MATE NEMARIĆ Razgovarali smo s bubnjarom zadarskog rock tria Triggers: 'Sve radimo sami!'

U protekle dvije godine, zadarski rock trio Triggers privukao je pažnju lokalne glazbene scene svojim prepoznatljivim snažnim rifovima, dugim solažama i autorskim pjesmama. Njihov nedavni nastup na Trgu Petra Zoranića u sklopu Urbofon Live programa, a u povodu Svjetskog dana glazbe, bio je prava poslastica za ljubitelje ovakve žanrovske fuzije. Naime, energični trio koji čine Šime Radulić (vokal i gitara), Božo Lisica (bas i prateći vokal) te Mate Nemarić (bubnjevi i prateći vokal), pokazao je kako se majstorski plovi u mješavini bluesa, funka, punka, stoner rocka, metala i grungea. Bubnjar i suosnivač benda Mate Nemarić otkrio nam je u razgovoru da sviraju već više od deset godina u različitim postavama, dok on i Šime Radulić od početka čine čvrstu jezgru benda.

Grčka stoner scena

– U početku nas je bilo šestero, ali smo se na kraju odlučili za trio jer je uvijek teško skupiti ljude. Trenutno s nama svira Božo Lisica, koji je prije svirao u zadarskom punk bendu Alergija. Iznajmljujemo garažu i obično imamo probe dva puta tjedno navečer, započeo je Nemarić.

Triggersi su toliko žanrovski raznoliki da ih je teško usporediti s nekim drugim glazbenim sastavima, no, kako nam priča ovaj bubnjar, možda su najbliži bendovima kao što The Clutch ili, pak, Faith no More, ali u ranijoj fazi, kako ističe.

– Sve što radimo u posljednje vrijeme ide u smjeru stoner rocka. Dosta se oslanjamo na grčku stoner scenu, na bendove poput Naxatrasa i ostale. S obzirom na to, naše pjesme prepoznatljive su upravo po žestokim rifovima i psihodeličnim dijelovima. No, neke su kraće, više punkerske, dok druge, koje imaju duge psihodelične solaže, traju preko pet ili šest minuta. Uz to, naš Šime ima žicu za blues, dok sva trojica zapravo imamo nekakvu prvotnu bazu u punku, koji smo, štoviše, prerasli na neki način, ali on je i dalje tu prisutan u vidu nekakvog revolta.

Rade isključivo autorske pjesme, dok su obrade izvodili samo na dvije svirke – na grunge večeri koju je organizirala Udruga Šigureca te na Meho kupu, gdje su u čast pokojnog prijatelja odsvirali jednu pjesmu The Ramonesa. Svi doprinose kreativnom procesu na svoj način, bilo da donesu novi rif ili tekst, dok zajedno rade na aranžmanima.

– Što se tiče tekstova pjesama, oko toga je najviše angažiran Šime. S druge strane, rifove radimo svi, a ja kao bubnjar najviše doprinosim aranžiranju pjesama i stvaranju dinamike. Zapravo, rekao bih kako je oko sedamdeset posto naših pjesama proizašlo upravo iz improvizacija u garaži, kaže nam Nemarić.

Nedavno su izdali prvi album pod znakovitim naslovom »pROBudi se«, dok su prethodno izdali samo jedan EP s tri pjesme.

– Prije otprilike osam godina izbacili smo EP s tri pjesme. No, budući da se naš zvuk totalno promijenio, danas s tog EP-a sviramo samo pjesmu »Crna rupa«. U početku je s nama bio vokal Vito Satamata i sve je zvučalo više u stilu pop-rocka, dok je ono što danas radimo daleko od popularne glazbe i nekakvog mainstreama u stilu Vatre. Danas smo više usmjereni prema underground izričaju žešćeg zvuka. Kroz pjesme ispreplićemo raznoliku tematiku, gdje se u prvom redu provlače socijalno angažirani tekstovi. Uglavnom, rekao bih da nismo baš veseo bend – svi tekstovi su obavijeni nekakvim crnilom i mrakom. Naslov albuma »pROBudi se« zapravo je dio refrena iz pjesme »Rob«. Kroz tu pjesmu šaljemo poruku ljudima da se probude, odnosno osvijeste, ako imaju neki problem ili ako su zašli na krivi put, da krenu pravim putem. Isto tako, »pROBudi se« u sebi sadrži poruku političkog angažmana, odnosno otpora prema sistemu. Rekao bih da u našim pjesmama ima dosta punk osnove jer uvijek težimo nekom buntu. U načelu, poruke pjesama su pozitivne, iako je tematika crna, objašnjava nam Nemarić.

FOTO: MATE KOMINA

Bez diskografske kuće

Zanimljivo je da su svoj prvi samostalni album izdali bez ikakvog ugovora s diskografskom kućom. S obzirom na to, upitali smo ga kako je publika prihvatila njihov novi album i koliko im je lakše ili teže doprijeti do nje bez organiziranog menadžmenta.

– Budući da nemamo ugovor s nekom diskografskom kućom, sve radimo sami. Nedavno smo slali upite na razne strane, ali oko devedeset posto njih, od klubova do festivala, nije odgovorilo jer prvenstveno vide samo DIY scenu, gdje smo sami i nemamo nikoga tko bi nas gurao osim nas samih. Taj album tek trebamo ispromovirati, a svirke bi trebale krenuti na jesen ili sljedeće godine, budući da je ove godine već sve bookirano. Ipak, neki odgovori su stigli i obećali su nam da će nas imati u vidu za sljedeću godinu. Vjerujem da će sljedeća godina biti naša, ističe bubnjar Nemarić.

Nadalje, kako nam otkriva, posebnost njihovog prvog albuma leži u tome što nije izdan kao CD, već kao USB stick u obliku pivskog čepa, koji može poslužiti, između ostalog, i kao privjesak.

– Osobno danas nemam više gdje poslušati CD. Odem, primjerice, na koncert Po’ metra crijeva, kupim CD i onda mi stoji na polici kao ukras. Danas je vrijeme digitalnih platformi kao što su Deezer, Spotify ili Bandcamp, kaže Nemarić, dodajući kako taj USB, kao i ostali merch, svi zainteresirani mogu kupiti na svirkama, prilikom čega će dobiti besplatne naljepnice.

U razgovoru smo se dotaknuli i zadarske lokalne glazbene scene te pitanja mogućnosti nastupanja. Nemarić je pritom istaknuo kako Zadar oskudijeva s mjestima za koncerte ovakvog tipa, koja se mogu nabrojati tek na prste jedne ruke.

– Jedino mjesto gdje često nastupamo je D8 Rock Caffe, bajkerski bar gdje nas vole i redovito zovu. Spomenuo bih i Nigdjezemsku, gdje smo svirali posljednji put prije četiri ili pet godina, ako se ne varam. Također, zahvalili bismo Maji Milin na prilici da nastupamo na Urbofon Liveu u okviru programa obilježavanja Svjetskog dana glazbe, kao i za KvartArt prošle godine, te moto klubu Beštije na nekoliko njihovih zimskih i ljetnih partyja na kojima smo svirali. Osim Zadra, nastupali smo i u drugim gradovima. Bili smo u Splitu u metal klubu EKS, nedavno i u Makarskoj u Dali baru. U Rijeci alternativu okuplja klub Palach, dok u Zagrebu postoji klub Dva osam, nekadašnja Jabuka, ali i Močvara i Vintage Industrial Bar, gdje su nam potonji obećali svirku iduće godine. Nažalost, Kocka u Splitu još uvijek nije potvrdila ništa, priča Nemarić, dodajući kako u Hrvatskoj ipak postoje mjesta gdje se podržava i okuplja alternativna glazbena scena.

Kada je riječ o financijskoj strani, Nemarić ističe kako ne žive od svoje autorske glazbe.

FOTO: MATE KOMINA

Nove generacije

– Dosta je teško živjeti od autorske glazbe. Honorari koje dobijemo izvan Zadra često samo pokriju troškove puta i nešto sitno. Uz to, sve što zaradimo, ulažemo natrag u studio i snimanje spotova. Nažalost, često smo u minusu jer dosta toga financiramo iz vlastitog džepa, priča nam Nemarić osvrnuvši se i na promjene u glazbenim preferencijama kod mlađih generacija.

– Primjećujem da nove generacije više ne pokazuju veliki interes za rock ‘n’ roll glazbu kao nekada. Međutim, ne osuđujem nikoga tko sluša što god želi, ali zanimljivo je da su nam nekad roditelji zabranjivali slušati metal i punk, što je izazivalo revolt kod nas; dok danas vidim sličan obrat s cajkama i mlađim generacijama. Cajka je postala nešto poput novog punka, barem kako ja to vidim. S druge strane, rock ‘n’ roll se izgubio iz mainstreama, a oni koji i dalje dominiraju mainstreamom su stari bendovi koji žive na staroj slavi i staroj publici, zaključuje Nemarić, dodajući kako se na njihovim koncertima uglavnom može sresti publika koja je starija od četrdeset godina, dok su oni u dvadesetima prava rijetkost.

No, usprkos izazovima ističe da, kao nezavisni bend, nastavljaju i dalje raditi ono u čemu najviše uživaju, ne gubeći pritom nadu za boljim prilikama u budućnosti.

Dotaknuli smo se i pitanja društvenih mreža te njihove uloge u glazbenim trendovima, na što je Nemarić prokomentirao kako su društvene mreže sredstvo marketinga, ali nikako razlog zašto, kako kaže, rock ‘n’ roll nije kao primjerice ‘89. kada su žarili i palili bendovi poput Majki, Kojota, Pips, Chips & Videoclipsa te ostalih. Naime, prema njegovom mišljenju, razlog tome treba tražiti u tome što na sceni godinama dominiraju isti menadžeri koji guraju jedne te iste glazbenike koji su zauzeli mainstream scenu.

– Nas, primjerice, nitko nije pitao, a izbacili smo album i spot; želimo li, recimo, ugovor s nekom diskografskom kućom. No, da smo se javili, vjerojatno bismo ga i dobili, ali samo zato što smo uložili svoje vrijeme i sredstva u snimanje albuma i spotova. Gledajući s te strane, zapravo nam ne treba nikakva diskografska kuća kojoj bismo na kraju morali plaćati da nas promovira, zaključuje bubnjar Nemarić, za kojeg glazba, kao i za ostale članove benda, prije svega predstavlja bijeg od svakodnevice, odmor i užitak bez opterećenosti.

FOTO: MATE KOMINA