Porinom nagrađeni IDEM stiže na zadarski Urbofon

Na Urbofon Live u Polivalentnoj dvorani Providurove palače sutra, 12. travnja, u Zadar stiže IDEM, glazbeni solo projekt Antuna Alekse, trombonista bendova Porto Morto, JeboTon Ansambla te gitarista i pjevača Trophy Jumpa. Antun u svom posve novom izričaju s gorko-slatkom notom dotiče sve njemu bitne teme kroz pjesme koje su u prvom redu zamišljene da budu hit samome njemu, a pritom potencijalno i široj publici.

Svojim IDEM projektom Antun je u nešto više od dvije godine sa svojih deset singlova i dva albuma »poyy« (2023) i »CIAO« (2024) privukao veliku naklonost, kako publike, tako i kritike. O tome najbolje svjedoče brojni nastupi po klubovima i festivalima diljem regije, dvodnevna rasprodana koncertna promocija albuma »CIAO« u Tvornici kulture i Boogaloo klubu u Zagrebu, ali i osvojeni Porin za novog izvođača godine te čak šest Rock&Off nagrada. Ovaj talentirani i uspješni beskompromisni glazbenik koji radi po svom svakako dokazuje kako se usprkos današnjoj mainstream sceni može uspjeti, a u razgovoru nam je otkrio više o svom glazbenom putu i projektu IDEM.

Krenulo iz impulsa

I dalje si aktivan u većem-manjem obujmu u ostalim bendovima – kako je došlo do solo projekta IDEM?

– IDEM je nastao iz jednog osobnog impulsa. Pjesme su se počele rađati tijekom pandemije, kada su mnogi od nas prolazili kroz vlastite preokrete, u kojem god smjeru. Osjećao sam potrebu da krenem stvarati nešto na hrvatskom jeziku, nešto osobnije i što mi istinski znači jer sam do tada najviše djelovao s bendom Trophy Jump, gdje smo radili na engleskom. S druge strane, u bendu Porto Morto sam pokušavao pronaći prostor za vlastiti jezik, ali to jednostavno nije sjedalo jer je bend već imao jako formiranu i meni vrlo dragu kreativnu direkciju. No, imao sam osjećaj da imam nešto za reći – prvenstveno samome sebi. Tako su nastale prve pjesme, bez ikakvog plana, čak nisam imao niti ime. Puštao sam te pjesme prijateljima, a oni su mi govorili da moram to objaviti, i tako sam odlučio objaviti pod pseudonimom IDEM. Pristupio sam tome kako mislim da se to treba napraviti – nekoliko singlova, jasan vizualni identitet, da sve izgleda i zvuči onako kako bih volio da izgleda kad to netko drugi radi. Bez polovičnosti – smisleno i zaokruženo. Nisam imao nikakva velika očekivanja, ali sam htio napraviti nešto iza čega mogu čvrsto stati.

U samo dvije godine stekao si nevjerojatne simpatije publike i kritike, te osvojio Porina za novog izvođača godine te šest Rock&Off nagrada – kako se osjećaš u vezi s tim? U čemu je tajna uspjeha?

– Iako mi laska, naravno, istovremeno ne znam što da radim s tim priznanjima. Najviše mi, zapravo, vrijedi konkretan ljudski feedback – to me najviše ‘radi’. Što se tiče tajne nekog uspjeha, nisam pratio trendove niti pokušavao pogoditi po kojem su parametrima nekima neke stvari uspjele, pa onda išao raditi nešto tog tipa. Radio sam glazbu kakvu volim, kakvu želim slušati. A nitko ovdje ne radi baš tu mjuzu koja meni sjeda. I eto, očito su je zavoljeli i neki drugi ljudi, iako nisam očekivao da će se toliki ljudi povezati s tim. U Americi postoje bendovi koji sviraju nešto slično, netko tko je naslušan i sluša sličnu glazbu kao i ja, lako može prepoznati neke moje utjecaje. To su, primjerice, Prince Daddy & The Hyena, Iron Chic, Jeff Rosenstock, Mom Jeans, Fidlar, odnosno cijela jedna indie-punk-rock-emo scena koja u Americi postoji već desetak godina i jako dobro funkcionira, ali kod nas nije baš prisutna. Na globalnoj razini to je svejedno mala niša, ali kad se taj glazbeni utjecaj pretoči u nešto što je jezično blisko, nešto što se kod nas može pojmiti – ispadne da možda glazbeni stil nije toliko presudan, koliko je bitno na kojem jeziku pričamo.

Foto: MARKO LOPAC

Koje teme najčešće obrađuješ kroz svoje pjesme?

– Najviše se provlače teme odrastanja i međuljudskih odnosa, to neko stalno propitkivanje što učiniti sa sobom u ovom vremenu i prostoru u kojem se nalazimo. Ne bavim se previše klasičnim ljubavnim temama, više me inspiriraju neke specifične životne iskre koje onda pokrenu pjesmu, neki konkretni odnos u određenoj situaciji, trenutačno viđenje stvari oko mene, a to često zna biti i val nostalgije, ali vrlo konkretne, vezane uz određena sjećanja ili trenutke. Upravo iz tog sentimenta nastaje većina mojih pjesama.

Vrijedna ekipa

U Zadar stižeš s bendom – možeš li ukratko predstaviti ekipu?

– Na klavijaturama i back vokalima je Marin Tandara – on je prije svirao u Svemirku, a upoznali smo se još ranije, kroz zajednička druženja i svirke, i kroz Porto prije nego što je nastao Svemirko. S vremenom smo počeli i surađivati – imamo zajedničku pjesmu »Sve odjednom« na mom drugom albumu. On ima svoj solo projekt Tandara i s godinama smo postali jako dobri prijatelji. Zatim je tu i Vlado Remeš koji svira u nekoliko drugih bendova, među ostalima i u From Another Mother. On je baš posebna pojava – ima nevjerojatnu energiju na pozornici. Tko god ga vidi uživo, znat će odmah o kome se radi – ne treba ga posebno predstavljati. Na basu i bubnjevima su Ivan i Marko Marinović – braća i moji dugogodišnji prijatelji iz benda Trophy Jump. Zajedno sviramo već više od deset godina i toliko se dobro razumijemo da je bilo sasvim prirodno da budu dio ove postave. S nama je i Dominik Kisić koji radi miks i master, a ujedno je i naš live tonac. I na turnejama nam se često priključuje Pavle Kocanjer – on nas vozi, prodaje merch, snima videe i fotke i u biti je čovjek iza svih vizualnih stvari vezanih za IDEM. I tako se nekako prirodno i on priključio cijeloj priči, pogotovo kad putujemo. Suradnja s Pavletom mi je stvarno jedna od najdražih u zadnjih par godina – on je genijalac i totalno neumoran čovjek. Vjerujem da ćemo i dalje raditi skupa na novim, zanimljivim stvarima.

Prije skoro dvije godine imao si akustični koncert u dvorištu Nigdjezemske, a sada po prvi put nastupaš s bendom u Zadru – kako se osjećaš povodom toga? Što očekuješ?

– Baš se jako veselim! Imam prijatelje u Zadru i okolici, a godinama smo kroz razne bendove surađivali s ekipom iz Nigdjezemske i svirali po tamošnjim festivalima. Tako da mi je ovo baš super stvar i veselim se što se vraćamo tamo. Ne bih sad htio zvučati previše klišejasto, ali stvarno vjerujem da će vibra biti odlična. Ovo nam je ujedno i jedini koncert ovog proljeća u Dalmaciji – do ljeta zasad nemamo drugih svirki tamo – tako da mislim da bi moglo biti stvarno posebno. Ne znam, užasno mi se svira – da skratim – i mislim da će se to osjetiti na koncertu sutra.

Izazovi nezavisne scene

Pratiš li domaću scenu? Što se nalazi na tvojoj playlisti?

– Ima stvarno odličnih bendova, neke od njih baš obožavam. U zadnjih par godina moji su favoriti recimo Valentino Bošković, Klinika Denisa Kataneca, Ki Klop… Nedavno je, recimo, krenuo bend Ove cure – isto mi je to jako fora, sviđa mi se što rade. Ovi bendovi koje slušam su mi jako zanimljivi, imaju sjajne ideje i izraze, no ono što mene osobno ‘vozi’ više pronalazim u stranoj glazbi, zato se okrećem prema van. Baš zbog toga sam i počeo raditi muziku koju radim, zato što toga nema kod nas. Ali, tko zna – možda se i to s vremenom promijeni.

Iz tvoje perspektive, što misliš s kojim se izazovima danas susreće nezavisna glazbena scena, koji su izazovi koji stoje pred mladim glazbenicima?

– Posebno mi je drago što će nam predgrupa biti mladi zadarski srednjoškolski bend Treći kat. Kada pričamo o nezavisnoj sceni i problemima s kojima se mladi susreću, oni će vjerojatno sad prvi put početi prolaziti kroz te neke razne situacije, od organizacije do prostora i svega ostaloga. Ima jako puno izazova i teško je dati neki univerzalan savjet jer to nije baš nešto što funkcionira po jednoj špranci. Sve ovisi o tome tko si, gdje si i što radiš. No, definitivno bi bilo dobro da se više potiče zajednicu i prostori gdje se može svirati i stvarati. Imamo sjajne primjere gdje su ljudi sami od nule stvorili nešto veliko. Recimo, Novi Regenerator u Zaboku – klub koji funkcionira na razini europskih standarda. Ili, pak, Azimut u Šibeniku, koji postoji kao prava kulturna meka u Dalmaciji. Takva mjesta su ključna jer su odgojila novu generaciju klinaca koji sada sviraju i stvaraju. Šteta što Zadar, kao grad te veličine, nema jedan takav konkretan prostor – neki klub srednje veličine, u koji stane stotinjak ljudi, gdje bi bendovi mogli svirati, razvijati se i širiti svoju priču, razmijeniti ideje, mišljenja i energiju – to je ono što inspirira. Ja sam kao klinac, a kasnije i kao student, u Zagrebu znao ići na svirke i po tri-četiri puta tjedno – i to mi je bilo jako važno jer te ti prostori doslovno oblikuju. U Zadru postoje ljudi koje rade nešto po tom pitanju, a to je upravo ekipa iz Nigdjezemske i Urbofon Livea, pomiču stvari s mjesta i to mi je jako drago vidjeti.

Piše: Đurđa Baljak