Društvo i političke strukture kao da nam stalno poručuju da pognemo glavu i budemo zahvalni na goloj egzistenciji

Zamislite, još od malih nogu sanjate o tome što ćete, kako se to obično djecu pita, biti kad narastete. Mnogi požele biti učitelji, igraju se u učionicama u kojima su kartonske kutije improvizirani stolovi, a plišani medvjedići učenici.

S godinama raste taj san, posebno kada taj put obilježe divni učitelji i profesori u kojima gledaju i životne i profesionalne uzore. Zaista, divna je profesija u pitanju, profesija koja oblikuje um mladih, onih na kojima svijet ostaje. S tim plemenitim ciljem na umu lako se prevladava svaka prepreka, vrijedno se uči u osnovnoj školi, u srednjoj, a kada se prijeđe prva stepenica i upiše željeni faks, pomislite kako vam je samo nebo granica. No, ne, grdno se varate, granice su rodbinske i prijateljske veze, kao i članske iskaznice vladajuće stranke.

Bez obzira na to koliko se trudili i na studiju, imali dobre ocjene, bez obzira na to koliko ste svog vremena i energije uložili i na dodatne aktivnosti, prijavljivali se na razne konferencije, pohodili razne događaje i gradili svoje znanje i izvan četiriju zidova učionice, naći će se netko tko je, kako se to u narodu kaže, bliži oltaru.

Naravno, svatko misli i tvrdi za sebe da je najbolji, no kad se sjetite svog školovanja, priznajte, koliko god bili mali, znali ste koji profesor voli i svoj predmet i vas, a tko tek odrađuje nastavu, a ponekad čak ni to.

Međutim, čini se, problem je u tome što sustav štiti neradnike, a kažnjava one koji se radom ističu, nije rijetkost da početnici u bilo kojem poslu dobiju savjet starijih kolega, onako, šaptom: Ne talasaj! Čitavo društvo i političke strukture kao da nam stalno poručuju da pognemo glavu, budemo poslušni i zahvalni na čistoj, goloj egzistenciji.

U gotovo je svim strukama tako, nije naravno školstvo izolirano, ali je ipak specifično, riječ je o radnom mjestu za koje se vjeruje da je sigurno i koje je, ako ste mu predani, apsolutno predivno. Nećemo upasti u zamku priče o tri mjeseca godišnjeg odmora, jasno je i da su materijalni uvjeti sramotni, kao i da djeca, a posebno ne njihovi roditelji, nemaju odnos prema profesorima niti približan kao što je nekad bio, niti približan kakav bi zapravo trebao biti.

Ipak, opće je poznato da brojni provedu godine i godine odrađujući zamjene u školama i nadajući se kako će baš oni dobiti posao čim se otvori radno mjesto. Nije im teško doći odraditi zamjenu ni kad ih ravnatelji zovnu pola sata prije početka nastave, improviziraju i nadaju se najboljem. Kako i čim plate račune u onim mjesecima kad su imali dan, dva zamjene, ili pak u ljetnim mjesecima kad nema nastave, to ne pita nitko.

Naravno, nije baš praktično ni naći dodatni posao, osoba uvijek mora biti dostupna, ako odbije odraditi zamjenu, nevažno iz kojeg razloga, buduće pozive može zaboraviti.

Bilo kako bilo, postoje mnogi koji životare tako godinama, ipak nada umire posljednja, ali kad se otvori natječaj, pokaže se uglavnom da su neki jednaki, a neki jednakiji.

Mnogi su se radovali testiranjima, misleći kako će napokon doći do pravednijeg zapošljavanja, no u praksi se pokazalo da je to lakši način namještanja natječaja. I zanimljivo, sve je prema propisima, propisi su ti koji dopuštaju manevar i previše slobodne volje. Alat za objektivnu prosudbu još nije izmišljen.

Nepisano je pravilo i da se zainteresirani ne trebaju uopće javljati na natječaje objavljene na stranicama Zavoda za zapošljavanje i mrežnim stranicama škole, gotovo uvijek ostat će ona osoba koja je primljena na 60 dana. Taj se rok od 60 dana koristi čak i onda kada se dosta ranije zna da će se otvoriti potreba za novim nastavnikom. Jer zašto ne? Zakon sve dopušta.

U svim tim brojnim pričama nikome neće biti čudno ni što velik broj zaposlenika nosi isto prezime, ili dolazi iz iste stranke. Naravno, nema tu ničeg spornog, živimo, i još ćemo dugo živjeti u državi u kojoj je pitanje »a čiji si« znatno učestalije od onog »što sve možeš i znaš«.

Dok se budemo tješili da je svugdje tako i da se nema što tu učiniti, nemamo se pravo ni žaliti. Odabrali smo svoj put. I razočarali ono pravedno dijete s početka priče.