Na zadarskoj tržnici sve manje kupaca: 'Kažu da je voće i povrće skupo, a mladi danas imaju posebnu sobu za patike'

Ne baš toliko davne 2000. godine na zadarskoj pijaci je cijena kilograma banana bila osam kuna, kao i naranača, jabuka devet, bresaka 12, nektarina 12, marelica 13, limuna 10, grejpa osam kuna, smokava 14 kuna, suhih smokava 10 kuna, suhih šljiva 30 kuna, oraha 40, badema 60 kuna, grožđica 25, šljiva 14 kuna…

Kad je riječ o povrću, kilogram mrkve je stajao sedam kuna, bijele i crvene kapule šest kuna, češnjaka 15 kuna, rajčice osam kuna, salate tri kune, špinata 10 kuna, blitve osam kuna, krastavaca četiri kune, lubenice pet kuna, paprike deset kuna, tikvica 18 kuna, kukuruza osam kuna…

Sada je, primjera radi, kilogram salate četiri eura (32 kune), kelja i kaula tri eura (24 kune), kilogram krumpira dva eura (12 kuna), blitve četiri eura (32 kune), špinata pet (40 kuna), čičvarde osam eura.

Krumpir dva eura

Nekad bilo…

Prosječna neto plaća 2000. godine bila je 3.324 kuna (441 euro), a mirovine su se kretale u rasponu od 1.400 do 1.800 kuna (od 185 do 239 eura). Danas je, iako se mnogi samo nasmiju na nedavno objavljeni podatak, prosječna neto plaća 1.498 eura, a mirovina 700 eura.

Da, u međuvremenu jesu porasle plaće i mirovine, i to znatno, jasno je i kako poljoprivrednici (ne preprodavači) imaju znatno veća ulaganja i davanja, a i da nisu samo cijene hrane odletjele u nebo. No, premda postoje i drugi faktori kao što su iseljavanje institucija s Poluotoka, manjak parkirnih mjesta, najezda trgovačkih centara s raznim akcijama, poluprazna tržnica svjedok je, uvjetno rečeno, sadašnjeg životnog standarda.

Naš sugrađanin, Zoran Gugić ne da se sjeća, kaže, kako je bilo prije 20-ak godine, nego i kako je bilo prije 50, kada je kao dijete s roditeljima redovno išao na pijacu.

– Kupujem i dalje voće i povrće na pijaci, iako su cijene strašne. Tu su i mesnice, sve mogu ovdje obaviti, ali pijaca se strašno smanjila, jako je malo štandova. Prije je pijaca bila krcata! Dolazilo se sa sprtvama na glavi, bodulice su dolazile brodovima, karovi su bili na Foši… To je bilo srce grada, a tada je grad bio isključivo Poluotok, priča Gugić nostalgično o 1960-im godinama.

Zoran Gugić

Ipak, mnogi i danas imaju naviku doći u grad, obaviti spizu na pijaci… No, ako pitate prodavačice na štandovima, nedovoljno.

Mahom ističu kako voće i povrće nije skupo, ali kako je glavni razlog to što ljudi ne mogu pronaći parking kad dođu u grad, a i više nemaju baš razloga uopće dolaziti s obzirom na to kako je sav sadržaj izmješten iz centra.

Dostava ručka

– Voće i povrće da je skupo, a mladi danas imaju posebnu sobu za patike, svaki dan nove patike, prije se kupovalo kad se one koje imamo raspadnu, a ženske za svaku prigodu kupuju novu haljinu, imaju ljudi para, samo ne cijene tuđi trud, kaže jedna od prodavačica i dodaje kako je zatvorena poljoapoteka i kako je loše planiranje sadržaja doslovno potjeralo ljude iz grada.

A dok se nama domaćima ljeti »ne da u gužvu«, a zimi »ne da jer je sve mrtvo«, oni koji dolaze u naš grad njime su – oduševljeni.

Trojica Filipinaca došla su raditi u Zadar, sve im je odlično, kažu, ljudi su prijateljski nastrojeni, priroda prekrasna… Iako, dodaju, na Filipinima je obitelj. Na pijacu i ribarnicu došli su po blitvu i ribu, a cijene su slične kao i kod njih, kvaliteta također.

Filipinci zadovoljni

A ni na ribarnici nije veća gužva, iako smo đirali u petak, a mogao se i tu čuti pokoji komentar »s druge strane« štanda o današnjim navikama mladih.

– Oni koji su imali naviku doći kupovati ribu su otišli na onaj svijet, a mladi danas ne jedu ribu, njima se to ne da spremati, eventualno one smrznute filete. Djeca nemaju od koga naučiti jesti ribu, mlade mame danas najviše vole onaj ručak koji se dostavlja u žutoj torbi, govori jedna od prodavačica, premda je, dodaje svjesna je da cijene nisu najpovoljnije, riba – prvoklasna.

Prvoklasna je bila i 2000. godine, kada su cijene bile prilično niže, tada se kilogram manula mogao naći za 20 kuna, malog mola 10 kuna, male trlje su bile 10 kuna, a velike 30. Brancin je stajao 60 kuna, srdele 15, lokarda 10 kuna, pas 30 kuna, papaline 10, orada 80 kuna, hobotnica 30 do 40 kuna, dagnje 10 kuna, a kunjke 25.

Mnogima nepristupačno

A 26 godina kasnije kilogram orade je 13 eura (104 kune), hobotnice 18 eura (144 kune), lignje 20 eura (160 eura), brancin 13 eura (104 kune), trlje od šest do osam eura (48 do 64 kune), pas 12 eura (96 kune)…

– Ljudi nema, ovaj grad je pust. Svejedno je li petak ili ponedjeljak, možda bi nam pomoglo kada bi Grad stavio sat vremena parkinga besplatno. Ovako propadamo, ljudi razmišljaju o zatvaranju, ribe ima svugdi, kaže prodavačica Suzana.

Suzana

Svejedno, neki sugrađani drže se svojih navika, a često viđeno lice među štandovima je ugledni konzervator i umirovljeni profesor Pavuša Vežić kojemu supermarketi baš i nisu dragi.

– Nisam ljubitelj supermarketa, tamo je čovjek broj, a ovdje su ljudi s kojima ste se s vremenom upoznali, sprijateljili, prepoznaju vas, znaju ponuditi, drago nam je popričati, ne samo o onome što kupujemo, nego i o životu, zdravlju i svemu onome što približava čovjeka čovjeku. To je uvijek ljepše nego biti broj u supermarketu, govori Vežić.

Ipak, razumije kako su cijene svega, ne samo ribe, mnogima nepristupačne, osobito onima sa slabijim primanjima, a što je odraz lošeg ekonomskog stanja općenito.

– Ključni problem kod nas je zapuštanje čovjeka, o čovjeku se, po mome mišljenju, ne vodi dovoljno računa, a čovjek je glavno mjerilo društva. To mjerilo je vezano u prvom redu uz ekonomski sustav, kod nas ekonomija nije dobra. Puno toga što je postojalo kao proizvodnja u bivšoj državi, ne govorim to iz ideoloških razloga, uništeno je pretvorbom i privatizacijom, kazuje Vežić i navodi primjer brodarstva, Treći maj je u najboljim godinama imao 12.000 zaposlenih brodogradilišnih radnika, a slično je i s Ugljanikom u Puli, škverom u Splitu…

Pavuša Vežić

»Gorki« makijato

Imali smo, podsjeća Vežić, i sjajnu građevinsku industriju, pa i mostogradnju unutar te industrije, a sve su to radili – naši ljudi.

– Slično je i s poljoprivredom. Slavonija nam je jako zapuštena, to se, naravno, odražava i na broj ljudi u selima, nije bolja situacija ni u ostalim predjelima Lijepe Naše, koja je stvarno lijepa, no na otocima je sve manje domaćega svijeta, sve manje obrađenih maslina, ima ih još, ali ne kao ranije, a slično je i s grožđem, objašnjava Vežić te napominje i problem masovnog iseljavanja Hrvata posljednjih desetak godina.

Zadarski list 2000.

– Uvjetno rečeno, ostajemo bez obradive zemlje, ostajemo bez svojih ljudi. Nisam protivnik toga da dolaze ljudi iz inozemstva, iz Azije… To je normalno u cijelom svijetu, ali nije normalno da je naših ljudi sve manje, zaključuje Vežić.

Na kraju, nakon ne baš optimističnog đira i razgovora sjeli smo na kavu, veliki makijato platili smo dva eura i 20 centi, odnosno 17 kuna. Naše kolege koje su radile članak iz kojega danas, s čuđenjem, izvlačimo cijene veliki su makijato tada platili šest kuna.