Pitali smo zadarske umirovljenike što misle o povećanju plaća dužnosnicima. Evo što kažu

Hrvatska Vlada odlučila je povećati plaće državnim dužnosnicima te će znatno rasti plaće predsjedniku Republike, premijeru i predsjedniku Sabora, ministrima, saborskim zastupnicima. Premijer Andrej Plenković naglasio je da je osnovica godinama stagnirala te su se sada stvorili preduvjeti za povećanje zahvaljujući gospodarskom rastu, višim plaćama u privatnom i javnom sektoru te investicijskom kreditnom rejtingu Hrvatske. Plenković je također naveo kako je povećanje plaća ministrima antikorupcijska mjera.

Istovremeno, unatoč obećanjima, konkretni koraci po pitanju povećanja mirovina još uvijek nisu poduzeti. S obzirom na to, odlučili smo upitati umirovljenike kako komentiraju odluku o povećanju plaća državnim dužnosnicima, ali i obećanja o podizanju mirovina, koje trenutno, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, prima 1.226.465 korisnika, što čini trećinu hrvatskog stanovništva.

Ljudi previše kukaju

Naš prvi sugovornik, 69-godišnji umirovljenik Ivan, otkriva nam kako je trenutno zadovoljan s povećanjem.

– Pa vjerujem da će povećati, evo meni sad 40 eura dižu, što me briga. Generalno sam zadovoljan. Bitno da sam ja normalan i djeca i onda je sve dobro. Što se tiče cijena, one su u redu.

Ne uzimam puno, umjesto jednog kilograma uzmem pola, manje jedeš da se ne debljaš i da ti se šećer ne diže, meni je povišen pa moram paziti, moraš izbaciti kavu i tako, kaže Ivan, dodajući kako je tijekom radnog vijeka pametno vodio financije, štedio i ulagao. S druge strane, primjećuje da danas mladi nisu toliko financijski pismeni, što je po njemu ključno. Za svog života radio je, kako nam priča, na Pacifiku kao ribar.

Sreli smo i Cvetka Prorokovića, 63-godišnjaka koji tek iščekuje mirovinu, a za to vrijeme prodaje svoje poljoprivredne proizvode na tržnici. Prema njegovom mišljenju, Hrvatska nikad nije bila u boljoj situaciji, a ljudi previše kukaju.

– Vjerujem da će povećati mirovine kada dođe vrijeme za to. Ne znam kada, ali ne trebamo uvijek vikati da ne valja jer ako nemaju oni, nemamo ni mi. Ako nema policija, vojska i političari, zaboravi, narod ne može dobiti ništa. To samo znači da imamo šoldi. Je li vama loše u državi?

Ja odgovorno tvrdim i govorim da meni nikad nije bilo bolje nego sad. Još nisam u mirovini, radio sam prije u inozemstvu, točnije u Nigeriji, a sada se bavim poljoprivredom i dobro mi je, govori Proroković i ističe kako ne treba uvijek vikati da je loše.

– Mladi moraju znati da im je dobro. Gledajte, naši ljudi ovdje na pijaci samo viču kako se krade i otima. A ja se pitam, jeste li vidjeli nekoga da je krao? Ja osobno nisam. A mi svi vičemo loše, loše. Gdje je loše? Pogledajte samo kakvi se auti voze. Ispred moje kuće stoji pet auta, nama nije loše. Sva moja djeca rade i pomažu meni.

U kući ne smiju reći da im je loše, a van kuće ne znam što pričaju. Pogledajte koliko ima diskonta i svi rade. A ja se sjećam kad je Getro otvorio, to je bio prvi, i morali su ga zatvoriti jer je propao. A pogledajte koliko ih sada ima i svi rade, priča nam Proroković, te dodaje kako se mladi ipak vraćaju iz inozemstva jer nije tako loše.

Treba raditi

– Ja sam kuhar po zanimanju, a kuhar kod nas može zaraditi od 2.500 do 3.500 eura bez problema, dok u Njemačkoj radi za 1.800 eura, a 800 eura plati sobu, ističe Proroković, dodajući kako treba raditi.

– Treba raditi jer vjerujem da ljudi ne rade. Ja ću vas odvesti u polje mog kukuruza, galebi sve pojedoše kod mene jer nemaju gdje drugdje jesti. Kada sam ja bio dijete, moji su imali šestero djece, na svakoj njivi je bilo nešto. Ne samo na našoj, nego i od ostalih ljudi.

Mi smo se natjecali igrati nogomet da bismo ukrali kukuruz ili lubenicu, dok danas nemaš gdje ukrasti jer nitko nema, ne rade. Dođite u Poličnik pa ćete vidjeti ispred trgovine koliko ljudi pije i pita za pivo. Mi smo neradnički narod i ja to odgovorno tvrdim, tvrdi Proroković.

S druge strane, za razliku od Cvetka Prorokovića, posjetitelj tržnice, 77-godišnji umirovljeni agronom Velimir dijeli drugačije mišljenje.

– Kada kažu da će nam povećanje mirovina biti 7 posto na 400 ili 500 eura mirovine to je zapravo nula s obzirom na to da je inflacija veća. Zar treba biti pismen?

Mi smo očito za njih nepismeni ljudi i treba nas staviti u logor pa da nam daju vode i kruha, kazao nam je Velimir, dok je njegov prijatelj u pozadini, koji je želio ostati anoniman, isfrustrirano povikao kako dužnosnicima treba biti još manja plaća jer vode ovu državu u propast.

Nadalje, upitali smo Velimira kako preživljava s malom mirovinom.

– Nešto mi pomognu djeca, imam svoj vrt i tako se snađem. To nije za priču i ne znam jesu li to uopće normalni ljudi. Kako može biti povećanje 7 posto uz trenutnu inflaciju, rekao je, dok je njegov prijatelj ponovno povikao što to nisu napravili prije izbora. Uz to, Velimir je dodao kako je to jasna poruka da političari mogu raditi što hoće i da ne zaslužuju vlast, ali vjeruje da su birači krivi.

»Prave nas ludim«

Dotaknuli smo se i pitanja što očekuje u nadolazećim godinama te gleda li na budućnost optimistično ili pesimistično.

– Vjerujem kako se isti ljudi ne mogu reformirati preko noći kada imaju benefite koje imaju. Izjava premijera Plenkovića da je povećanje plaća antikorupcijska mjera je situacija u kojoj nas prave ludim. To je toliko podcjenjivački i uvredljivo da je posve jasna poruka koju šalju.

Sve ovo što vidite, sve smo mi to napravili, umirovljenici, oni nisu ama baš ništa napravili – ništa. Zadar je bio, da kažem, treći grad u onoj državi po privrednom razvoju, značajno treće mjesto, a danas nemamo niti jedne tvornice, sve je pogašeno, srušeno i na tom terenu napravljene su stambene zgrade u režiji jednog kruga ljudi koji su dobili tu privilegiju, bolje reći radili su za nekoga i mi smo ostali bez penzija. A mi smo sve to gradili, ističe Velimir.

Također, prokomentirao je i mlađe naraštaje koji tek trebaju stati na noge, te koliko im društvena situacija ide u prilog, a koliko zapravo ne.

– Mladi donose odluku da idu van, što im ja nikako ne bih preporučio. Mladi su previše inertni I trebaju se više boriti. U moje vrijeme, sjećam se dok sam išao na studij, to je bila 1968. godina i tada je cijela Europa bila na nogama zbog studenata koji su bili pokretači promjena. Kada sam došao u Zagreb, onda su bili ti protesti koji su donosili promjene, istaknuo je na kraju Velimir.