Nikolina Krpina o izazovnom osvajanju Kilimanjara: "Imali smo vremena tek fotografirati se i upiti nevjerojatan trenutak"

Sedam članova Stanice planinarskih vodiča (SPV) Zadar – Katarina Delač, Nikolina Krpina, Marko Radočaj, Marko Rogoznica, Robert Pejić, Siniša Primožić i Tatjana Bračanov uspješno su od 1. do 8. veljače odradili pohod na najvišu samostojeću planinu na svijetu Kilimanjaro, odnosno najviši vrh Afrike – Uhuru Peak (5.895 m). Na tom su im se pothvatu pridružili i zadarski planinari Nela Matas, Vivian Čanković i Tonči Grdović te Eva Rusan iz Zagreba. Također, priključili su im se i Jovana Jocić, Suzana Bojić i Milutin Veković, predvođeni vodičem Nenadom Petrovićem iz beogradske agencije Extreme Summit Team (EST), čime je ukupni broj sudionika narastao na petnaest.

Polazak s Londorossi Gatea/Foto: Osobna arhiva

Memorijalni motiv

Jedna od sudionica, Nikolina Krpina, ujedno i pročelnica SPV-a Zadar, podijelila je s nama svoje dojmove, mnoštvo zanimljivih detalja, ali i glavne motive ovog uspona na Kilimanjaro.

– Uspon na Kilimanjaro imao je memorijalni karakter iz više razloga. Pohod iz 1979. godine bio je prvi veliki uspon u visoka gorja u kojem je sudjelovala većina tadašnjih članova Stanice vodiča Zadar. Pola stoljeća kasnije, novim usponom na Kilimanjaro prisjetili smo se odvažnosti i hrabrosti Zadrana, koji su bez moderne tehničke opreme i pomagala uspjeli ostvariti taj pothvat. Također, ovaj uspon posvetili smo našoj kolegici planinarskoj vodičici, speleologinji, povjesničarki i arheologinji, dr. sc. Martini Dubolnić Glavan, kojoj je ovaj vrh bio neostvareni san. S njom u mislima, ostvarili smo njezinu najveću želju i u njezino ime popeli se na vrh Kilimanjara. Osim toga, s obzirom na to da SPV Zadar svake godine bilježi rast broja novih članova, od kojih mnogi još nemaju tehničko-alpinistička znanja potrebna za zahtjevnije uspone, odlučili smo se za Kilimanjaro kao ostvariv cilj. Time smo spojili prošlost i sadašnjost te nadahnuli nove članove za buduće pohode, ističe Krpina.

Nikolina Krpina sa svojim nosačem/Foto: Osobna arhiva

S obzirom na financijsku zahtjevnost ovakvog putovanja, veliki doprinos u njegovoj realizaciji dali su brojni sponzori.

– Ovim putem želimo zahvaliti Zadarskom listu na medijskoj pažnji, ali i veliko hvala svim našim sponzorima! Jedni od prvih koji su nam se javili bili su AVIA Rent A Car, koji su nam omogućili prijevoz iz Zadra do aerodroma u Beogradu, kao i povratni prijevoz nakon slijetanja natrag u Zadar. Iz Modeline su nam radili grafičku pripremu za promidžbeni materijal. Također, Decathlon i Iglu Sport dali su nam popuste na opremu, što nam je uvelike olakšalo pripreme. Veliku podršku pružili su nam i OTP banka, Euroherc osiguranje, Caffe Bar Lotus, Burekomerc, TZ Grada Zadra, TZ Zadarske županije, TZ Biograd na Moru, Općina Preko, Grad Biograd, Zadarska županija te Sportska zajednica Grada Zadra, naglašava Krpina te dodaje kako kad se dojmovi slegnu, kreću u nove pobjede.

– Nastavljamo s obilježavanjem 50 godina SPV-a Zadar, a tijekom svibnja pripremamo slet planinara Zadarske županije u Gračacu. Uz to, nastavljamo s našim redovnim aktivnostima, poput škola i izleta. U prostorijama PD Paklenice, u sklopu jedne od »Društvenih srijeda«, planiramo održati prezentaciju o našem usponu, ističe pročelnica Stanice planinarskih vodiča Zadra koja trenutačno boji 48 članova.

Manjak kisika

Krpina je, kako nam priznaje, još uvijek pod dojmom velikog pothvata.

Kada su tek sletjeli na afričko tlo, kaže, prvi veliki doživljaj bio im je taj što su doslovno iz zime došli u ljeto. No, pravi šok uslijedio je na putu do Arushe, grada u kojem su odsjeli prije i nakon uspona na Kilimanjaro – totalno ih je prebacio u neki posve drugačiji svijet od onoga koji poznaju.

– A kad smo tek krenuli s penjanjem, e, to je bila prava avantura! Jedno je zamišljati, a drugo je doista penjati uspon. Bilo je nevjerojatno uzbudljivo – prolazili smo kroz različite krajolike, od guste džungle, preko pustinjskih dijelova, pa sve do arktičkog pejzaža. Priroda u svoj svojoj raskoši! Cijelo vrijeme mozak nam je pokušavao sve to povezati s nekim dijelovima Velebita ili drugih poznatih dijelova Hrvatske. Sam uspon bio je prilično naporan – prva tri dana pratila nas je kiša. Iako je sve bilo vlažno, nije nam bilo toliko hladno. Srećom, četvrtog dana kiša je konačno prestala i napokon smo imali lijepo vrijeme. Međutim, visina i nedostatak kisika radili su svoje – od nas petnaest, čak trinaestero je povremeno imalo simptome visinske bolesti, ali kako su dolazili, tako su i prolazili, priča Krpina te ističe kako je, naravno, najteži bio završni uspon.

Foto: Osobna arhiva

– U jednom smo danu morali svladati visinsku razliku od 1.300 metara – krenuli smo u ponoć s 4.600 metara i penjali kroz noć. Bilo je izuzetno hladno, a manjak kisika dodatno je otežavao disanje. Nismo se smjeli dugo zaustavljati – pauze su trajale maksimalno minutu do dvije, a čak je i to bilo previše. Na vrh smo se popeli ujutro oko devet, gdje nas je dočekao snijeg i jak vjetar. Nismo smjeli ostati predugo jer su se vremenski uvjeti brzo mijenjali, pa su nam vodiči rekli da se moramo brzo spustiti. Na vrhu smo imali tek toliko vremena da se fotografiramo i upijemo taj nevjerojatni trenutak, prisjetila se Krpina.

Nosači i vodiči

Budući da je protuzakonito penjanje na Kilimanjaro bez pratnje vodiča i nosača, oni su bili cijelo vrijeme uz njih.

– Cijelim putem su nas pratili vodiči i nosači. Njihova je glavna uloga prilikom uspona na sam vrh bila držati nas budnima, budući da smo penjali od ponoći do jutarnjih sati, a u uvjetima mraka i hladnoće vrlo je lako zaspati. Pjevali su nam, pazili na nas i cijelo vrijeme podizali atmosferu. Uz njih smo imali i kuhare, pa nas je u svakom kampu dočekao doručak, ručak i večera. Hrana je, iznenađujuće, uvijek bila ukusna i topla, čak i na visini od preko 3.500 metara. Također, u svakom kampu čekali su nas već postavljeni šatori. Njima je ovo uobičajen posao, sezona traje u siječnju i veljači te ponovno u srpnju i kolovozu. Većina ih radi isključivo to, iako smo saznali da im je dnevnica svega deset dolara, što je minimalno. Ipak, za njih je to dobar posao jer gotovo uvijek dobiju napojnice. Fascinantno je koliko su uvijek nasmijani – u kojem god trenutku ih nešto pitate, uvijek odgovaraju sa smiješkom, iznimno su ljubazni i trude se biti što uslužniji upravo kako bi zaradili napojnicu, govori Krpina oduševljena i njihovom snagom.

Na pravoj pravcatoj lijani/Foto: Osobna arhiva

– A o njihovoj snazi ne treba ni govoriti – kretali bismo u isto vrijeme, a onda bi nas oni, noseći preko trideset kilograma opreme, u roku pola sata pretrčali i već pripremili sve prije našeg dolaska. Kad smo se spuštali, bilo je nevjerojatno gledati ih kako s tolikom količinom tereta trče nizbrdo s lakoćom kao da ne nose ništa, prisjeća se Krpina, dodajući kako im je posebno prirasla srcu Tatjana Bračanov koju su zvali »Mama Simba«, budući da je, kako nam govori, vrlo otvorena osoba i odmah je počela loviti njihove riječi, izraze i slagati rečenice, što je nosače i vodiče naprosto oduševilo.

S druge strane, zanimljivo je da svi vodiči koji su ovlašteni za vođenje na Kilimanjaro moraju proći državni ispit, a jedan od najtežih uvjeta je da se popnu i spuste s Kilimanjara u samo dva dana.

Spust

Kampovi su ogromni i nepregledni sa stotinama ljudi, a već za par sati razmontirani i premješteni na novu lokaciju.

– ​Fascinantno je koliko ti kampovi žive iz dana u dan – u jednom trenutku puni ljudi i aktivnosti, a već u sljedećem potpuno prazni i očišćeni. Zanimljivo je da svaki kamp ima heliodrom, a kako smo se penjali, sve češće smo čuli helikoptere u akciji spašavanja unesrećenih. Međutim, izgleda da si nosači i vodiči ne mogu priuštiti helikopter. Svjedočili smo jednoj ozbiljnoj nesreći – na samom vrhu jedan je vodič slomio potkoljenicu, a kolege su ga nosile niz planinu s improviziranim nosilima, priča Krpina.

Na vrhu Barranco zida/Foto: Osobna arhiva

Srećom, oni su se spustili bez ikakvih problema, ali kako ističe, doći do vrha je tek pola puta.

– Cjelokupna ruta Lemosho, koju smo odabrali, ukupno s usponom i spustom ima 70 kilometara. To je jedna od najljepših ruta, ali i jedna od najuspješnijih jer se provodi minimalno tjedan kada kako bi aklimatizacija bila što uspješnija. Uspon do ruba kratera, koji se zove Stella Point, podsjetio nas je na »benkovački kamen« zbog kamenih formacija.Kada stigneš gore, do vrha, tek postaješ svjestan da se moraš i spustiti, a tada si već izuzetno iscrpljen, na rubu snaga. Moraš paziti na svaki korak jer spust traje dva do tri sata, a visinska razlika do prvog kampa iznosi oko 1.500 metara. Kada smo stigli do prvog kampa, imali smo odmor od nekoliko sati, a nakon toga ponovno nastavili spuštanje. U jednom danu prešli smo visinsku razliku od 3.000 metara, što je bilo izuzetno naporno, otkriva Krpina.

Arusha, sjaj i bijeda

Međutim, njihova avantura nije završila sa spustom. Preostale dane iskoristili su za boravak u Arushi, koja je udaljena oko dva sata vožnje od Kilimanjara, gdje su bili smješteni. Kako nam govori Krpina, u Tanzaniji postoje četiri glavna plemena – Maasai, Hadzabe, Sukuma i Čaga, a u Arushi uglavnom žive pripadnici plemena Čaga. Većina njihovih vodiča i nosača bili su pripadnici upravo ovog plemena.

Tržica Masaai market/Foto: Osobna arhiva

– Iznenađujuće, dok smo bili tamo, mi smo bili jedini bijelci – koliko smo mi vidjeli, nije bilo drugih bijelaca. Ono što smo primijetili bilo je da s jedne strane postoji bogatstvo, velike zgrade i kuće, a s druge strane potleušice i teška bijeda. Grad je užurban, ljudi stalno hodaju po cestama, prodaju razne stvari te nude vožnje motorima. Gorivo im je jako skupo – mislim da je litra oko dolar i nešto, a s obzirom na primanja nosača, gorivo se prvenstveno koristi za turizam i agencije koje voze turiste. Obični građani mogu si priuštiti jeftinije gorivo za motore, pa tako mnogi ljudi stoje uz cestu i nude prijevoz, kao mini taksiji. Živost počinje navečer kad padne vrućina. Tada su tržnice pune raznih proizvoda, prvenstveno voća. Bili smo tamo taman u sezoni manga, koji je bio fenomenalan – jeli smo ga i na planini, svaki dan smo imali vegetarijanske obroke, možda ponešto piletine, ali mnogo voća. Vodiči i lokalni ljudi su nas upozoravali da ne izlazimo iz hotela, a ako već izlazimo, da to činimo samo u pratnji muške osobe jer sama činjenica da si bijelac implicira da si bogat. Išli smo u dva navrata prošetati do Maasai marketa, otprilike pola sata od hotela. Zanimljivo je da gotovo nigdje nema cijena, ni u dućanima ni u suvenirnicama. Kad si turist, procijene cijenu, a ako si bijelac, cijena je uvijek viša, govori Krpina.

Druga dimenzija

Osim Arushe, posljednji dan prije leta posjetili su zaštićeno područje Ngorongoro, krater ugašenog vulkana s jednom od najvećih kaldera na svijetu, koji je pod UNESCO-ovom zaštitom.

Ngorongoro – lavovi/Foto: Osobna arhiva

– Taj Ngorongoro je stvarno zanimljiv – ime mu dolazi od onomatopeje zvuka zvona koje nose krave, iako to nama tako ne zvuči. U podnožju Kilimanjara, u njegovoj okolici, kao i unutar područja Ngorongoro, nalaze se sela Maasaija, koji se čine poprilično bogat dio stanovništva što zbog njihovih kuća, polja i stoke. U tom ogromnom krateru žive gotovo sve afričke životinje, osim žirafa. One ne mogu sići jer su strme padine kratera za njih preteške za penjanje. S vanjske strane kratera nalaze se guste prašume, ogromne džungle i šume, a kad se popneš na rub, otvara se spektakularan pogled na unutrašnjost kratera – tu su i pustinjski dijelovi, jezera, rječice, šume, savane i stepe. Doslovno svi krajolici na jednom mjestu posloženi! I tu žive sve te afričke životinje, osim žirafe i geparda (kojima je prostor previše malen), ali smo vidjeli lavove, slonove s preko dvadeset mladih, hijene, nosoroge, zebre, antilope, gnuove… Negdje sjevernije od Ngorongoro nalazi se najpoznatiji nacionalni park u cijeloj Africi – Serengeti. Lavovi su stvarno nevjerojatni! Jedan trenutak gledaš ravno ispred sebe i ništa ne vidiš, samo zebre s lijeve strane, a onda, samo malo kasnije, lav je tu ispred tebe. Odjednom iznikne iz trave. Oduvijek sam priželjkivala ići na fotosafari, ali zamišljala sam to s puno manje posjetitelja. Nažalost, tamo nemaju ograničenje broja posjetitelja, što je stvarno loše. Dok smo bili tamo, bilo je barem pedesetak jeepova, možda čak i više. Ulaznica za jedan jeep košta oko 370 dolara, a za svaku osobu u autu dodatnih 70 dolara. U jednom Jeepu bude šest osoba plus vozač, a ukupna cijena se penje i do 1000 dolara. No, kako god, sama činjenica da smo bili tamo bila je nevjerojatna – kao da nas je netko izvukao iz stvarnog života i prebacio nas u neku drugu dimenziju, zaključuje Krpina.