NIJE IM LAKO! Dikljani razmišljaju o prodaji kuća jer se guše - od smrada

Nekad su Diklo krasili epiteti »elitan«, »zlatni vrt«, »Beverly Hills«, no već je odavno prva asocijacija na taj dio grada – neugodan miris s deponija. Upozoravaju Dikljani na to godinama, obećavaju se skora rješenja i tako u krug, bez pomaka. U poseban fokus javnosti dospiju kada, što nažalost nije rijetkost, izbiju požari na deponiju, a nedavno je bilo riječi i o azbestu koji, ispostavilo se na koncu, ipak nije odložen ovdje.

No, ne tješi to previše mještane koji već dugo noću zatvaraju prozore zbog nesnosnog smrada i koji su se, kako kažu, osim u smradu, tri godine gušili i u prašini građevinskih radova, a to ih opet uskoro očekuje. Osim toga, smeta im i pretjerana izgradnja višekatnica uz more, a mahom upozoravaju i na nedostatak adekvatne komunalne infrastrukture.

Šteta, mjesto je ovo puno prirodnih ljepota, bogate povijesti, ali i velikog potenacijala za održiv turizam. Ipak, utopijski je pričati o tome dok smrad tjera ljude u kuću…

Potrošili za CGO

– Imam veliku kamaru, otvorim prozor da se provjetri soba, ali poslije ovog požara – ja se u sobi gušim! Najgore je noću i rano ujutro. Potrošili su novce gore (za CGO u Biljanima op.a.) i nek prebace to gore, čudo su novca potrošili, kaže gospodin Ive i predlaže da se uvedu koncesije za odlagališta.

Također, podsjeća i na duge radove na aglomeraciji koji su im, blago rečeno, otežali život.

– Nismo imali autobusa, odstranili su nas od grada kao za vrijeme Mletačke Republike, dodaje slikovito.

A da problem smrada nije od jučer, ističu gospođe Đurđica, Blanka, Jozica i Danica, dapače – to traje već 40 godina.

– Jednoga dana će tamo izbiti vulkan! Prestrašno smrdi! Tijekom dana je još podnošljivo, ali što je to noću, to se ne može opisati. Ma kakvi sjediti na terasi, otvoriti prozor… Levanat nosi smrad k nama, grozno je i kad je bura, govori Blanka, a sve su gospođe složne da su site obećanja.

– Za CGO u Biljanima trebaju sto dozvola, nama su samo došli i iskrcali smeće. Ovdje je najljepši zalazak, ali smrad sve uništi, dodaje Đurđica sliježući ramenima.

Najjednostavnije rečeno, situacija je takva da mnogi razmišljaju o prodaji kuća, unatoč ljubavi prema mjestu i tome što su tu praktički cijeli život. Smrad jest velik problem, no nije jedini, napominju i kako nemaju kanalizaciju, nema tko počistiti plažu…

– Za što plaćamo pristojbe, sve veće poreze…? Primjera radi, plaćamo razne namete, plaćamo Vodovodu i Odvodnji silne novce, pa zovemo privatnike da isprazne septičku. I to opet masno plaćamo, priča Đurđica i ističe kako je stanje ovdje isto kao i prije 40 godina.

Michael

Obećanja, obećanja

Romana Matešić također naglašava da je stanje još gore nakon požara, posebice kad je vlaga.

– A što ćemo, živimo nekako s tim, zatvaramo prozore. Nadamo se skorom rješavanju, godinama nam to obećavaju, kazuje Romana.

Koliko je Diklo lijepo (trebalo bi biti) i ugodno za život, potvrđuje Michael koji se doselio iz Njemačke.

– Rođen sam u Njemačkoj, ali više mi se tamo ne sviđa, volim živjeti ovdje. Obožavam more, ljudi su jako opušteni, volim sunce, ma sve! No, točno je da smrdi, posebno je loše ove godine, ovdje sam od 2021. godine, ove je godine stvarno ekstremno, govori Michael.

Mlada Dikljanka napominje kako su prije neugodni mirisi bili po sredini Dikla, no to se, nažalost, sve više i više širi, na cijelo mjesto, posebno kada zapuše.

– Problem je za turizam, ali i za ljude koji ovdje žive. Stalno govore da će se riješiti, pa nikako, dodaje.

Anđelko Mandac iz Zagreba koji ljetuje u Diklu od 1968. godine, uz sve prethodno navedeno, upozorava i na prekomjernu izgradnju i loše koordiniranu komunalnu gradnju koja ih odsjeca od grada.

– Ove godine smrdi kao nikad prije, bilo je i prije bure, pa nije bilo ovako. To je od smetlišta, nema nikakve dileme. Rješenje je ili to napokon preseliti ili uvesti neku novu tehnologiju. Čitam kako su Diklo prozvali zadarskim Beverly Hillsom. To nema veze s stvarnošću. Nadomak Zadra, a nemamo kanalizaciju. Kad se nešto radi, malo se radi, pa zatrpa, pa ostavi…, kazuje Mandac.

Podsjeća kako su se 70-ih godina gradile skromne vikendice, dok je danas situacija itekako drugačija.

– Bilo je 50-ak skromnih vikendica, ovo danas je grozno, na četiri, pet etaža. Osim toga, uz obalu se grade bunkeri, tko to dozvoli? I sad taj bunker tako stoji godinama, dug 50 metara. Generalno, uništavamo tvornice koje zapošljavaju ljude, a na tim mjestima otvaramo shoping centre. Umjesto proizvodnje, potiče se potrošnja, komentira Mandac.

Anđelko Mandac

Nedostaje sadržaja

U poznatom dikljanskom kafiću, nakon šetnje prilično punim plažama, susrećemo i ekipu iz Slavonije, iz Požege i Osijeka, koja je u Diklu tek u prolazu.

– Meni je ovdje super, nismo osjetili nikakve neugodne mirise, ali ima drugih lokacija u gradu na kojima užasno smrdi. Npr. nije mi jasno zašto se kamioni Čistoće peru u centru grada, na Višnjiku, tamo je neugodan miris, kaže Filip Herceg.

– Uživamo ovdje u moru, ne osjetimo ništa, doduše kratko smo tu, na kavi, dodaje Karlo Mautner.

Nažalost, čini se kako su sunce i more jedino što Diklo može ponuditi. Podsjetimo, skoro godinu dana nisu imali trgovinu, a nema ni ljekarne, pošte, ni bankomata ni vrtića… Kada je riječ o stanovništvu zimi, mahom su to stariji, premda mladih ima, no kako nam kažu mještani, sadržaji uglavnom ovise o entuzijazmu lokalaca.

Lokalci jesu angažirani, primjerice, gradska vijećnica Drita Dunatov čitav je protekli saziv Vijeća govorila upravo o Diklu, kako o ekološkim ugrozama, tako i o problemima prilikom izvođenja radova na aglomeraciji. Bilo je čak i pokušaja prosvjeda, no uglavnom su bilježili slab odaziv.

Bi li se stvari pomaknule s mrtve točke kada bi Dikljanci bili složniji, teško ćemo saznati, a upravo to jedna mještanka ističe kao dodatnu prepreku.

Filip Herceg

Ujedinjeni – u prosvjed

– Vidjeli smo situaciju u Splitu, svi su se digli na noge i brod s azbestom je otišao. Mi ovdje kukamo i kukamo, a nikako da se ujedinimo i postignemo nešto. Ako vlast već nema dovoljno sluha za nas, na nama je da ih potaknemo, pa i prisilimo ako treba, kaže Dikljanka koja je htjela ostati anonimna.

– Nemamo svi ni klime, a moramo zatvarati prozore, zamislite samo to. Kad nam susjedi dolaze, mi ih što prije tjeramo unutra jer ne možemo ni sekundu držati otvorena vrata. Kao da je oko nas svuda onaj stajski gnoj, eto, jedino s tim ovo mogu usporediti, dodaje.

Šteta, potencijal Dikla je ogroman, prirodne ljepote, povijest i položaj daju mu sve što je potrebno da (ponovno) zasja, no ne kao »Beverly Hills« s početka priče, već kao mjesto gdje se živi zdravo i skladno s morem i prirodom. No, trenutno je stvarnost takva da svaka nova turistička sezona otvara ista pitanja, a zatvara iste prozore. Kruže nadanja, ali ne i svježi zrak – u mjestu uz more, i to prekrasno, bogomdano.

Ipak, Diklo ostaje neispunjeno obećanje na rubu grada. A dokad?