Marko Vučetić: 'Trenutačnom suspenzijom svećenika ​Crkva pokazuje - da je na strani žrtve'

Dan nakon što se doznalo da je Općinski sud u Zadru donio nepravomoćnu presudu don Darku Marušiću, svećeniku optuženom za kaznena djela iz domene dječje pornografije i spolne zlouporabe maloljetnika, nastavljaju se otvarati pitanja oko načina na koji je Crkva postupala u ovom slučaju te koliko je njezina reakcija bila pravovremena i odlučna.

Žaljenje i suosjećanje

Podsjetimo, Marušić je u pritvoru od 20. prosinca prošle godine, a optužnica je podignuta 6. veljače nakon kriminalističke obrade i pretresa župnih prostorija. Zadarska nadbiskupija priopćila je da je svećenik »odlukom nadbiskupa razriješen svih službi u Zadarskoj nadbiskupiji 17. rujna 2024.« te da su mu 19. rujna izrečene mjere opreza – zabrana javnog sudjelovanja u slavlju sakramenata i blagoslovima te zabrana odlaska u mjesta u kojima je pastoralno djelovao.

– Dana 1. srpnja 2025. oduzeta mu je ovlast ispovijedanja, navodi Nadbiskupija, dodajući da će po pravomoćnosti presude provesti i crkveni kazneni postupak. Istaknuto je i da oštro osuđuju svako kazneno djelo, a posebno ono koje uključuje zlostavljanje djece te izrazili duboko žaljenje i suosjećanje prema žrtvama zlostavljanja.

O cijelom slučaju razgovarali smo s filozofom i teologom Markom Vučetićem, koji smatra da postupanje Crkve i dalje otvara ozbiljna pitanja.

– Crkveni kazneni postupak ne ovisi o postupanju državnih tijela, stoga je nejasno zašto se čeka, zašto je crkveni postupak uvjetovan onim što se zbiva na civilnom sudu, ističe Vučetić. Ohrabrujućim smatra to što je nadbiskup Milan Zgrablić javno pozvao žrtve da prijavljuju seksualno nasilje, ali upozorava i na propuste.

Nedovoljni iskoraci

– Ono što je u ovom slučaju, za razliku od dosadašnjih, ohrabrujuće jest da je prva poruka koja je došla iz Nadbiskupije bila poruka isprike i blizine žrtvi. Međutim, ostaci starih struktura vide se u načinu na koji su uvedene suspenzije svećeniku Marušiću. Vidimo da je on tek ove godine suspendiran od ispovjedničke službe, što znači da je sve do nedavno mogao ispovijedati. Kada je netko priveden i osumnjičen za ovako strašne zločine, odmah mu se treba suspendirati svaka svećenička aktivnost, ističe Vučetić, koji također smatra da su iskoraci vidljivi, ali nedovoljni.

– Treba biti sveobuhvatniji jer kada je netko osumnjičen da je, kao svećenik, zlorabio svoj položaj kako bi se upustio u predatorske, seksualno-pedofilske zločinačke aktivnosti, tada bi se trebao u potpunosti suspendirati od svih svećeničkih funkcija dok se ne utvrdi istina. Crkva bi pritom trebala biti bezrezervno na strani žrtava. Samo trenutačnom suspenzijom Crkva može pokazati da je na strani žrtve, naglašava Vučetić.

Što se tiče društvene reakcije, Vučetić je pesimističan.

– Hrvatsko društvo često se nalazi u situaciji da zaboravlja sebe, da zaboravlja žrtve i da trguje sa svim žrtvama. Možemo očekivati da će, ako pravomoćna presuda bude osuđujuća, uslijediti programirani zaborav – bez stvarnih posljedica, govori naš sugovornik, naglašavajući i duhovnu dimenziju ovakvih slučajeva.

Službena isprika

– Kršćanska vrlina nije nikad zaborav. Kršćanska vrlina znači uvijek biti na strani žrtve, jer je Isus uvijek na strani žrtve. Spasitelj žrtava se ne može biti putem zaborava, smatra Vučetić i dodaje da bi Zadarska nadbiskupija trebala uputiti i službenu ispriku.

– Nadbiskup bi uime crkve i u svoje ime trebao uputiti ispriku žrtvi, otvoriti vrata crkve za ovu i sve ostale žrtve. Pohvalno je da je pozvao žrtve da prijavljuju zločine jer je poslao poruku da ne štiti svećenike pedofile, ali treba pokazati i blizinu i dolazak do žrtve, naglašava Vučetić.

Govoreći o samim žrtvama, Vučetić poručuje da se ne smiju oslanjati na hladne institucijske mehanizme.

– Institucija je uvijek hladna, ali žrtve trebaju svoj pogled usmjeravati prema Isusu Kristu. Ne smiju se bojati silnika koji se skrivaju unutar hladne institucije. Žrtve uvijek trebaju znati da će dobiti podršku onih koji shvaćaju što je ljudska obveza, a da će ih odbaciti oni koji su odustali od vlastite ljudskosti, zaključuje Vučetić.