"Polukružna vrata na Adventu zamišljam kao portal koji uvodi u neki drugačiji svijet"

Ususret nadolazećem predavanju umirovljene etnologinje dr. sc. Jasenke Lulić-Štorić, o božićnim običajima u našim krajevima pod nazivom »Ususret Božiću« u sklopu programa »Zavičajne teme Providurove palače« koji je na programu danas u 18 sati, odlučili smo saznati o čemu je zapravo riječ.

– Zanimljiva su mi polukružna vrata na Adventu zato što me podsjećaju na obrede prijelaza. Zamišljam ih kao portal koji uvodi u neki drugačiji svijet koji je ispunjen šarenilom, veseljem i zabavom. Dakle, uvijek su tu nekakva vrata ili portal kao simbolika prijelaza.

Čovjek konstantno stvara simboliku određujući tako granice između jednog svijeta i drugog svijeta, odnosno između jednog načina i drugog načina, kazala je Lulić-Štorić, te je nadodala kako Božić svoje izvorište duboko vuče iz pretkršćanskih tradicija, u prvom redu iz rimskih svečanost u čast boga Saturna, tzv. Saturnalija.

Sijanje pšenice

– Još jedan običaj povezan uz pretkršćansko razdoblje je sijanje pšenice. Taj običaj je nekoć bio prisutan u Dalmaciji uoči Uskrsa, ali je danas prebačen u božićno vrijeme. U zimskom razdoblju kada je sve na neki način mrtvo klijanje pšenice sa sobom nosi duboku i intuitivnu simboliku obnove vegetacije i života, i upravo zbog takvog značenja opstaje usprkos vremenu, kazala je Lulić-Štorić i nadodala kako postoji niz simbola koje možemo uočiti, a jedan od njih je svakako i adventski vijenac.

– Kad sam došla 80-tih godina u Zadar nije se mogao vidjeti adventski vijenac u gradu, a danas je to uobičajena praksa. Kružna forma sa sobom nosi simboliku savršenstva, dok zelene grančice simboliziraju trajnost. Također, uz njega se javlja i simbolika svjetla kroz svijeće. Zanimljivo je kako se nekoć na temelju voska proricalo tko će od ukućana umrijeti, kazala je ova etnologinja.

Dodala je i kako je tu i običaj kićenja bora koji u hrvatske krajeve stiže tijekom sredine 19. stoljeća. Prvotni ukrasi bili su poprilično oskudni, primjerice mendule i jabučice. Simbolika bora je slična kao kod adventskog vijenca i može se povezati s pretkršćanskom simbolikom zelenila, primjerice u starom Rimu su se ljudi kitili lovorovim vijencem, kazala je Štorić-Lulić te se nadovezala i na običaj paljenja badnjaka.

– Poznato je kako je na području Ravnih kotara, Bukovice i Velebita bio običaj da starješina u kuću unosi badnjak te ga polaže na otvoreno ognjište. Pri tom bi činu redovito nazdravljao svim ukućanima uz prigodne riječi. Ti badnjaci su tinjali danima, škropili su se blagoslovljenom vodom, oko njih se molilo i jelo.

Nakon polnoćke ljudi bi se međusobno mirili, plesalo se u kolu, pucalo se iz kubure jer se vjerovalo kako tako tjeraju zle duhove. Paljenje badnjaka sa sobom nosi duboku simboliku vatre koja zbližava i sadrži iscjeliteljsku moć. Međutim, s vremenom se taj običaj izgubio kako je mjesto otvorenog ognjišta ustupilo štednjacima na drva, ispričala je Lulić-Štorić.

Unošenje badnjaka

– Zanimljivo je kako je na jadranskim otocima, primjerice u Velom Ižu, postojao običaj prema kojem se iz šale birao kralj. Taj šaljivi kralj vladao je tjedan dana, mogao je odlučivati o nekim seoskim sporovima i morao je počastiti cijelo selo. Taj običaj se postupno izgubio zbog praktičnih razloga, ali danas postoji kao oblik turističke zabave tijekom ljetne sezone, kazala je Lulić-Štorić.

Ova etnologinja također otkriva i kako postoji još jedan neizostavan element božićnog razdoblja – lik Djeda Mraza! Njegova simbolika katkad zbunjuje, pogotovo djecu, jer se paralelno čeka rođenje Kristovo, kazala je Lulić-Štorić te je istaknula kako je razvoj lika Djeda Mraza u prvom redu povezan sa SSSR-om, budući da u razdoblju komunizma nije bilo svetaca.

Tako se lik Djeda Mraza prihvatio i slavio diljem bivših socijalističkih zemalja. Dakle, ljudi uvijek žele blagdane, dodala je, te je to tada stavljeno u određeni društveni kontekst koji je bio prihvatljiv,. Lik Djeda Mraza svoje izvorište, istaknula je, vuče iz svetog Nikole.

– Pripreme za Novu godinu i Božić kreću već krajem studenoga i to nikako nije slučajno. Iako pomalo sladunjave forme, ljudima je potreban takav bajkoviti ugođaj kao odmak od svakodnevnog života, kazala je Lulić-Štorić te naglasila kako se, usprkos tomu što živimo u potrošačkom društvu, ne smije zanemariti duhovna dimenzija blagdana.

– Živimo u potrošačkom društvu i darovi više nisu skromni kao nekada, kada su se darivale tek jabučice, mendule ili naranče. Možda je nekad samo dovoljno posvetiti nekome vrijeme, zato što nije sve u materijalnom, zaključila je ova umirovljena etnologinja.