Dr. Edi Karuc: 'Svih 17 godina me proganja što stradale vatrogasce nisam pitao što se dogodilo'

Prošlo je 17 godina od kobnog 30. kolovoza 2007. godine, kada je gašenje požara na otoku Kornat postalo najveća tragedija u povijesti hrvatskog vatrogastva u kojoj je smrtno stradalo 12 vatrogasaca. Šestorica vatrogasaca preminula su odmah na mjestu nesreće, Gabrijel Skočić (20) iz Vodica, Marko Stančić (17) iz Šibenika, Hrvoje Strikoman (19) iz Vodica, Dino Klarić (33) iz Šibenika, Ivan Marinović (33) iz Grebaštice, Ivica Crvelin (42) iz Tisnog, a za ostale nastradale organizirao se prihvat u Općoj bolnici Zadar.

Vijesti i fotografije prevoženja stradalih vatrogasaca te večeri potresle su cijelu javnost, a informacije narednih dana bile su sve tragičnije jer je od sedam vatrogasaca njih šestero preminulo u bolnici, Tomislav Crvelin (23), Josip Lučić (19) i Ante Crvelin (23) iz Tisnog, Ante Juričev Mikulin (22), Karlo Ševerdija (17) iz Vodica i Marinko Knežević (52) iz Boraje.

Jedini koji je preživio ovu tragediju je Frane Lučić, koji i danas nosi teške posljedice zbog zadobivenih opeklina.

Rupe u sjećanju

Dr. Edi Karuc, voditelj Jedinice intenzivnog liječenja Opće bolnice Zadar, sudjelovao je u prihvatu i obradi pacijenata u zadarskoj bolnici i, premda napominje da o ovom nesretnom događaju, kao i o svemu drugome, svatko ima svoju istinu, ispričao nam je svoje sjećanje i doživljaj ove tragedije.

Naime, nedugo prije toga postao je voditelj JIL-a, kao liječnik doživljavao je svakakve situacije i zastrašujuće prizore, ali…

– Ja jesam bio u ratu, u 112. brigadi, prošao sam sva ratna stradavanja, u ovome poslu čovjek se zaista svega nagleda, od teško ozlijeđene male djece do najstarijih, mrtvih, ubijenih… No, moj je mehanizam takav da se posvetim situaciji, a kad to riješimo, nakon sat-dva, brišem doživljeno iz glave, moram tako, inače bih poludio.

Ali, ovo je ipak bio događaj na kakav nismo bili spremni, bilo je strašno, za mene jako ružno iskustvo, započinje dr. Karuc i dodaje da baš zbog pokušavanja da potisne nemili događaj, kao i zbog odmaka vremena, ima rupe u sjećanju.

Šime Zelić/PIXSELL

Ipak, sjeća se da je bila ljetna večer i da je bio na druženju kod prijatelja kad ga je nazvao dr. Dario Nakić, tadašnji zamjenik ravnatelja, dr. Vrančića, te ga pitao je li čuo što se dogodilo, da su vatrogasci stradali i da ih dovoze kod nas u bolnicu.

– Odmah sam došao, već je tu bila gužvica, sjećam se da su na ovom kauču, u ovoj sobi u JIL-u gdje razgovaramo, sjedili pokojni dr. Vanjak, šef kirurgije, te Željko Šoša, zapovjednik JVP-a Grada Zadra. Dr. Vanjak je raspravljao s nekim razgovarajući na mobitel.

Uglavnom, smišljali smo kako prebaciti ljude i sve organizirati. U takvim je situacijama uvijek puno poluinformacija, bez obzira na modernu tehnologiju i mogućnosti komunikacije, tako sam načuo da je bolnica u Splitu popunjena, pa da ih ne mogu primiti, stoga su dolazili k nama.

Zašto su ih doveli u Zadar, sa sigurnošću ne mogu znati, priča nam dr. Karuc i nastavlja o koracima koji su uslijedili kako bi unesrećenima mogli pružiti sve što je u njihovoj moći.

Ispečena koža

S obzirom na to da su imali informaciju da stiže velik broj opečenih vatrogasaca, najprije su premještali pacijente koji su već bili u JIL-u, a dr. Karuc posvetio se organizaciji budući da su imali tek dvoje dežurnih što je naravno bilo nedovoljno.

– Zvao sam sve svoje ljude koji su blizu i koji mogu odmah doći, uspjeli smo sve organizirati u pola sata, sat najviše. Svaki je tim, koji se sastojao od liječnika, sestre i anesteziološkog tehničara, vodio brigu o jednom vatrogascu. Pristizali su, pamtim da su bili pri svijesti.

Razgovarali su s nama, doduše ne svi, ali jedan kojeg sam preuzeo znao je i svoje ime i prezime, ma sve je znao, suvislo mi je odgovarao. Svih ovih 17 godina mene proganja što ga nisam pitao što se dogodilo! Iako to nije naša praksa, mi smo tu da pomognemo, a kasnije se razrješava što je i kako bilo, s ljudske strane mi je to uvijek u glavi.

Jednostavno, u toj situaciji nisam razmišljao o tome, ali kad sam poslije čitao o svemu, predbacivao sam si to. Naravno, tko zna bi li mi rekao istinu sve da jesam pitao, bi li on imao potpuno sjećanje, to ja sad ne znam, emotivno kazuje dr. Karuc.

Bili su dakle pri svijesti, sigurno je da ih je boljelo, no pitanje je je li toliko velik stupanj opeklina uništio i receptore za bol.

– Preuzimali smo jednog po jednog, a iako su znali svoja imena, označavali smo ih brojevima, bilo je jako važno da ne dođe do zamjene identiteta kako bismo znali koliko smo čega kome dali. Istovremeno, organizirali smo vozila vani. Cilj nam je bio uspavati ih, opečeni ljudi gube veliku količinu tekućine, a kad im dajemo nadoknadu volumena, počinju oticati.

Ako su udisali vrući zrak ili dim, dolazi do oštećenja dišnih puteva, a kad oteče dišni put, pacijent se guši. Htjeli smo ih uspavati što prije, da ih ne boli i da možemo postaviti cijevi za disanje, ali pred nama su počinjali oticati…, objašnjava dr. Karuc i ističe da su nažalost odmah znali da je u pitanju vrlo teška situacija.

U sjećanje mu se posebno urezao miris izgorenog tijela, odnosno paljevine, vrlo specifičan miris kojeg se često sjeti i dan-danas. Miris nafte i sličnog, kaže, nije osjetio. A druga teška slika koju pamti je izgorena koža.

– Da bismo im mogli davati tekućinu i terapiju, morali smo pronaći venski put, u dijelu vrata ili grudnog koša. Dodir ispečene kože, ulazak igle… Ne mogu opisati taj osjećaj, ali zauvijek ću ga pamtiti, ističe dr. Karuc.

Dobra organizacija

Sve to trajalo je dva, tri sata, sve su odradili brzo, od oko osam sati do jedanaest navečer, kada su ih odveli u Zagreb, svi su predano radili.

– Kao mladi šef, bio sam jako ponosan na svoje ljude, nije bilo buke, složno smo spašavali, sve smo dobro organizirali. Održali smo vitalne funkcije i odveli ih u Zagreb, svaki je liječnik bio u jednom vozilu s pacijentom. Sjećam se da sam mislio da će pacijent s kojim sam ja bio umrijeti dok se vozimo, govori dr. Karuc.

Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Nametnulo se kasnije pitanje zašto su ih transportirali, i to vozilima, a ne helikopterom.

– Bilo je straha od javnosti, pritisak medija, političara… Ali mi njima nismo mogli pomoći, u Hrvatskoj su dva centra za opekline, za Dalmaciju je to KBC Split, za Zagreb Klinika za traumatologiju KBC-a.

Htjeli smo da im pomognu oni koji se bave tim, mi nemamo toliko iskustva, ja sam vidio možda desetak opeklina u životu. Postoji i krivulja učenja, ukoliko nešto ne radite 10, 15 puta godišnje, ne možete reći da to znate.

Uglavnom, uspjeli smo ih prevesti, predati Traumatološkoj, ali nažalost u iduća dva dana su jedan po jedan odlazili, tužno kazuje dr. Karuc i dodaje da su Franu, jedinog preživjelog, prvog primili u operacijsku salu te da je on ostao u Zadru do sutradan kada je otišao u Split.

Također, dr. Karuc objašnjava da većina ljudi pogrešno smatra kako se helikopterima samo prebaci pacijenta, no da se u našim helikopterima ne može poduzeti puno po pitanju medicinske pomoći pacijentima.

– Ne spašava helikopter, nego ljudi u helikopteru. Pola sata prije ili kasnije ne igra nikakvu ulogu ako imate tim koji brine o pacijentu u vozilu, dodaje liječnik.

A ljudi u zadarskoj bolnici, kao i ljekarnama, dali su sve od sebe, skupilo ih se 50, 60, bez ikakvog pogovora.

U svim tim trenucima jedina je težina intervencija bila u tome što je u istom trenutku bilo puno pacijenata, trebalo im je stoga u zadarskoj bolnici puno djelatnika, prostora i opreme, no nisu imali nikakve sumnje ni pokazatelje koji bi potvrdili neke od brojnih teorija koje su se kasnije razvijale.

– Nismo razmišljali o okolnostima, radili smo sve prema protokolu, održavali vitalne parametre, cilj nam je bio samo im olakšati patnju. Također, da su došli pet sati ranije, ništa nažalost ne bi bilo drugačije. To je bio treći, četvrti stupanj opeklina, a zahvaćena ogromna površina tijela, tumači dr. Karuc i napominje da većina opečenih umire od komplikacija i infekcija.

Na kraju, što se točno dogodilo, ne zna se ni dan-danas, i premda preminule ništa ne može vratiti, dužni smo sjećati ih se sa zahvalnošću i pijetetom, kao i sustavno raditi na svim društvenim razinama da se ovakvo što više nikada ne ponovi.