Korisnici zadarske Pučke kuhinje: 'Ne mogu s 200 eura preživjeti i plaćati obveze. Od čega da živim?'

Foto: MISLAV KLANAC

Siromaštvo, valja podsjećati, nije izbor, nego često rezultat društvenih nepravdi. Nije to samo nedostatak novca, mada je jasno što sve materijalne neprilike donose, već i osjećaj svojevrsne praznine, straha i neizvjesnosti. Životni problemi ne biraju, mogu snaći i mlade i stare, pa čak i one koji vrijedno rade cijeli svoj vijek. Sve to donosi i socijalnoj isključenosti, stoga je silno važno ne zatvarati oči. Nerijetko i u javnom prostoru čujemo kako nema gladnih i onih bez krova nad glavom. Istina, možda je brojka manja nego u drugim, većim gradovima, posebno europskim, ali i jedan siromah je previše. Ne kaže se bez razloga da je društvo onakvo kakav je njegov najslabiji pojedinac.

Brojni donatori

U skladu s tim, svake se godine 17. listopada diljem svijeta obilježava Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti kako bi se podigla svijest javnosti i ukazalo na problem siromaštva i marginaliziranosti velikog broja ljudi.

Da bismo pokazali kako se siromaštvo ne događa samo negdje daleko, već da imamo potrebite oko sebe, posjetili smo Pučku kuhinju »Sv. Vinko Paulski« Caritasa Zadarske nadbiskupije te razgovarali s voditeljicom, volonterkom i korisnicima.

Zdenka Cvitkušić, voditeljica Pučke kuhinje i Socijalne samoposluge već 13 godina, ispričala nam je kako u kuhinju mogu doći svi koji su u potrebi, vrata su uvijek svima otvorena, no potrebno je proći proceduru i registraciju u Centru za socijalnu skrb.

– Najčešće dolaze samci, dosta je starijih, međutim, ima i mlađih, onih koji su nakon turističke sezone ostali bez posla ili spletom okolnosti ne mogu pronaći posao, ljudi nemaju od čega živjeti. Umirovljenici imaju mizerna primanja koja jednostavno nisu dovoljna na život. Imamo dva dostavna vozila kojima odnosimo hranu na 80 do 100 adresa onima koji nisu u mogućnosti doći. Korisnici dolaze po ručak, uzmu i jedu kući, a beskućnici ručaju ovdje. U Socijalnoj samoposluzi najčešće su obitelji s više članova, govori nam Zdenka i dodaje kako se uvijek u ljetnim mjesecima broj korisnika smanjuje, dok se zimi značajno povećava.

Srećom, imaju brojne donatore, pomažu im veliki trgovački centri, Konzum, Interspar, Metro, Kaufland, KFC, zatim Cromaris, Marikomerc, Zelena tržnica…

– Za svaku su pohvalu, prošle smo godine imali oko 40 tona donirane hrane, svaki dan pristižu donacije. Naravno, sve je to zdravstveno ispravna hrana. Uvijek imamo za svakoga, nikad se nije dogodilo da nečega nedostaje, imamo mesa svaki dan, ribu petkom, sve uz priloge, pomažu nam i Grad i Županija i Caritas, priča Zdenka i dodaje kako građani uvijek mogu donijeti višak hrane.

Zdenka Cvitkušić, voditeljica Pučke kuhinje i Socijalne samoposluge

Vrijedne ruke

Također, od 2016. godine sudjeluju u EU projektima koji su usmjereni na pomoć za socijalno potrebite i jedini su Caritas u Hrvatskoj, ističe Zdenka, koji je proveo sve faze projekta.

– To pokazuje koliko dobro radimo, pomogli su nam ti projekti. Sljedeći natječaj bit će vjerojatno u prosincu, taj će projekt trajati tri godine, aplicirat ćemo, dodaje.

Uvijek im dobro dođu dodatne ruke volontera, stoga, ako ste u mogućnosti, poklonite društvenoj zajednici svoje vrijeme. Nećete požaliti, svi daju sve od sebe da drugima bar malo uljepšaju život i to je, naglašava draga voditeljica, najljepše u ovom poslu, a često korisnicima najviše znače osmijeh i lijepa riječ.

Borka volontira u Socijalnoj samoposluzi i jako je veseli pomaganje drugima, ovdje je od 2009. godine.

– Čujem teških priča, ali ja sve to pokušam okrenuti na pozitivu, toga treba ljudima, pogotovo starijima, kaže Borka.

Zaista, veselo je ispred Pučke kuhinje, osim ručka dobivaju i društvo, a to im svima jako puno znači.

Sanja i Dženana su, kažu nam, najbolje prijateljice i obje su itekako zadovoljne hranom.

– Gospođa Zdenka je dobra prema nama, daje nam i savjete, Bog je blagoslovio i sve ove u kuhinji. Svi smo zadovoljni, da mi nije ove kuhinje od čega bi živjela, govori Dženana Tahiri koja prima socijalnu pomoć u iznosu od 210 eura što joj, naravno, nije ni približno dovoljno za život.

Borka, volonterka Socijalne samoposluge

Dado i Vlado

I Sanja Jurišić puna je pohvala za sve u Pučkoj kuhinji, dolazi već godinama, a živi sama u malom socijalnom stanu.

– Najbitniji je krov nad glavom. Mene je Grad spasio tim stanom, imam gdje živjeti, ovdje jedem, dobro mi je. Gledam televiziju, dan nekako prođe, a što ću, samački. Ovdje se srećom družimo, govori nam Sanja koja je posebno naglasila da su jedan dan imali čak i janjetinu.

Sigurno se sjećate Dade i Vlade, legendarnog dvojca iz Čistoće i znate da je Ante Miočić, zvani Dado, nakon preko četrdeset godina radnog staža, prije tri mjeseca otišao u mirovinu, no njihovo se prijateljstvo naravno nastavilo.

– Vlado je meni kao brat, moj svetac. Pomogao mi je oko svega. Imam problema malo, malo sam se zanio s kreditima i potrošio… Al’ ja sam pošten, čim dignem mirovinu, odmah idem plaćati kredit. Imam još godinu i po’ dana plaćati, drugo sam poplaćao, priča nam Dado koji je također zadovoljan kuhinjom.

– Sve je za pet, dodaje simpatično.

Kako je tako je, komentira Mario, preživljavaju, iz dana u dan…

– Ne mogu s 200 eura preživjeti i plaćati obveze, netko očito misli da se to može, ali ne može, od čega da živim, od zraka?, iskreno govori.

Vrijedna Violeta

Ima i mladih

Još jedan gospodin, koji je htio ostati anoniman, ispričao nam je kako je radio na brodu te da je duga priča kako je i zašto dobio otkaz te se kasnije nije uspio zaposliti.

– Za naći posao trebaju veze i vezice, ja toga nemam, sâm sam. Dok sam radio, sve je bilo dobro, sad je drugačije, ali pomaže nam ovo mjesto, kaže.

Susreli smo i mlade ljude koji ipak nisu bili raspoloženi za razgovor, no potvrdilo nam je to kako nema pravila i da nitko od nas ne zna što će ga sutra snaći i hoće li mu trebati pomoć, pomoć za golo preživljavanje. Baš zato, jer ne znamo što nam život nosi i jer nečije malo nekome znači jako puno, sjetimo se korisnika kad nam ostane viška hrane. Pomozimo kad god vidimo da je netko u potrebi, na ovaj ili onaj način, to je smisao društvene zajednice.

I ne zaboravite, nikad nitko nije postao siromašan dajući drugima!