Posao pogrebnika nije za svakoga. Za do 2.500 eura treba stisnuti zube i suze

Svako zanimanje nosi sa sobom određene specifičnosti i težinu, no malo koji posao zahtjeva toliku snagu volje kao posao pogrebnika i ukopnika. Na zadarskom Gradskom groblju zaposleno je dest pogrebnika i osam ukopnika, a zadaci koji obavljaju jako su zahtjevni. Većina naših sugrađana ni ne razmišlja o tome kolike i kakve su to obveze, tek kad se nađemo u situaciji da moramo razmišljati o organizaciji sprovoda shvatimo koliko je tu potrebno sitnica, dokumenata mrtvozornika ili ukopa, pripreme i oblačenja pokojnika za pogreb.

Većinu tih poslova, obavljaju pogrebnici, zaposlenici tvrtke Nasadi d.o.o. kojoj je temelj poslovanja pružanje pogrebno-grobljanskih usluga, preuzimanje i prijevoz pokojnika u zemlji i inozemstvu, organizacija ukopa, sprovoda i ekshumacije, čišćenje grobnica, skupljanje posmrtnih ostataka i ostalih trgovačkih djelatnosti poput tiskanja osmrtnica, izrade vijenaca i aranžmana.

Ususret blagdanu Svih svetih, kada se s posebnim poštovanjem prisjećamo naših preminulih, uputili smo se na Gradsko groblje kako bismo razgovarali sa zaposlenicima o ovom teškom i zahtjevnom poslu.

Težak je to posao…

Tomislav Tomičić, s nepunih trideset godina zaposlio se u Nasadima kao ukopnik, u jeku rata kad je sve skupa bilo drukčije, posebno teško.

– Jako težak posao je to… Sam početak rada na Gradskom groblju je bio čudan… Došao sam raditi, a prvih dana sam imao obvezu čišćenja grobnice gdje je potrebno pokojnika premjestiti iz lijesa. Izdržao sam do marende i otišao… Rekao sam šefu da ja to ne mogu.

To sam napravio nekoliko puta, ali kasnije sam se jednostavno naviknuo… Morao sam sam sa sobom raskrstiti. Trebalo mi je malo vremena da nađem snage unutar sebe, kazao je Tomičić koji je nakon prvog posla ukopnika, s vremenom, jako brzo, postao poslovođa pogrebno-grobljanskih usluga.

Direktor Nasada, Josip Krnčević, ističe kako je radi složenosti posla, poslovođe u posao potrebno uvesti čak 5 – 6 godina prije nego, recimo, netko ide u mirovinu.

– Bez obzira na to što groblje ima šefa, poslovođe su prvi u doticaju s ljudima i sva papirologija ide preko njih. Imamo trojicu poslovođa, a svaki tjedan se dogovaraju tko će što raditi. Zašto? Upravo radi složenosti posla i težine zadataka. Pokojnici su u komorama, pod brojevima, zato je potrebno dobro paziti…

Uz to, još imamo pokojnike privatnih pogrebnika, koji su opet pod drugom oznakom, govori Krnčević ističući kako se prije ovaj posao puno više cijenio, mladi ljudi u dvadesetim godinama su dolazili i ostajali na ovom poslu.

– Mladi ljudi danas zaziru od ovog posla, i jako teško je dobiti mladog čovjeka u pogrebništvo, kazao je Krnčević. A kako nam poslovođa Tomičić dodaje, jako je bitno i da je čovjek u braku, da ima djecu, da je netko ozbiljan i sazrio za posao.

Ako ne ide – ne ide

– S mladim ljudima treba polako raditi kako bi ga uveli u posao. Pa i dvije ili tri godine, polako ga učiti da se nauči na ovaj posao. Ako ni nakon dvi, tri godine ne ide – ne ide, govori Tomičić uz savjet mladima da se sve može polako i sa strpljenjem, pa čak i iz daljine samo gledati kolege ako treba, sve dok se ne ohrabri pristupiti pokojniku.

Prije tri godine, govori Krnčević, imali su samo četiri pogrebnika jer nitko nije htio raditi ovaj posao. S vremenom, situacija se promijenila na bolje, kako su se promijenila i primanja. Osim toga, planiraju nabavku novog pogrebnog električnog vozila za prijevoz lijesa kako bi dodatno rasteretili ukopnike posla pratnje kolica do ukopnog mjesta.

– Otvorenjem novog gradskog groblja u Crnom, možda će nam trebati još zaposlenika, ali to ćemo bolje znati nakon provedene analize jer ukopnici, u slučaju da nema sprovoda, rade i hortikulturne poslove.

Imamo također i vrtlare koji se bave samo zelenilom, tako da ćemo morati malo izbalansirati. Zasad je ovaj broj zaposlenih optimalan, a to su većinom naši domaći ljudi, od 40-50 godina, govori Krnčević.

Solidno plaćeno

Napominje i kako je ovaj posao u zadnje vrijeme solidno plaćen, što je bitno utjecalo na sadašnji stabilan broj zaposlenih.

– Ovaj posao nema cijenu, zbilja ne može biti vrednovan cjenovno, ali njihova primanja se kreću od 1.400 do 2.500 eura. S tim da to ovisi i o broju sprovoda. Ako je puno pogreba i primanja su visoka, a ako ih nema tako puno, onda su u rasponu od 1.400 do 1.800 eura, kazao je Krnčević dodavši kako je u ovom poslu dosta sitnica na koje treba paziti, od brojeva i prezimena do mjesta u grobnici.

Zato su tu poslovođe koji kontroliraju proces i posao svih uključenih u pogreb. Također, upravo radi težine ovog posla, jedan od ciljeva tvrtke je da se u budućnosti za ovaj posao omogući beneficirani radni staž.

Kako napominje Krnčević, osim manje atraktivnih osobina ovog posla, gdje su zaposlenici svakodnevno u blizini preminulih i tugujućih obitelji, sigurnost ovog državnog posla gdje su primanja redovna, u današnje vrijeme – puno znači.

No, za ovaj posao treba stisnuti zube i suze. Mnogi dođu optimistični, pa se »slede« kad dođu u doticaj s pokojnikom, govore nam pogrebnici.

Mora se pregrmiti

Ante Kruneš, radi kao ukopnik od 2014. godine, a kako mu je otac već radio ovaj posao znao je s čim će se susreti. Ipak, trebalo mu je dvije, tri godine da se navikne..

– Ovaj posao je težak i psihički jer ima dosta raznih, teških situacija. Svaki sprovod je drukčiji, svaki je težak, a osobito kad je riječ o mladoj osobi ili djetetu. Budemo i po par dana rastreseni, to su zaista teške situacije.

Ali jednostavno, pregrmiš i pokušavaš ne misliti o tome…Inače, zaposlio sam se u vrijeme krize, došao sam iz SAS-a koji se zatvorio tako da mi je ovo bila prilika za siguran posao. S vremenom sam se i zadržao, kazao nam je Kruneš.

Damir Baras je u Nasadima, na Gradskom groblju, počeo raditi kao pogrebnik prije 25 godina, dok je danas poslovođa.

– Vidio sam sve u svašta u ratu, pošto sam bio u Termitima, ali ovo su obitelji… Trudimo se s punim poštovanjem da sve prođe u redu, jer mjesta za greške nema! Bilo je teško naviknuti se, i mi smo ljudi… i mi plačemo. Naočale za sunce, a ispod brišemo suze…

Znate, svaki sprovod je drukčiji. Možeš se naviknuti, znaš što te čeka od zadataka, ali nikad nije isto. Nekad te posebno strese, nekad malo manje.

Da je s vremenom lakše – nije. Uvijek je teško, a posao se mora obaviti, kazao je Baras dodavši da su kolege velika potpora jedni drugima.

– Ako je nekom jako teško emocionalno, ostavimo ga da sjedne i da se smiri dok mi odradimo njegov posao, kazao je Baras.