Mladi Zadranin pokorio najviši vulkan na svijetu: 'Bilo nam je iznimno hladno, temperature su padale...'

Zadranin Den Eror je prije tri godine osvojio Mount Everest, postavši tako najmlađi Hrvat kojem je to pošlo za rukom, dok je prošli mjesec uspio u još jednom podvigu – osvajanju vrha Ojos del Salado, najvišeg vulkana na svijetu (6.900 metara) koji se nalazi u Andama, na granici između Argentine i Čilea. Naziv vulkana u prijevodu doslovno znači »oči slaništa« ili »snježni izvor rijeke Salado«, a potječe od velikih naslaga soli koje se u obliku laguna ili »očiju« pojavljuju na njemu.

Neustrašivi Den je na misiji osvajanja sedam najviših vrhova na svih sedam kontinenata prema listi talijanskog alpinista Reinholda Messnera. Za sada je ispenjao najviši vrh svijeta i Azije – Mount Everest (8.848 m), zatim Aconcagua (6.960 m) u Južnoj Americi, Denali (6.140 m) u Sjevernoj Americi, Kilimanjaro (5.895 m) u Africi te Elbrus (5.642 m) u Europi. Za završetak ovog prestižnog izazova, ostalo mu je još osvojiti Puncak Jaya (4.884 m) u Australiji i Oceaniji te Vinson (4.892 m) u Antarktici, gdje će se suočiti s najekstremnijim uvjetima.

U raljama hladnoće

Njegova strast i duh, nerazdvojni su od planina i visina, a tu ljubav prema prirodi, tvrdi, posadio mu je otac još kao dječaku, dok su zajedno penjali Velebit. Od tada, planine su postale njegova trajna, neizmjerna težnja – kao da su suđene njegovim koracima.

– Krenuo sam od malih nogu s tatom, prvo do Paklenice, pa na Sveto Brdo i okolo po Velebitu. Nakon toga sam se odvažio ići na više planine, poput Triglava, Dinare i tako dalje, a na kraju sam došao do mjesta gdje sam sada. Prvi svjetski vrh koji sam ispenjao od tih sedam bio je Kilimanjaro u Tanzaniji – najveći vrh Afrike. Tamo je jedini problem visina, ali to je zapravo laganica – sve ostalo je bila šetnja, nije niti hladno niti prevruće. Tako da se nadam da će naši Zadrani iz PD Paklenice, koji su trenutačno na toj avanturi, uspjeti popeti vrh bez većih problema, govori Den.

S druge strane, osvojiti najveći vulkan na svijetu u Južnoj Americi opisuje kao nešto što je daleko od »laganice«.

– Uspon je bio dosta težak, a dodatni problem stvorio nam je snijeg koji je pao dok smo bili tamo – iako ga, prema Wikipediji, ondje nije bilo posljednjih 400 godina. Snijega nam je napadalo do koljena, što nam je otežalo kretanje. Inače, to je drugi najviši vrh u Južnoj i Sjevernoj Americi, a tehnički je vrlo zahtjevan. Bilo nam je iznimno hladno, temperature su padale i do -20, čak -30 stupnjeva, uz jak vjetar. Ipak, nekako smo izgurali – ekipa s kojom sam bio bila je vrlo iskusna. Kad sam napokon stigao na vrh, osjećaj je bio fantastičan, ali istovremeno mi je bilo i jako hladno. Međutim, taj trenutak spoznaje da si ostvario nešto veliko – to je neprocjenjivo! No onda ti sine da se moraš i spustiti dolje, a to je nova patnja jer si već iscrpljen, prepričava Den svoje dojmove.

Na ovakve pothvate ne ide nespreman – trenira četiri do pet puta tjedno, a uz to trči i vježba crossfit, posebno pojačavajući trčanje kada se sprema za veće izazove.

– Uglavnom treniram crossfit, ali navikao sam stalno biti u pokretu, tako da mi šetnje ne nedostaju. Uz to ubacim i treninge kondicije, snage i sve što mi pomaže da budem spreman za ovakve avanture, kaže Den.

Najviši vrh svijeta

Prisjetio se i uspona na Mount Everest, koji je uspješno osvojio prije tri godine.

– Nepal je totalno ludilo – išao bih opet tamo! Fora je već kad sletiš u Luklu, gdje se nalazi najopasnija pista na svijetu. E, kad to preživiš, tek onda kreće prava avantura! Penjanje na Everest traje oko dva mjeseca. Svakim danom prolaziš kroz druga sela, susrećeš ljude, upijaš atmosferu – nikada nije dosadno. Sela se protežu i na visinama od 5.800 metara, a nakon toga dolazi Everest bazni kamp, gdje zapravo počinje prava akcija prema najvišem vrhu svijeta. Svaki dan penješ se gore-dolje kako bi se tijelo aklimatiziralo i prilagodilo uvjetima hipoksije. Zatim slijede kampovi – jedan, dva, tri i četiri – a s četvrtog kampa kreće završni uspon na vrh. Taj proces može potrajati i do mjesec i pol, prepričava nam ovaj neustrašivi planinar i alpinist.

Dotaknuli smo se i visinske bolesti te aklimatizacije, pa smo ga upitali je li ikada imao problema s time.

– Naravno da imaš problema, postotak kisika u krvi padne ispod 70 posto. Takvo što je u normalnim uvjetima teški rizik – da se to dogodi na razini mora, završio bi na respiratoru. S druge strane, na planini je to normalno – dakle, oko 70 posto kisika u krvi smatra se uobičajenim, dok na Everestu ta razina zna pasti ispod 50 posto. U takvim ekstremnim uvjetima uvijek se javljaju neki simptomi visinske bolesti. Primjerice, da vas netko helikopterom prebaci na 5.000 metara, vjerojatno biste umrli. Glava te boli, raspadaš se od umora, ne možeš funkcionirati ni hodati – to su tipični simptomi. Nikada ne znaš kako će tvoje tijelo reagirati dok ne dođeš na visinu. Tako je vjerojatno i ekipi iz PD Paklenice, koja trenutačno osvaja Kilimanjaro – jedan može proći bez simptoma, dok se drugi mora hitno vratiti i spuštati helikopterom. S druge strane, možeš nositi bocu kisika, ali rijetko tko to koristi. Jedino sam na Everestu koristio kisik, i to iznad 7.400 metara, jer je iznad 8.000 metara tzv. »zona smrti«– tu nitko ne može preživjeti, tamo doslovno umireš. Ipak, postoje ljudi koji su popeli Mount Everest bez kisika, ali takvih je samo 0,1 posto – to je prava rijetkost, objašnjava Den.

Susret sa smrću

Pitali smo ga kako je prolaziti pored tijela preminulih penjača, s obzirom na to da svi koji umru na Mount Everestu tamo ostaju zauvijek.

– Nije baš bajno vidjeti mrtvog čovjeka. Ali tijela se tamo ne raspadaju, izgledaju kao da su se jučer srušili. Primjerice, dok penješ po stazi, sa strane ti visi mrtav čovjek. Neka tijela su zatrpana snijegom, a jedno čak leži blizu samog vrha, možda 50-ak metara od njega. Mislim da je taj penjač poginuo prije nekih 15 godina, ali izgleda kao da je jučer preminuo jer se tijelo zbog ekstremne hladnoće ne raspada, priča Den.

Upitali smo ga što ga tjera da ide dalje i kako na to reagiraju njegovi najbliži.

– Moji bliski ljudi su se već pomirili s tim, ali naravno, nije im svejedno. No, navikli su i to je to. Ako nisam negdje po svijetu, onda sigurno lutam po Velebitu ili nekoj drugoj planini. Stalno idem gore-dolje. To mi je laganica, ali svjetski vrhovi – e, to je većinom patnja. Ipak, kad nešto uspješno završiš, osjećaš se ispunjeno i sretno. Onda sve to prepričavaš drugima i nekako se uvijek vratiš po još. Dok penjem, često mi je teško. Nije da volim patiti, ali kad se vratim kući, odmorim se i brzo zaboravim sve te muke – barem do sljedećeg puta. Adrenalin me gura naprijed, a fora mi je biti negdje visoko, iskreno će Den.

U ožujku planira osvojiti najveći vrh Australije i Oceanije, što još nitko iz Hrvatske nije – pa čak niti Stipe Božić, koji je popeo samo najviši vrh Australije, ali ne i Australije i Oceanije.

Bitka s ekstremima

– Puncak Jaya doseže visinu od skoro 5.000 metara, a evo, baš sam prekjučer kupio avionsku kartu. Do sada je bilo zatvoreno jer su tamo neki građanski ratovi. Kad to popnem, ostaje mi još samo Vinson na Antarktici, na koji planiram ići u siječnju iduće godine. Međutim, cijela ekspedicija košta oko 60.000 eura. Ali našao sam već jedan dvojac iz Zagreba s kojima ću ići. Planiram ići težom, divljom rutom, ali meni je najbitnije zapravo da me prebace do tamo, pa dalje mogu solo, govori neustrašivi Den.

Na pitanje nije li ga strah ići sam u tako ekstremnim uvjetima, odgovara kako postoje satelitski telefoni za spašavanja i helikopteri ako zatreba, dok polarnih medvjeda tamo nema – samo pingvina.

Govoreći o dokumentiranju svojih pothvata, kaže nam kako to nije nimalo jednostavno. Za razliku od Stipe Božića, koji je imao cijeli tim kada je snimao dokumentarce za HRT, on putuje isključivo o svom trošku.

– Na vulkanu Ojos del Salado sam ponio GoPro, ali bilo je toliko hladno da oprema jednostavno ne funkcionira u takvim ekstremnim uvjetima. Na Mount Everestu sam uspio napraviti dvije-tri slike, ali problem je što se sve pokvari prije nego dođeš do vrha. Snimiš par slika i to je to, otkriva nam Den.

I za kraj razgovora, upitali smo ga ima li neki moto u životu.

– Nemam pojma, ne znam imam li baš neki moto. Bitno mi je samo da idem negdje, da skitam okolo… Što ću non-stop biti doma, zaključuje odvažni Den, koji unatoč opasnostima i izazovima koje planine donose ne posustaje, već s predanošću i nevjerojatnom odlučnošću nastavlja pomicati vlastite granice. Njegova životna avantura još nije gotova – a sudeći po dosadašnjim uspjesima i neumoljivosti, ništa ga neće zaustaviti na tom putu.