GENERACIJE NAZOROVACA Održana tribina Gimnazija nekad i danas uoči 220. obljetnice

Foto: LUKA JELIČIĆ

U bogatu povijest Gimnazije Vladimira Nazora, dugu točno 220 godina, utkale su se mnoge priče, oblikovala je profesionalni put mnogih Zadrana, ali odredila i smjer njihovog privatnog života. Isto tako, svjedok je mnogih društveno-političkih mijena, prilagođavala se ova škola, opirala nedaćama, a sve s najvišim ciljem; da nastavi omogućavati kvalitetan odgoj i vrijedno obrazovanje naraštajima i naraštajima. S obzirom na tu dugogodišnju tradiciju i ugled škole, itekako je važna nadolazeća 220. obljetnica kojom se, uz bogat program, odaje počast postojanosti i trajanju, snazi i veličini te utjecaju koji Gimnazija Vladimira Nazora ima u sredini u kojoj djeluje.

U okviru raznolikog programa, koji se održava pod pokroviteljstvom Zadarske županije, Grada Zadra i Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, od 20. do 26. studenoga 2024. godine, održana je tribina simboličnog naziva “Gimnazija nekad i danas”, u atriju Providurove palače. Okupila je ta tribina i trenutne i nekadašnje profesore, baš kao i učenike, a sve ih povezuje ljubav prema školi i velika zahvalnost što su bili, ili jesu, dijelom ove priče o uspjehu. Sudjelovali su umirovljena, svima draga, profesorica Jasenka Vežić, zatim nekadašnja učenica ove škole, a danas profesorica na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, red.prof. Kornelija Kuvač, potom trenutni profesori Mate Žilić i Igor Artić, kao i maturant Ivan Paško Džaja, a tribinu je moderirao knjižničar Ante Prtenjača.

Za početak, o povijesnom aspektu Gimnazije govorio prof. Artić naglasivši da se, kako su se mijenjale društveno-političke okolnosti, mijenjao i status škole. U najkraćim crtama, Gimnazija je utemeljena 26. studenoga 1804. godine, u vrijeme procvata zadarskog školstva. Najprije se nastava održavala na talijanskom jeziku, a od školske godine 1897./1898. otvorila se i gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom. Prekid rada škole dogodio se kad je Rapalskim ugovorom Zadar pripao Italiji, a hrvatska je gimnazija, gotovo kompletno, s većinom profesora i učenika, nastavila s radom u Šibeniku. Gimnazija, 11. ožujka 1945., ponovno u slobodnom Zadru, nastavlja svoj kontinuirani rad do današnjih dana. Reformom školstva 1977./1978. godine gimnazije se u Hrvatskoj ukidaju, a ova gimnazija nastavlja svoje djelovanje u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje Juraj Baraković. Centar se službeno ukida 31. kolovoza 1992. godine i od tada se ponovo vraćaju gimnazije u sustav školstva u Republici Hrvatskoj.

“Dokument vremena”

Prof. Vežić detaljnije je govorila o reformi školstva 1977./1978. istaknuvši kako je, štogod mislili o tzv. šuvarici, to bila jedina prava reforma školstva do dan-danas. – Postala je praksa i donekle zaživjela, svi su učenici prve dvije godine imali isti, gimnazijski program. Doduše, nismo imali specijalizirane učionice, materijale… Bilo je važno da škola, teorija bude vezana uz praksu, no nije bilo mogućnosti, odnosno nismo imali uvjeta. Profesor je trebao što manje govoriti učenicima, a što više razgovarati s njima, naglašavalo se kako su učenici subjekt obrazovanja, govorila je prof. Vežić o razdoblju koje je trajalo 15 godina.

Važno je naglasiti i da je prof. Vežić, s nekolicinom svojih učenika 80-tih godina prošloga stoljeća, pokrenula i prvi srednjoškolski časopis Spužva koji, nakon pauze od 17 godine, zaslugom knjižničara Prtenjače, izlazi i danas. – Spužva je bila i ostala dokument vremena, zabilježeni su, između ostalog, intervjui sa svim našim ravnateljima, naglasila je prof. Vežić podsjetivši kako je prilikom prošle velike obljetnice dugogodišnji ravnatelj Josip Sviličić kazao kako se škole i način nastave moraju polako mijenjati, ali polako, ne trpe velike rezove.

Sve su to temelji i niti vodilje na kojima bi i danas trebalo graditi način obrazovanja, a u svakom slučaju, uz obrazovanje, kako god bilo organizirano, uvijek dolaze i osobne priče, baš kao i kolektivna sjećanja. Svježe je i teško sjećanje na Domovinski rat koji je prof. Kuvač snašao kao učenicu. Ipak, u svim tim nedaćama, imali su profesore kojima je bilo silno stalo do njih i pronalazili su radost u onom što mi danas smatramo malim stvarima, onima koje se podrazumijevaju. – Umjesto da krenemo u rujnu 1991. godine u školu, došla je obavijest kako neće biti nastave. Prolazili su tako tjedni, shvatili smo da se nešto događa. Naše je školovanje bilo vrlo isprekidano, sati bi trajali 30 minuta, u vremenima zatišja eventualno 40 minuta. Zgrada je bila zaštićena vrećama s pijeskom, nismo ulazili na glavni ulaz, nego sa strane. Ipak, profesori nisu gubili kontinuitet i nisu gubili kriterije. Trebalo je zagrijati stolice, ali ponosna sam što nam profesori nisu popuštali, na taj su način gradili karakterne ljude. Učili su nas da, bez obzira na okolnosti, trebamo dati najviše od sebe, ispričala je prof. Kuvač i dodala da je 1993. godine, usprkos svemu, profesor Ante Mihić, profesor Vjeronauka, uspio organizirati božićni tulum koji se održao u podrumu dvorane Jazine.

Tribina Gimnazija nekad i danas

Snimio: Luka Jeličić

20.11.2024. 13:37

1 / 16

Galerija

Foto: Luka Jeličić

“Veliki utjecaj na moj profesionalni život…”

Bilo im je to nevjerojatno iskustvo, otišle su na taj tulum kao da idu na najljepši bal, proživjeli su barem trenutak mladosti tog dana, mladosti koja je više-manje nestala, barem ta rana mladost. Sljedeće godine uspjela se organizirati i Olimpijada, i maturalna večer, i maturalno putovanje. – Koliko god su ratna zbivanja bila oko nas i koliko god su našu svakodnevnicu prekidale granate, ipak smo imali osjećaj kako se naši profesori brinu o nama. Naši profesori jesu bili zahtjevni, oni se nisu nikome dodvoravali, nisu inzistirali ni na kakvoj političkoj korektnosti, mi smo njih upoznali onakvima kakvi jesu, kao ljude. Znali smo njihove sustave vrijednosti koji nisu bili uniformirani, emotivno je govorila prof. Kuvač.

Prof. Žilić također je bio učenik Gimnazije, a danas radi kao profesor u istoj školi. Baš kao što je na prof. Kuvač utjecao prof. Hrvatskog jezika, prof. Radica, na Žilićev profesionalni put utjecala je posebno prof. Katarinica Milković zbog koje se zaljubio u fiziku koju je, uz matematiku, studirao. – Gimnazija je zasigurno imala velik utjecaj na moj profesionalni život, ali malo tko zna da je puno utjecala i na moj osobni život. U tim sam klupama upoznao svoju suprugu s kojom sad imam dvije prekrasne curice, nadam se da će i one pohađati ovu školu, ispričao je prof. Žilić.

Usporedio je i kako je bilo učenicima njegove generacije, a kako je učenicima danas zaključivši kako je današnjim generacijama ipak lakše i da dolaze u školu opuštenije. – Možda i oni danas misle da smo strogi, ali za neke stvari moramo biti strogi, dodao je Žilić, a sudeći prema ogromnom pljesku učenika, itekako su svjesni da je, uvjetno rečeno, strogost znak brige i želje da izrastu u uspješne i dobre ljude.

Na kraju, imali smo priliku i čuti predstavnika onih na kojima svijet ostaje, maturanta Paška koji je pun riječi hvale za Gimnaziju. – Profesori nam pomažu, zadovoljan sam, tko hoće može naučiti puno. Svi su zaposlenici odlični. Osim toga, naša je škola poznata po brojnim izvannastavnim aktivnosti. Sudjeluje puno učenika, najjači smo u gradu po tom pitanju. Imamo zbor, bend, debatni klub, već par godina putujemo Europom. Uspješni smo u sportu, redovno smo na državnim natjecanjima. Svi se mogu pridružiti, bez obzira na akademski uspjeh, bitna je samo volja, kazao je Paško. Volje i želje za uspjehom neupitno imaju svi i djelatnici i učenici te predano nastavljaju graditi školu koja može poslužiti kao primjer dobre prakse školama diljem Lijepe Naše. Svojim zalaganjem nastavljaju graditi tradiciju, a posljedično i bolji grad, bolje društvo, bolji svijet.