Modernizam i dalje oblikuje način na koji gledamo klasične filmove

Na večeri posvećenoj filmskom modernizmu u dvorištu Muzeja antičkog stakla u Zadru, u okviru manifestacije »Hitchcock Nights«, okupljeni su imali priliku upoznati se s Nikicom Gilićem i njegovom knjigom »Predavanja o filmskom modernizmu«, objavljenom ove godine.

Nikica Gilić, rođen 1973. godine u Splitu, izvanredni je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje kolegije iz teorije i povijesti filma na Odsjeku za komparativnu književnost i na Akademiji dramske umjetnosti. Također, vodi Doktorske studije književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Njegova stručnost i doprinos filmologiji prepoznati su kroz ulogu glavnog urednika Hrvatskog filmskog ljetopisa, članstvo u uredništvu internetskog časopisa »Apparatus« te savjeta časopisa »Ubiq« i »Autsajderski fragmenti«, kao i Vijeća »Animafesta«. Gilić je sudjelovao na brojnim međunarodnim simpozijima i održao gostujuća predavanja diljem Europe, uključujući Njemačku, Austriju, Češku i Francusku, a dobitnik je Nagrade Filozofskog fakulteta, Nagrade »Vladimir Vuković« i Nagrade »SFERA«.

U razgovoru s Marijom Županovićem, moderatorom večeri i voditeljem programa, Gilić je otkrio da je prilikom pisanja ove knjige imao cilj ponuditi pristupačan uvid u filmski modernizam i njegove ključne aspekte. Inspiraciju za pisanje knjige pronašao je još tijekom studija te, iako je kasnije svoje interese usmjerio prema postmodernizmu, ponovno se vratio temeljnim postavkama modernizma. Naime, kako ističe, modernizam i dalje oblikuje način na koji gledamo klasične filmove. Stoga je kroz knjigu »Predavanja o filmskom modernizmu« nastojao pružiti odgovore na izazove razumijevanja ovog kompleksnog filmskog pravca, o čemu nam je više otkrio u intervjuu.

Što Vas je potaknulo na istraživanje filmskog modernizma, kako ste koncipirali knjigu i kako ste odabrali autore i djela koja smatrate ključnim za ovu temu?

Od početaka ozbiljnijeg zanimanja za film u gimnaziji, modernizam mi je predstavljao jedan od glavnih poticaja i izazova. To se posebno učvrstilo tijekom studija komparativne književnosti, kada sam slušao predavanja Ante Peterlića o Robertu Bressonu, Ingmaru Bergmanu, francuskom novom valu i hrvatskom eksperimentalnom filmu i videu (od Tomislava Gotovca do Zadranina Milana Bukovca). Iako sam se kasnije, prema osobnom ukusu, više usmjerio prema postmodernizmu, u novije vrijeme sve više predajem, a pomalo i pišem, upravo o modernizmu kao temeljnom pristupu razumijevanju filma kao umjetnosti na Zapadu. Stoga sam knjigu zamislio kao uvod u poetiku modernizma i pregled njegovih poetika, spajajući najvažnije filmove s najboljima, te onima koji će pridošlicama u ovoj temi pomoći da što lakše shvate o čemu se radi. Sve to, dakako, proizlazi i iz mog nastavničkog iskustva, budući da predajem na sveučilištu i držim druga predavanja o filmu još od prošlog stoljeća.

Koje su ključne odrednice modernizma, a koje postmodernizma u kinematografiji?

Najjednostavnije rečeno, modernizam u filmu vrlo je sličan modernizmu u drugim umjetnostima. Bavi se osobnošću i psihologijom autora, likova, pa čak i gledatelja. Istražuje mogućnosti forme, medija, tehnologije i filmske komunikacije, često ogoljujući sebe kao djelo, kao dio umjetnosti i kao plod nekog procesa. Stoga su modernistički filmovi često alegorijski, govoreći o nečemu mnogo širem od svoje tematske okosnice. Oni su često slobodne strukture, asocijativni (poput struje svijesti) te nerijetko grubo naturalistički, »prljavi« i mučni. Ovakav pristup može se povezati s interesom za realističko i dokumentarno, kao i čestim pokušajima da se elementi dokumentarnog unesu u igrani film. To je prisutno već u Wellesovom »Građanin Kaneu«, a jedan je od temelja talijanskog neorealizma koji je nagrizao klasično filmsko pripovijedanje i olakšao prijelaz zvučnog filma prema modernizmu. S druge strane, postmodernizam je naslijedio neke značajke modernizma, ali ih je spojio s obnovom klasičnog pripovijedanja, obojivši svoju poetiku ironijom i razigranošću. Čak i kod najtežih tema – holokausta, zlostavljanja, političke tiranije – postmodernizam često nudi humor. Iako to može zvučati neobično, ovakav pristup vidljiv je u filmovima poput »Zelig« Woodyja Allena ili u brojnim ostvarenjima Pedra Almodóvara. Među novijim pokušajima spajanja mračnog i duhovitog istaknuo se film »Grof (El conde)« Pabla Larraína, u kojem je čileanski diktator Pinochet prikazan kao oronuli vampir željan smrti.

Koji su najveći izazovi u približavanju složenih koncepata filmskog modernizma široj publici?

Premda postoje i zvijezde modernizma, poput Stanleyja Kubricka, modernizam je često teško razumljiv široj publici. Iako su neki njegovi elementi ušli i u popularnu televiziju, videoigre i internetske žanrove, u svojoj čistoj formi modernizam je često potpuno shvatljiv tek kada se ljubitelj filma odluči ozbiljno posvetiti njegovom proučavanju. To je jedan od razloga zašto je u novije vrijeme modernizam postao zanimljiv i meni kao dio filmske pedagogije – predstavlja izazov, a iskustvo mi pokazuje da se taj izazov može prevladati.

Možemo li nezavisni, autorski modernizam promatrati kao autonomnu struju, ili on neizbježno ostaje povezan s većim filmskim pokretima i školama?

Rekao bih da je autorski, nezavisni modernizam dio modernizma općenito te da je čak u samoj srži poetike modernizma. Pojedini autori, više ili manje uspješni u svojim ambicijama, stvorit će čitave opuse na filmskoj margini, dok će neki svojim modernističkim poetikama ući u kanon filmske umjetnosti, postati dio kanoniziranih pravaca i predmet simpozija i retrospektiva. Dakako, posao je kritike i profesora da prepoznaju nezavisne vrijednosti i pomognu im u ulasku u filmski kanon. Na primjer, nezavisni kinoklubaški dokumentarni film »Hrvatska djevica« Sunčice Ane Veldić već je stekao pomalo kultni status i prikazivan je i u inozemstvu. S druge strane, alternativni multimedijski umjetnik David Lynch danas se smatra jednim od najvećih živućih sineasta, a u počecima njegova proboja pomogao je majstor komedije Mel Brooks, prepoznavši njegov talent.

Koliko metafilmski elementi u djelima suvremenih redatelja doprinose modernističkom pristupu, a koliko su oni rezultat specifičnih redateljskih vizija?

Metafilmski elementi uvijek su prisutni u redateljskim vizijama, no njihova prisutnost varira ovisno o razdoblju. U klasičnom modernizmu zvučnog filma, metafilmski elementi prisutni su kod redatelja poput Jean-Luca Godarda, Shirley Clarke, Tomislava Radića i ranog Rajka Grlića. U postmodernizmu, takvi postupci postaju još upadljiviji i očitiji. Primjeri su metafilmski eseji Charlieja Kauffmana i Zdravka Mustaća, kao i popularne inačice metafilma u serijama kao što su »Simpsoni« i »South Park«, te u filmovima o »Deadpoolu«.

Kako pristupiti interpretaciji filmova iz različitih kulturnih konteksta, poput Ozua, a da pritom ne namećemo zapadnjačke standarde analize?

Najjednostavnije rečeno, to je veoma teško. Znamo koje je američke filmove Ozu gledao i da se u fazi svog mladenačkog razvoja čak hvalio da ne gleda japanske filmove, ali i dalje ne možemo potpuno razumjeti njegove virtuozne melodrame ako ne poznajemo konvencije japanske glume, režije, naracije ili žanrovskih struktura, a o obiteljskim finesama da i ne govorimo. Ipak, iako azijski ili brazilski filmovi često mogu biti nerazumljivi i loše shvaćani, oni nam ipak nešto govore. Ako smo svjesni da imamo zapadnjačke okvire razmišljanja, nećemo pogriješiti ako nastavimo analizirati filmove stranih kultura. Danas, kada postoji čak i literatura na engleskom jeziku o mnogim fenomenima dalekih kultura, lijepo bi bilo pokušati dokučiti specifičnosti kojih ne možemo spontano postati svjesni. No, moram reći da mi je jako koristilo što sam jednu popularnu španjolsku komediju Santiaga Segure gledao u društvu Španjolaca – bez njihovog objašnjavanja promaklo bi mi oko pola komičnih referenci i film bi mi bio mnogo siromašniji.

Na koji način klasici zagrebačke animacije i radovi autora poput Gotovca (pred kraj karijere Lauera) doprinose razumijevanju filmskog modernizma?

Gledano izdaleka, očima stranaca, Zagrebačka škola animacije i radovi autora poput Gotovca (Lauer) uklapaju se u temeljne tendencije modernizma i sadrže sjecišta tendencija svoje epohe i prethodnih razdoblja istraživanja filmske forme i, u slučaju Zagrebačke škole, mogućnosti modernističke alegorije. U oba slučaja riječ je o zanimljivim i fascinantnim ostvarenjima, koja su, u slučaju Zagrebačke škole, često i veoma zabavna. Stoga ih je lako koristiti za uvodna predavanja o modernizmu izvan igranog filma. Šira publika najbolje poznaje igrani film, pa je važno proširiti vidike u pravcu eksperimentalnog i animiranog filma. Nakon Gotovca i Zagrebačke škole, lakše je objašnjavati i radove Andyja Warhola, Sanje Iveković, Ivana Ladislava Galete, Jurija Norštejna, Daniela Šuljića, Martine Meštrović, Petre Zlonoge, Matije Pisačića i Phila Mulloya.

Kako suvremena kinematografija prepoznaje granice između modernizma i postmodernizma, i kako ti pravci međusobno utječu na razvoj novih filmskih izraza?

Danas su i postmodernizam i »čisti« klasični modernizam i dalje legitimni filmski izrazi. Međutim, zbog velikog prožimanja medija komunikacije i različitih načina gledanja i stvaranja pokretnih slika – od kino-dvorana, preko gledanja na mobitelima, do salona za VR iskustva koji se također nazivaju kinima – postalo je teško govoriti o klasičnoj podjeli na različite poetike. Serije se snimaju da bi se gledale kao filmovi u kontinuitetu, epizoda za epizodom, dok se filmovi snimaju za razne platforme, a fragmenti se često prerađuju za TikTok. Stoga se suvremena umjetnički ambiciozna kinematografija, grubo govoreći, može podijeliti u dva pravca – jedan čine klasični filmovi snimljeni za kina i predviđeni za festivalska prikazivanja, dok drugi čine multimedijski kompleksi, usporedivi s popularnim filmskim formama zbog svog korištenja različitih tehnika prikazivanja.

Kako biste ocijenili utjecaj Alfreda Hitchcocka na filmski modernizam, budući da se njegov rad često smješta na granicu između klasičnog narativa i modernističkog pristupa filmskom jeziku?

Hitchcock je, uistinu, rubna figura na prijelazu između klasičnog narativa i modernističkog pristupa filmskom jeziku. Njegov nijemofilmski klasik »Stanar« predstavlja značajnu sintezu nijemofilmskih modernističkih pravaca. Tijekom svoje karijere, Hitchcock je postao samosvojni, nezavisni eksperimentator unutar okrilja industrijske proizvodnje, usmjeren na razne inovacije u dramaturgiji, postavljanju i pokretima kamere, odnosima među likovima, boji i stereoskopskoj (3D) tehnici i tako dalje. Hitchcock je bio i velika inspiracija modernističkim pokretima; francuski novovalovci su ga kroz svoj kritičarski rad uzdigli do statusa klasika kakvog ga danas poznajemo. Bez njihovog utjecaja, možda ne bi bio toliko cijenjen, ali nije iznenađujuće da je baš najutjecajniji pokret zvučnog modernizma prepoznao i uzdigao njegov rad kao neupitnu vrijednost.

Koji su redatelji ključni predstavnici postmodernizma, a koji modernizma u filmu? Možete li izdvojiti neke od svojih omiljenih filmova iz tih pravaca i objasniti što ih čini posebnima za vas?

Recimo da su ključni predstavnici modernizma Fritz Lang, Luis Buñuel, Maya Deren, Carl Theodor Dreyer, Robert Bresson, Jean-Luc Godard, Claude Chabrol, Ingmar Bergman, Michelangelo Antonioni, Federico Fellini, Orson Welles, David Lynch, Chantal Akerman i Vatroslav Mimica. U postmodernizmu bih izdvojio Pedra Almodóvara, Johna Carpentera, Johna Watersa, Álexa de la Iglesia, Jean-Jacques Beineixa, mladog Luca Bessona, mladog Tima Burtona, Charlieja Kaufmana, braću Coen i Spikea Jonzea. Meni osobno jako puno predstavljaju nijemi klasici Langa (Nibelunzi) i Murnaua (Nosferatu i Faust), koji su u zori žanrovskog filma pružili tako moćne osobne vizije da su desetljećima kasnije odjekivale u djelima najvećih autora… A među njima posebno mjesto zauzima Claude Chabrol, koji je, spojivši elemente Langa i Hitchcocka u nešto vrlo osobno, ali i prepoznatljivo francusko, prikazao društvenu patologiju svog okruženja i opća psihološka pravila (filmovi poput »Košute«, »Mesar« i »Neka zvijer krepa«). Posebno mjesto mi još od mladosti zauzima i Bresson, koji je minimalizmom u filmovima “Džepar” i “Osuđenik na smrt je pobjegao” stvorio vrlo uvjerljiv dojam filma kao religijskog iskustva, i to u jednoj ozbiljnoj, teološkoj koncepciji, ali ne u ideji pučkog spektakla. Od postmodernista, posebno zanimljiv mi se čini film »Biti John Malkovich« redatelja Spikea Jonzeja, koji je duhoviti esej o suvremenoj kulturi i nemogućnosti komunikacije. Također, Burtonov film »Batmanov povratak«, kao ljubavno pismo ekspresionizmu, ali i mraku, nasilju i erotici B-filma. Poetika trasha Johna Watersa i virtuozna obnova klasičnog filma u »Stvari« Johna Carpentera. A posebno mjesto ovdje zauzimaju braća Coen. Iako su uglavnom sjajni postmodernisti, u nekim su filmovima – prije svega mislim na »U glavi Llewyna Davisa« – pokazali golemu i suptilnu vještinu modernističkog psihološkog portreta, temeljeći cijelu priču na osjećaju gubitka drage osobe.