Lijepu Našu u umjetnosti percipiraju kao New York

U Gradskoj knjižnici Zadar otvorena je izložba »Pomjera se drveće raskošno«, koja prikazuje umjetničke slike supružnika Emilije i Stojčeta Tocinovski. Organizatori izložbe su Zajednica Makedonaca u Republici Hrvatskoj i Makedonsko kulturno društvo »Biljana« iz Zadra, dok su pokrovitelji Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Estetski svijet

Emilija i Stojče akademski su umjetnici koji od 2011. godine, kao supružnici i umjetnici, zajedno stvaraju prepoznatljiv estetski svijet. Njihova djela odišu bogatim kolorizmom i naivom, te donose jedinstvenu dječju neposrednost. Slike privlače pažnju izvrsnim kombiniranjem mnoštva boja, koje oblikuju harmonične kompozicije.

U izložbi su posebno predstavili cikluse pejzaža, u kojima dominiraju prirodni motivi, ali i apstraktne kompozicije, gdje istražuju granice između stvarnog i imaginarnog. Pejzaži evociraju ljepotu prirode, dok apstrakcije odražavaju njihove unutarnje umjetničke vizije. Žive i rade u Skoplju, u Sjevernoj Makedoniji.

Dosad su osvojili tri nagrade – »Nagradu za debitantski strip Marko Krale« 2012. godine u Likovnom salonu u Velesu, priznanje »Henri Dunant« za volontiranje od strane Crvenog križa Republike Makedonije 2018. godine te prvu nagradu na »Un maestro per un anno, un libro per sempre« u Galeriji Art Casa Mexicana u Bariju 2019. godine.

Održali su i šesnaest samostalnih izložbi, od kojih čak četiri na otoku Pagu, te dvije u Zadru. Ova izložba predstavlja njihov treći nastup u Zadru.

Otvorenje izložbe započelo je s tradicionalnim makedonskim pjesama i recitiranjem jedne pjesme, nakon čega su se predstavili umjetnici i podijelili okupljenima više o svom stvaralaštvu.

– Hvala svima koji su omogućili da treći put izlažemo u Zadru s našim radovima. Supruga i ja radimo zajedno na istom platnu. Predstavljamo dva ciklusa – apstraktne i narativne pejzaže, koji su nastali akrilnim bojama na platnu. Jednostavno želimo prikazati naše svjetove, onako kako mi vidimo pejzaže i prostor umjetničkim okom.

Trudimo se razviti vlastiti autorski stil i predstaviti nešto što je autentično. Slikamo zajedno već trinaest godina i uvijek težimo napretku te predstavljanju nečeg novog, kazao je slikar Stojče.

Životna simbioza

Inspiracija ovih talentiranih supružnika su pejzaži, no kako ističe Stojče, predstavljaju ih na svoj, malo izmijenjen način.

– Nismo realisti, iako smo na Akademiji dugo radili realizam, koji je osnova. Kada smo supruga i ja počeli slikati zajedno, isprva smo tražili način kako započeti – što je moderno ili što bi privuklo ljude. No, njezin profesor i mentor joj je savjetovao da ne istražujemo previše, već da radimo ono što nam dolazi iznutra.

Tako je supruga slikala stabla, a ja pejzaže, i pokušali smo sve to spojiti na jednom platnu. Na početku smo radili skice, no s vremenom su ciklusi nastajali sami od sebe. Radom ideš naprijed, uvijek treba istraživati.

Emilija i Stojče sve rade zajedno, čak i kod kuće, a kad su počeli slikati zajedno – to je bilo to.

– Završio sam pedagoški smjer kiparstva, ali smo imali i slikanje sve četiri godine. Kao pedagozi, znate, učili smo klasične tehnike – slikarstvo, grafiku i kiparstvo. Kad smo supruga i ja počeli zajedno raditi, ona je predložila da zajedno slikamo, i tako smo krenuli.

Iako sam imao i samostalne izložbe i instalacije, kad smo počeli slikati zajedno, to je bilo to. Općenito, sve radimo zajedno, čak i kod kuće – kuhamo, čistimo. Sve je lakše i brže, podijelio je Stojče, dok je njegova supruga Emilija, koja je diplomirala pedagoški smjer slikarstva, dodala kako žive pravu umjetničku, ali i životnu simbiozu.

Ovom bračnom paru životni se putevi isprepliću od najranijeg djetinjstva, iako to tada nisu ni slutili. Odrasli su u istom kvartu u Skoplju, dijelila ih je samo jedna ulica, no ne sjećaju se jesu li se kao djeca igrali zajedno.

– Išli smo u istu školu do trećeg razreda, prisjeća se Stojče, dok Emilija dodaje kako se ona preselila nakon trećeg razreda jer je starija godinu dana od njega. Nakon toga, ponovno su se sreli na fakultetu, no tada se nisu družili.

– On bi često dolazio s kavom i pitao me hoću li kavu, a ja bih uvijek rekla – ne. To je bila naša tadašnja komunikacija, priča nam Emilija kroz smijeh. No, kako oboje imaju rodbinu u Kanadi, njihove bake su često govorile kako imaju unuke umjetnike.

Hrvatska estetika

– Jednog dana, kada je moja baka stigla iz Kanade, sreli smo se kod nje i tada smo se počeli družiti. Tako je sve zapravo započelo, prisjeća se Emilija. Stojče je dodao kako su im se putevi od djetinjstva neprestano preklapali, iako to tada nisu primjećivali.

– Sudbina je čudna stvar. Znate onu scenu kada djevojka pije kavu na balkonu, a njezin budući muž prolazi ispod? Nikad ne znaš kako te život vodi na ista mjesta, a da toga nisi svjestan, zaključuje Emilija.

Stojče i Emilija s nama su podijelili i svoje dojmove o Hrvatskoj.

– Hrvatsku doživljavamo kao New York u umjetničkom smislu. Pogledajte samo ovu knjižnicu, kako je uređena. Uvijek učimo od Hrvata. Gledamo hrvatsku televiziju i pratimo događanja, istaknula je Emilija, dok je Stojče pohvalio hrvatsku estetiku.

– Hrvatska estetika je na vrlo visokoj razini, i to ne kažemo samo zato što smo sada ovdje. Televizijski studiji su fantastično opremljeni, a cijela estetika emisija nam se sviđa. Estetika nam puno znači, bilo da je riječ o bojama ili svjetlu. Sve nam to ostavlja dojam. Nekad smo pratili HRT3, gledali filmove i dokumentarce o umjetnosti. Nažalost, sada nemamo HRT3, samo HRT1. Ali i na HRT1 ima zanimljivih dokumentaraca o prirodi, a nas to zanima jer smo pejzažisti, izjavio je Stojče.

Prema riječima Emilije, u Hrvatskoj svaki dan postoji neki kulturni sadržaj, dok u Makedoniji toga nema dovoljno.

– Sadržaj u Makedoniji više se fokusira na politiku, dok su informacije o kulturi rijetke. Ranije je to bilo drugačije, točno ste znali što se događa u gradu, kazala je, dok je Stojče dodao kako je kultura, kao i sport, bitna jer predstavlja naciju u svijetu.

Osvrnuli su se i na odnos djece prema umjetnosti.

– Djeca se ne uče cijeniti umjetnost, ne vode ih na izložbe, nemaju taj odnos prema umjetnosti. Kasnije kupuju tiskane slike, printove, jer ne znaju prepoznati kvalitetu, kazala je Emilija, a Stojče je istaknuo kako se djeca trebaju od malih nogu educirati kroz izložbe, kazališta i slično kako bi razvila osjećaj za umjetnost jer, kako kaže – umjetnost je trajna vrijednost.

Dječja neposrednost

Tako nerijetko dok stvaraju slušaju glazbu.

– Ne možemo slikati dok čitamo, ali zato možemo slušati glazbu, rekla je Emilija, a Stojče je dodao da su im audio- razgovori savršeni dok rade na svojim zajedničkim umjetničkim djelima.

Za kraj razgovora, dok su nas proveli kroz svoju izložbu, nismo se mogli oteti dojmu bogate kolorističke palete i savršenog sklada njihovih kompozicija. Stojče se prisjetio kako im je jedan makedonski slikar rekao da nikada ne bi pomislio kako se tolika količina boja može uskladiti na jednom platnu. No, osim boja, iz njihovih radova progovara i ona prava, iskonska naivnost koja reflektira dječju neposrednost i iskrenost stvaranja.

– Rekao bih da je naiva podsvjesno utjecao na naš rad jer je u našoj generaciji bio vrlo popularan, zaključio je Stojče.

Bogat kulturni program

Razgovarali smo s predsjednicom Makedonskog kulturnog društva »Biljana« iz Zadra, Mirjanom Marić, koja nam je otkrila planove za nadolazeće mjesece. Marić je najavila bogat kulturni program za kraj ovog i početak narednih mjeseci, s posebnim naglaskom na događaj »Poezija bez granica«.

Ovaj program će se održati 20. rujna u Gradskoj knjižnici Zadar, gdje će se čitati poezija na različitim jezicima, narječjima i govorima, uz prijevod ili bez njega. Program će uključivati i glazbeni dio s izvedbama makedonskih tradicionalnih pjesama, koje će odabrati Melika Popović, voditeljica pjevačke sekcije.

Također, krajem mjeseca društvo će organizirati i »Dane filma«, tijekom kojih će biti prikazani kratkometražni makedonski filmovi, kao i jedan duži dokumentarni film koji daje presjek njihovog dvadesetogodišnjeg rada u promicanju i očuvanju makedonske kulture.