Jedan od najvažnijih ključeva obrane cijele Dalmacije bio je Zadar

U nedjelju, 6. listopada obilježava se 33. godišnjica žestokog napada na Zadar. Tenkovi JNA pokušali su iz devet pravaca ući u grad. Tri mjeseca Zadar je bio bez struje i vode. Zadrani i hrvatski branitelji iz drugih krajeva Hrvatske obranili su grad na njegovim prilazima, na mjestima koja su danas sastavni dio grada. U šest nastavaka donosimo 8. poglavlje »Zadar je obranjen« iz monografije »112. brigada HV Zadar – Od dragovoljačkih odreda do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske« autora pukovnika Marka Čuline i pukovnika Dušana Nikitovića u kojem se detaljno otkriva tijek akcije. A u ovom, posljednjem nastavku donosimo i tekst generala zbora Mirka Šundova, načelnika GS OSRH.

Svi ratovi koji su vođeni uglavnom su završavali pregovorima među zaraćenim stranama. Naš Domovinski rat posebno je bio obilježen pregovorima između predstavnika bivše JNA i zapovjednog kadra ZNG-a kako na državnoj razini, tako i na razini zapovjedništava brigada i zbornih područja.

U Zadru su pregovori vođeni u hotelu »Kolovare«. Bili su učestali ovisno o situacijama na terenu. Od predstavnika JNA pregovorima su nazočili zapovjednik zadarskog garnizona pukovnik Trpko Zdravkovs i i pukovnik Momčilo Perišić, zapovjednik Artiljerijskog školskog centra u vojarni Marka Oreškovića.

Sa strane ZNG-a pregovorima su prisustvovali zapovjednik 112. brigade Marko Čulina i zapovjednik 4. gardijske brigade Ivo Jelić, a po potrebi i ljudi iz civilne vlasti, ako je bila u pitanju obustava dostave struje i vode.

ODLUČUJUĆI TRENUTAK
Pripadnik 4. gbr. Željko Vujić s tri preostala projektila iz RRB »Osa« uništio neprijateljski tenk i time zaustavio daljnji prodor agresora/Foto: 112. Brigada

Europski promatrači

Bez obzira što govorimo sličnim, nama i njima razumljivim jezikom, na pregovorima smo imali prevoditelje, najčešće profesoricu Sonju Valčić, radi europskih promatrača, jer su pregovori vođeni pod njihovim pokroviteljstvom. Pregovori su bili posebno intenzivni tijekom rujna i listopada jer su i borbena djelovanja u Zadru i njegovom zaleđu bila najintenzivnija u to vrijeme.

Svaka strana je mogla tražiti sastanak preko europskih promatrača, ali u to vrijeme uglavnom je pregovore tražila JNA i to redovito ako bi na frontu imali težu situaciju. Redovito su isticali »kako su oni za mir i očuvanje Jugoslavije«, iako su već više od godinu dana postojale novostvorene države s rukovodstvima izabranim na demokratskim izborima 1990. godine. Ako smo mi zahtijevali rješenje nekog problema izvan Zadra, bilo da je riječ o prekidu struje, vode ili posjetu nekom od sela koja su bila privremeno okupirana (Polača, Islam Latinski, Lišane Ostrovičke, Kruševo…) odgovarali bi da oni nisu nadležni, već 9. kninski korpus, kao da se radilo o drugoj vojsci kojoj oni ne pripadaju. Oni su nadležni samo za svoje vojarne u Zadru, koje smo mi držali u blokadi, a što se toga tiče mi nismo imali potrebe s njima posebno pregovarati. No, u pregovorima s njihova izraza lica iščitavali smo situaciju na terenu za koju oni nisu »nadležni«.

Od sredine rujna do sredine listopada, odnosno do potpisa Sporazuma o konačnom odlasku JNA iz Zadra (Sporazum potpisan 9. listopada), pregovori su bili gotovo svakodnevno. Vojarne su bile u blokadi, nisu imali komunikaciju izvan vojarni, bila im je uskraćena redovita opskrba, a situacija im je bila posebno otežana, jer su u vojarnama bili i članovi njihovih obitelji, supruge i djeca.

Od 14. rujna do 21. rujna osvojili smo nekoliko vojarni u Zadru: »Crvene kuće«, »Turske kuće«, Tehnička radionica, Dom zrakoplovstva, Dom JNA, hotel »Iž«, Autocentar na Mocirama, Radarska postaja Grpaščak.

Raskrižje Mazija – Nakon povlačenja neprijatelja/Foto: 112. Brigada

Bez ultimatuma

Nakon osvajanja pojedine vojarne slijedili bi pregovori u hotelu »Kolovare«. Momčilo Perišić je na početku pregovora postavljao ultimatum kako nam daje sat vremena da mu vratimo vozila, minobacače, naoružanje koje smo osvojili u vojarnama na što bi mi uzvratili podsmijehom »kako nam on nije nadležan« i da osvojeno više nije njegovo.

Posebno ističemo da smo vrlo humano i ljudski postupali sa zarobljenim vojnicima i oficirima, nitko od njih u našim akcijama nije bio ni ozlijeđen. Svima njima smo omogućili da dobiju civilnu odjeću i uz pratnju Crvenog križa odu svojim obiteljima.

Nakon osvajanja vojarne »Turske kuće« u kojoj je bilo uskladišteno naoružanje Teritorijalne obrane Zadra i Biograda, 21. rujna 1991., bilo je zarobljeno 33 vojnika, jedan oficir i jedan podoficir.

Europski promatrači obavili su razgovor sa svima zarobljenima ponudivši im mogućnost povratka u JNA i mogućnost odlaska svojim kućama. Svi su odlučili otići svojim kućama, a među vojnicima je bilo 11 vojnika srpske nacionalnosti.

Kada su nam promatrači priopćili odluku vojnika o odlasku svojim kućama pitali smo Momčila Perišića: »Tko će vam voziti vozila ako vam ih vratimo? Tko će pucati iz minobacača?«, »Pa vidiš da ni Srbi ne žele u takvu JNA!«.

Nakon ove spoznaje Perišić nije više postavljao zahtjeve, već se mirio sa situacijom koja je rezultat borbenih djelovanja.

Za vrijeme pregovora nakon obrane grada Zadra, 6. listopada, i potpisanog primirja, te Sporazuma o odlasku JNA iz Zadra, koji je potpisan 9. listopada, državni vrh i načelnik GS OSRH general Anton Tus izrazili su nezadovoljstvo potpisanim Sporazumom jer dopuštamo da JNA napusti zadarske vojarne s opremom i naoružanjem.

Uspješni pregovori

Mi smo ih uvjeravali da je JNA opremu i najveći dio naoružanja iz vojarni izvukla davno prije, još u proljeće te ga rasporedila na Debelo Brdo i u zaleđu Zadra i njime u proteklom razdoblju razarala Zadar.

Dr. Davorin Rudolf, ministar Vlade RH, 21. studenoga 1991. godine u Žitniću potpisuje Sporazum s komandantom 9. kninskog korpusa generalom Vladimirom Vukovićem, i zamjenikom komandanta Jugoslavenske ratne mornarice generalom Nikolom Mladenićem o iseljenju JNA iz garnizona u Šibeniku, Splitu, Divuljama i Pločama s kompletnim naoružanjem i vojnom opremom bez ometanja oružanih snaga RH. Znači, isto ono što smo mi, uz prijekore državnog vrha, uradili mjesec dana prije.

Odlaskom JNA iz vojarni i stanova u Zadru krajem listopada 1991. godine okončani su pregovori s JNA koje su za ZNG vodili Marko Čulina, zapovjednik 112. brigade i Ivo Jelić, zapovjednik 4. gardijske brigade. Kasniji pregovori s JNA i zloglasnim Ratkom Mladićem, tada zapovjednikom 9. Kninskog korpusa, vođeni su uglavnom u Žitniću i Pakovom selu.

Kava iz bočice

Tijekom pregovora Ivo Jelić često je pio kavu iz svoje tamne bočice u kojoj su prije bile tablete, što je uzrujavalo neprijateljsku stranu i europske promatrače, jer nisu znali koji je sadržaj tamne bočice.

Odlučno NE

Jedan od najvažnijih ključeva obrane cijele Dalmacije tijekom Domovinskog rata bio je grad Zadar i njegovo zaleđe. Da je obrana Zadra popustila, da je protivnik tu ovladao obalama našeg Jadrana, presjekao bi u potpunosti komunikaciju Dalmacije sa sjeverom zemlje i time stavio u bezizlazan položaj jug naše Domovine. Hrvatski branitelji, pripadnici 112. brigade Hrvatske vojske, zajedno s brojnim drugim postrojbama Zbora narodne garde, Hrvatske vojske i policije, neustrašivo su stali na branik Domovine i kazali protivniku odlučno »NE«. Bitka za obranu Zadra bila je bitka za Hrvatsku. Osujetili su njegove nakane, zaustavili njegovo napredovanje te stvorili temelje za provedbu oslobodilačkih operacija i akcija Hrvatske vojske Maslenica i Oluja. Isto tako 112. Br HV je sudjelovala u borbama na Južnom bojištu, dijelom snaga i u Slavoniji, a posebnu važnu ulogu i zadaće imala je u operacijama Maslenica i Oluja. Posebno obilježje ove postrojbe HV je jedinstveno. Ona je bila rasadište za ustroj i razvoj novih postrojbi HV kao što su 134. Br; 159. Br; 164. br i 7.dp sa svojom Četvrtom gardijskom brigadom osobno sam sudjelovao u obrani zadarskog zaleđa na Kruševu, a kasnije kao NS i zamjenik zapovjednika ZP Split i uvjerio sam se u iskazanu hrabrost, znanje i sposobnosti pripadnika 112. brigade Hrvatske vojske.

Vi ste ljudi velikog srca, izrasli i stasali u dalmatinskom kršu, ljudi zbog čijeg je junaštva i odlučnosti Zadar i njegovo zaleđe bio bedem koji je odolio svim iskušenjima i napadima tijekom Domovinskog rata. Ali cijena slobode bila je izrazito skupa. Nema dana u kojem se moje misli i sjećanja ne vrate na Domovinski rat, na naše poginule, ranjene, nestale i umrle prijatelje i suborce, pripadnike Hrvatske vojske. Njima smo zahvalni i poštujemo njihovu nesebičnu žrtvu, žrtvu koja je ugrađena u same temelje slobodne nam domovine Hrvatske. Ona je utkana u suvremenu hrvatsku povijest i naraštaji mladih u školama trebaju učiti o herojstvu naših branitelja u Domovinskom ratu. Među svima nama mora ostati vječna uspomena na sedamdeset i četiri poginula i dva nestala pripadnika 112. brigade Hrvatske vojske, na njih koji su dali sve što su imali za slobodu naše Domovine. Brigada je imala oko 300 ranjenih pripadnika koji su zajedno sa svojim poginulim i nestalim suborcima svjedočili junaštvo i ljubav prema svome narodu i svojoj Domovini. Isto tako mi koji smo ostali živi, čuvajmo uspomenu na njih i poštujmo njihove obitelji i budimo im zahvalni. Nastavimo raditi i živjeti tako da ostvarimo njihove snove o boljem životu u ovoj našoj prelijepoj zemlji.

Piše general zbora Mirko Šundov, načelnik GS OSRH