuste, te u nama pronađu partnera i prijatelja s kojim mogu podijeliti teret brige i odgoja osoba s teškoćama i skrbi, kazala je Milin te dodala kako su generacije roditelja godinama praktički bile prepuštene same sebi, ovisne o entuzijazmu udruga koje su pružale socijalne usluge, jer sustav, kao što je ovaj u Centru, nije postojao.

No, oni danas imaju vrijeme za sebe, mogu se odmoriti, vratiti obvezama i aktivnostima za koje do sada nisu imali vremena. Centar »Mocire« tako se vrlo brzo pretvorio u pravi spas za obitelji.

No, kako je Milin naglasila, Centar nije jednolično tijelo koje se ne mijenja, već organizam koji raste i razvija se prateći potrebe zajednice kojoj služi. Dio je sustava, fizički i sustavno, koji obiteljima pruža skrb o djeci s teškoćama od vrtićke i školske dobi pa sve do odrasle dobi.

Njihovim hodnicima zato svakodnevno prolaze stotine korisnika, koji trebaju neke od njihovih usluga i programa – stručnu procjenu i ranu razvojnu podršku, te psihosocijalnu i podršku uključivanju u obrazovni sustav, kao i boravak u različitim programima te smještaj u samom Centru. Više od 50 stručnih i pomoćnih djelatnika skrbi o cjelokupnom psihofizičkom i razvojnom zdravlju korisnika Centra.

– S pružanjem usluga započeli smo na ljeto 2022. godine. Postupno smo ih počeli uvoditi, a krenuli smo s uslugom boravka. Od stručne procjene, inicijalne usluge kojom ostvaruju prava na sve ostale naše programe, do rane razvojne i psihosocijalne podrške za djecu, naši se programi dijele na one za djecu i one za odrasle.

Odraslima nudimo boravak, smještaj i psihosocijalnu podršku, a želimo osposobiti i organizirano stanovanje koje bi zamijenilo smještaj.

Započinjemo s pružanjem usluge osobne asistencije, a nadamo se biti i dijelom pilot projekta našeg resornog ministarstva u polju pružanja odmora od skrbi, navela je Milin, kazavši kako bi tom uslugom, usredotočenom za početak na odrasle osobe, pružili roditeljima ili skrbnicima osoba s teškoćama mogućnost da ih na neko vrijeme ostave na njihovoj brizi, ukoliko imaju neodgodivih obveza zbog kojih se ne mogu brinuti za svoje dijete.

53 djelatnika

– Program je to koji zahtjeva puno rada, iskustva, te izgradnju povjerenja, kako bi nam roditelji prepustili brigu o svojoj djeci.

Nas 53 brine se o svakom aspektu rada Centra, dodala je Milin Svi zaposlenici su zajedničkim radom i zalaganjem gradili ovu ustanovu, njezine usluge, kvalitetu i dojam koji ostavlja u zajednici. Svi su zaposlenici istovremeno svjesni važnosti svog rada, potrebne profesionalnosti i kvalitete te se od početka kontinuirano usavršavaju, savjetuju, evaluiraju i rade na podizanju kvalitete usluga koje pružaju.

Edukacijski rehabilitatori, kineziterapeuti, fizioterapeuti i rani terapeuti, psiholozi, logopedi, medicinsko i pomoćno, te kuhinjsko osoblje, čine osnovu Centra. Sva su zanimanja u socijalnoj skrbi deficitarna.

– Unatoč svim naporima, stalnog logopeda još uvijek ne možemo osigurati. Zamjenu smo pokušali naći i uz pomoć ministarstva, a natječaj smo ponavljali kojih šest puta, naglasila je Milin.

Uzdaju se, ističe, u pripravnike i studente, koji ono što su započeli kroz stručnu praksu žele nastaviti zaposlenjem u Centru nakon diplome. Osipa im se i pomoćno osoblje, koje bolje prilike često nalazi u turizmu.

– Rad u ovom je polju jako emocionalno iscrpljujuć, bilo da se radi u javnom sektoru ili u privatnom, ili pak onom neprofitnom kao što je Kabinet za ranu intervenciju. Velika želja da se pomaže svima, a ne samo onima koji mogu doći do stručnjaka i priuštiti si njihove usluge, pogonsko je gorivo svih nas.

U našoj nas je regiji toliko malo da jedni drugima nikada ne možemo biti konkurencijom, već samo partnerima, jer potrebe nadilaze sve kapacitete. Ovaj Centar zato i ima svoju svrhu, te gledamo kako u budućnosti proširiti i unaprijediti naše usluge, naglasila je Milin.

Primijetili su, dodaje, kako raste broj djece koja prolaze kroz njihove programe rane intervencije, te psihosocijalne podrške. Upravo je potonja i najtraženija usluga.

Djeca dolaze na pragu novog razdoblja u njihovim malim životima, kada iz vrtića prelaze u školski sustav, što za njih može biti stresno i zastrašujuće, zbog novih obveza koje ih očekuju. Preko 150 djece dolazi u ta dva programa.

Inkluzivna galerija

– Svi smo mi, zajedno s udrugama, jedno tijelo. Korisnici naših programa najčešće istovremeno polaze i programe u udrugama, naglasila je Milin.

Na dnevnoj bazi tako kod njihovih stručnjaka dođe oko 40 osoba u boravak odraslih, 26 ih je u smještaju, dok svaki od sedam terapeuta može primiti isto toliko djece dnevno u raznim terapijskim postupcima i aktivnostima.

Unatoč svim naporima, lista čekanja, ističe Milin, duga je. Ponedjeljkom poslijepodne zato putuju u Benkovac, gdje u prostorijama vrtića, rade s djecom, jer broj djece s teškoćama na tom je području velik.

– Roditelji su danas upoznatiji s adresama na koje se mogu javiti ukoliko uoče smetnje kod djece, a govorne, jezične i senzoričke poteškoće su najučestalije. Cilj nam je u potpunosti pružiti deinstitucionalizirane usluge. Osim smještaja, sve su naše usluge izvaninstitucijske.

Sam bi taj proces u potpunosti zaživio kada uspostavimo organizirano stanovanje, te korisnicima omogućimo priliku da ne stanuju unutar našeg zatvorenog sustava, pojasnila je Milin, dodavši kako im je krajnji cilj da osobi kojoj usluge trebaju, one ne budu dostupne samo na jednom mjestu, tj. samo u institucijama socijalnog sustava, kako bi im se omogućio što samostalniji život, koji ima sve osobitosti svakodnevice pojedinaca urednog razvoja.

– Živjeti po svom, a ne nečijem tuđem rasporedu, uz mogućnost zapošljavanja i pronalaska vlastitih hobija i interesa, cilj je kojem stremimo.

Planom transformacije zato do kraja 2027. godine želimo razviti izvaninstitucijske socijalne usluge – osobnu asistenciju, pomoć pri integraciji u programe odgoja i redovnog obrazovanja, psihosocijalno savjetovanje, »odmor od skrbi« i organizirano stanovanje, te ćemo značajno povećati dostupnost i kapacitete za izvaninstitucijske socijalne usluge.

Plan nam je u narednom razdoblju razvijati preduvjete i započeti pružanje usluge zapošljavanje uz podršku i vršnjačku podršku, najavila je Milin.

Ogledalo ljudskosti

Svakodnevno surađuju sa zadarskom bolnicom, ali i brojnim stručnjacima koji rade u privatnom sektoru. Stručnjaci koji dijagnostiku rade u kliničkom sustavu, male korisnike šalju u Centar kako bi im stručnjaci pomogli.

Kontinuitet podrške zato je ključan u procesu napretka. Psihosocijalna je podrška zato najtraženija, jer djeca nakon vrtića najčešće ulaze u sustav obrazovanja koji za njih nema vremena i nije kompletiran kako bi stručnjaci uistinu mogli raditi s djecom.

– Institucionalizacija zapravo podrazumijeva ‘stakleno zvono’, sustav koji djeluje po principu pružanja usluga pod jednom kapom, tipski, bez individualnog pristupa. Pogled je to koji ide linijom manjeg otpora, prilagođavajući potrebe manjine navikama i željama većine, rezimirala je Milin.

Deinstitucionalizacija je zato teži, ali puno pravedniji i bogatiji put ka boljitku i inkluzivnosti.

– Pravo na izbor je ogledalo ljudskosti. Njihovo pravo, a naša obveza. Udruge i ustanove koje skrbe o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom zato su naši najbolji prijatelji, zaključila je Milin.