Mlada Zadranka iskreno o životu u Japanu: "Ta zemlja nudi nevjerojatne prilike za razvoj, ali..."

Zahvaljujući globalizaciji, kao i internetskim mogućnostima, u zadnje vrijeme u Lijepoj Našoj silno raste interes i za japansku kulturu. Sve više mladih, ali i starijih, otkriva i oduševljava se japanskim anime serijama, mangom, tradicionalnom umjetnošću, gastronomijom, a iako nije nimalo lagan – i jezikom.

Danas su, primjerice, streaming platforme omogućile ljubiteljima animea da prate najnovije serije, a digitalne verzije manga dostupne su na raznim jezicima. Isto tako, društvene mreže i specijalizirani forumi okupljaju fanove koji dijele svoje preporuke, recenzije i umjetničke radove inspirirane japanskom kulturom.

A osim pop-kulture, sve je veće zanimanje i za japansku tradiciju pa se u većim gradovima poput Zagreba i Splita organiziraju festivali posvećeni japanskoj kulturi, gdje posjetitelji mogu isprobati origami, kaligrafiju, japanske društvene igre i borilačke vještine poput karatea, judoa i aikida. I sushi restorani i japanski specijaliteti postaju sve popularniji, a tečajevi japanskog jezika bilježe porast broja polaznika.

Tehnološki div

Kada govorimo o jeziku, važno je podsjetiti kako su dvije Zadranke osnovale Udrugu Asia kojoj je cilj razvijati interes za učenje azijskih jezika te omogućiti mladima, kao i odraslima, upoznavanje s bogatom kulturnom poviješću i dinamičnom sadašnjošću zemalja dalekoistočne Azije. U Centru za mlade održavaju tečaj japanskog i kineskog jezika, a interes je zaista velik.

Nadalje, Japan se s pravom naziva tehnološkim divom zbog vodeće uloge u raznim područjima inovacija, od robotike i elektronike do superračunala i telekomunikacija. Ova zemlja desetljećima oblikuje svjetsku tehnološku scenu svojim naprednim istraživanjima i vrhunskim proizvodima. Jedan od najprepoznatljivijih aspekata japanske tehnologije je robotika, ali i kompanije poput Sonyja, Toshibe i Panasonica koje su već desetljećima sinonim za inovacije u potrošačkoj elektronici.

Japan je također jedan od lidera u gaming industriji, s globalno poznatim brendovima kao što su Nintendo, Sony PlayStation i Capcom. Njihove igre i konzole oblikovale su povijest videoigara te postale dio popularne kulture širom svijeta.

Svakome tko je zaljubljenik u japansku kulturu, ali i videoigrice, san je otići, barem privremeno, živjeti u Zemlji Izlazećeg Sunca, a Zadranka Emily Stojanov, uz puno hrabrosti i truda, to je i ostvarila – studirala je IT tri godine u Japanu.

Riječ je o inspirativnoj mladoj djevojci koja obožava videoigre, kendo, filmove, čitati knjige i pisati, a s nama je sasvim iskreno podijelila svoje iskustvo, opisujući ga kao neprocjenjivo, ali realno ukazujući i na nedostatke života u ogromnom gradu kao što je Tokio.

Ljubav za igrice

No, krenimo redom. Od malena je s tatom igrala igrice, a kako govori kroz smijeh, zaslužna je i mama jer im to druženje uz gameboard nikad nije branila.

– Igrajući te igrice, jako me zanimalo na koji način sve to funkcionira, kako samo računalo funkcionira. Shvatila sam da je to nešto čim bi se htjela baviti, stvarati nešto svoje. S druge strane, ljubav prema Japanu razvijala se kroz sport, bavila sam se kendom dugi niz godina. Htjela sam otići u Japan, a zna se da je to skup put, a o mogućnosti studiranja da ni ne govorim. Tražila sam sve moguće načine i pronašla mogućnost MEXT stipendije na stranicama Veleposlanstva Japana, započinje Emily.

Foto: Osobna arhiva

Nudi se više opcija, a ona je odabrala onu u trajanju od tri godine od kojih se jednu godinu uči japanski jezik, jer je studij isključivo na japanskom, dok je druge dvije godine studirala softversko inženjerstvo, programiranje i sve drugo potrebno da postane prava IT stručnjakinja.

– Procedura za prijavu bila je duga, imala sam ispite, intervjue… Cijeli proces trajao je šest mjeseci, sve se slalo u Tokio gdje su odlučivali o tome tko će dobiti stipendiju. Konkurencija je bila velika, prijavljivali su se ljudi iz cijelog svijeta, ali uspjela sam, govori Emily koja se pomno pripremila za život u Japanu i sve istražila.

Svejedno, doći iz Zadra u Tokio bio je, očekivano, svojevrstan šok. Sve je bilo, priča, toliko ogromno, bila je okružena zgradama kakvih nema ni u Europi, a kamoli u Hrvatskoj. A i ljudi su, priznaje, pomalo hladni.

– Ne govore engleski, čovjek nema izbora nego naučiti japanski. Upijala sam sve oko sebe i tako, uz školu, naučila jezik. Prvu godinu smo svi koji smo dobili te stipendije zajedno učili jezik. U toj školi jezika ostvarila sam predivna prijateljstva s ljudima iz cijelog svijeta. A ta škola jezika bila je u sklopu fashion škole pa sam imala priliku upoznati dizajnere i nositi revije, raditi modeling. I tako, izašla sam iz komfor zone, ali vrijedilo je, priča Emily.

Nema »pomalo«

No, kada je sljedeće godine došla baš na studij IT-a, tamo je bilo tek nekoliko Europljana, ljudi iz SAD-a i Južne Amerike, dok je velika većina bila iz Japana, Kine i Tajvana.

– Mi smo se držali skupa, dok Japanci nisu baš puno pričali s nama, valjda iz straha, ne znam, oni ne znaju engleski jezik, ali ja znam japanski, pa studiram na tom jeziku. Ipak, bilo je nekoliko prijatelja, s Yuki se i dandanas čujem, divna cura, kaže Emily koja je stekla prijatelje i iz Francuske, Švedske, Ukrajine, Rusije, Južne Afrike…

Foto: Osobna arhiva

Ipak, život u Japanu je takav da bi druženje morali planirati oko mjesec dana, život je ubrzan, teško je usklađivati rasporede, prelaziti silnu udaljenost…

– Kad bismo se dogovorili za druženje, tada bismo proveli cijeli dan skupa, išli na izlet, istraživali i sl. Nema običaja pijenja kave kao kod nas, ljudi obično u kafićima uče ili rade. Neki restorani dopuštaju da se sjedi samo sat vremena, ogroman je protok ljudi. Ali hrana je dobra, sve sam probala, sve ima, kako oni kažu, riblji trag u hrani. Kruh je sladak, nedostajao mi je naš kruh. Najviše mi se svidio Yakiniku, to bih možda usporedila s našim roštiljem. Jela sam sushi, ma sve, volim eksperimentirati s hranom, kazuje Emily.

Imala je priliku raditi i praksu sedam mjeseci u velikoj IT firmi, sudjelovati u kreiranju, davati prijedloge, družiti se s kolegama istih interesa… No, zanimljivo je da je bila jedina žena u timu.

Žene u IT-iju

– Generalno, i dalje je malo žena u IT-iju, i kod nas i tamo, nažalost, mi još poslove dijelimo na muške i ženske što naravno nema smisla. Sve se može, a nekad treba glavom kroz zid. Trudite se, radite i ne dopustite nikome da vas nadjača. Postavite si realne ciljeve i ostvarujte ih, korak po korak, za sve je potrebno vrijeme, poručuje Emily svim djevojčicama koje sanjaju o karijeri u ovoj branši.

A uz stjecanje brojnih znanja, učenja jezika što će joj u ovoj struci itekako koristiti, kao posebnu vrijednost ističe doživljaj prirode i ljude.

– Uživala sam u proljeću, u rascvjetanim sakurama i druženju s prijateljima. Uvijek su ljudi važniji od grada, ti trenutci kada pričamo o tome kako nam je, su neprocjenjivi. Baš zato mi je Zadar uvijek broj jedan, tu je moja obitelj, moji prijatelji, more koje obožavam…, kazuje Emily.

Foto: Osobna arhiva

No, nije sve bajno, usprkos brojnim mogućnostima koje veliki grad nudi. Emily nam je ispričala da je javni prijevoz često znao biti obustavljen zbog samoubojstava. Naime, japansko društvo često postavlja silno visoka očekivanja, posebno u obrazovanju i poslovnom svijetu, a dugotrajni stres, prekovremeni rad i strah od neuspjeha mogu dovesti do psiholoških problema o kojima se, saznajemo od Emily, ne govori dovoljno. Isto tako, vlada usamljenost, čak postoji i fenomen »hikikomori« (ekstremna društvena izolacija), pojedinci potpuno prekidaju socijalne kontakte.

Prilike i izazovi

Emily nam je emotivno ispričala kako se ubio i njen prijatelj koji je došao u Japan putem stipendije, isto kao i ona.

– O tome se zaista treba govoriti. Kad ste vani, ti ljudi vam postanu obitelj. A Japan zna biti brutalan, ljudi nemaju podršku sistema. Npr. mi na faksu nismo imali nikoga tko govori engleski, o nekim osjetljivim stvarima ne mogu pričati na japanskom. Podršku sam imala od tih prijatelja i od mame koja me svaki dan i pitala kako sam, otvoreno će Emily.

Isto tako, kaže nam i kako joj je bilo čudno što Japanci na faksu ne raspravljaju, nemaju debate, kao da se boje izreći svoje mišljenje.

– Njima je dobar onaj učenik koji sjedi i sluša. Mi smo u osnovnoj radili prezentacije, postavljali smo pitanja, sve smo uvijek preispitivali. Kod njih tog kritičkog mišljenja nema, napominje Emily.

Sve u svemu, svoj boravak u Tokiju ocjenjuje kao hvalevrijedno iskustvo i rado bi se vratila u Japan kao turist ili u okviru poslovnog puta, no ipak ne bi voljela dugoročno živjeti tamo, ponajprije jer u japanskim firmama nemaju balans između poslovnog i privatnog života, rade od jutra do sutra. Također, čini joj se da su međuljudski odnosi prilično površni i da se Japanci boje reći što zaista misle i otvoriti se drugom čovjeku.

Na koncu, Emilyna priča potvrdila je da je Japan zemlja koja nudi nevjerojatne prilike za profesionalni i osobni razvoj, ali i izazove poput intenzivnog radnog ritma, društvene izolacije i visokih očekivanja. Ipak, unatoč svemu, Emily ističe koliko joj je ovo iskustvo bilo vrijedno i inspirativno. Ova će priča uvijek zauzimati posebno poglavlje u njenom životu, no prava vrijednost ipak uvijek ostaje u ljudima i zajednici, osjećaju pripadnosti.