Dopredsjednica Udruge Eko-Zadar o naplati vrećica: 'U trgovinama u Zadru ćete se naći pred izborom...'

S početkom ove godine započela je naplata tankih jednokratnih plastičnih vrećica za voće i povrće koje su do sad bile na raspolaganju građanima, bez naknade. Riječ je o vrećicama tanjim od 15 mikrona koje se koriste isključivo zbog higijenskih razloga ili služe kao primarna ambalaža za rasutu hranu, kada to pomaže sprječavanju bacanja hrane. Njihova prodaja neće biti dopuštena na blagajnama, a cijenu, koja mora biti jasno istaknuta, određuju trgovci, iako su neki maloprodajni lanci već postavili cijene od jednog centa po komadu.

Što plaćamo?

Trgovci su također obvezni na mjestima na kojima krajnji korisnik uzima ovakve plastične vrećice istaknuti i uputu o štedljivom i racionalnom korištenju ovih vrećica oznakom sadržaja »vrećice koristite štedljivo«. Isto tako, papirnate vrećice s plastičnim prozorom (primjerice za pekarske proizvode), papirnate vrećice za masnu hranu koje su s unutarnje strane obložene plastikom, plastične vreće u koje se pakira meso na mesnicama debljine stijenke do 15 mikrona, smatraju se vrećicama koje su izrađene od plastike i stoga podliježu obveznoj naplati i obvezi informiranja krajnjeg korisnika.

Baš kao što je prije dvije godine na snagu stupila zabrana laganih plastičnih vrećica debljine 50 mikrometara, tako je i ovim novim propisima o naplati tankih vrećica cilj smanjenje korištenja plastike i zagađenja biljnog i životinjskog svijeta. No, kako će građani reagirati? Hoće li im biti problem plaćati taj iznos ili će odgovorno nositi vrećice koje već imaju? Hoće li novi propisi biti održivi, hoće li se ovako malim koracima mijenjati svijest potrošača te hoće li naplata dovesti do manjeg korištenja od strane građana? O svemu tome razgovarali smo s Nives Rogoznicom, dopredsjednicom Udruge »Eko-Zadar«.

– Riječ je o takozvanim vrlo tankim plastičnim vrećicama koje su se u trgovinama mogle naći u rolama, najčešće na odjelu gdje se prodaje neupakirano voće i povrće, a ista odredba vrijedi i za, primjerice, papirnate vrećice s plastičnim prozorom koje su se često mogle naći na odjelima kruha i peciva. S obzirom na to da je u praktičnoj primjerni u oba slučaja riječ o vrećicama koje se ne mogu koristiti višekratno i koje su građani u pravilu mogli tek jednokratno koristiti, više bismo voljeli da danas umjesto o obveznoj naplati možemo govoriti o zabrani stavljanja u promet takvih vrećica, ističe Rogoznica.

Prespori koraci

Kako nastavlja, ne uzimajući uopće u obzir vrijeme od kada okolišne organizacije govore o potrebi redukcije korištenja plastične ambalaže, valja se podsjetiti da službeno u tijelima EU-a o tome govorimo još od 2015. godine kada je donesen Akcijski plan za kružno gospodarstvo, da bismo 2018. dobili Europsku strategiju za plastiku u kružnom gospodarstvu i končano 2019. godine Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća o smanjenju utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš.

– Ako pogledamo unatrag samo ovih 10 godina, možemo li biti zadovoljni brzinom kojom se reducira korištenje jednokratne plastike? Rekla bih da, nažalost, ne možemo. Mislim, međutim, da je važno početi vrlo izravno govoriti o tome da teret odluke smanjenja korištenja različite plastične ambalaže čije je korištenje u naravi jednokratno, bez obzira kako je ona definirana zakonskim ili podzakonskim aktima, ne može biti ostavljeno na teret samo građanima i građankama, napominje Rogoznica.

Godinama članice udruge »Eko-Zadar« drže radionice, predavanja i javne tribine na temu smanjenja otpada kojeg proizvodimo, s naglaskom na smanjenje plastičnog otpada, a kako Rogoznica kaže, susreli su se sa zaista puno osoba čija je reakcija pozitivna i koji imaju savršeno razumijevanje problema zagađenja otpadom iz kućanstva.

Brojni primjeri

– Nažalost, kada idete u trgovinu ili čak na tržnicu, građanima i građankama nije lako primijeniti okolišno ispravan stav kad je u pitanju plastična ambalaža. Razmislimo samo o nekoliko primjera. S jedne strane, želite podržati domaće ili ekološke proizvođače, a s druge – želite kupiti povrće u rinfuzi. U trgovinama u Zadru u pravilu ćete se naći pred sljedećim izborom; možete kupiti uvozne krumpire u rinfuzi ili krumpire iz domaće proizvodnje zapakirane u vrećicama. Ili želite kupiti npr. tikvice, rajčice, paprike, kruške, jabuke – možete kupiti one iz ekološke proizvodnje koji su zapakirani u neki oblik ambalaže koji često sadrži plastični omot, a ponekad i plastičnu zdjelicu ili možete kupiti proizvode iste vrste iz konvencionalne proizvodnje u rinfuzi. U proljeće, na tržnicu ćemo otići kupiti, primjerice, jagode. Prije 30-ak godina, jagode su se na tržnice prodavale tako što su bile izložene na hrpi na štandu i dobili ste ih u plastičnoj vrećici. Danas su izložene u plastičnim posudicama koje i imaju rupice na dnu što znači da će vam ih prodavač, osim u plastičnoj posudici, dati još i u plastičnoj vrećici. U konačnici, doći ćete kući s jednim komadom otpadne plastike više nego osamdesetih godina. Ono što kao građanka mogu napraviti u toj situaciji, i to radim godinama, je otići na tržnicu s posudom i zamoliti trgovca da mi jagode ili maline istrese u moju posudu i odbiti uzeti njegovu, ali u tome nije rješenje, upozorava Rogoznica i navodi još primjera:

Kružno gospodarstvo

– Imamo desetke vrećica bombona koje su plastične u kojima je pojedini bombon još umotan u plastiku, čokolade koje imaju plastični omot koji je omotan papirnatim omotom. Razmislimo malo i o samoposlužnim odjelima za kruh i pekarske proizvode. Imate papirnate vrećice s plastičnim prozorima, ali imate još k tome i role plastičnih rukavica za jednokratnu uporabu koje biste trebali koristiti nekoliko sekundi koliko vam treba da uzmete kruh s police i ubacite ga u vrećicu. Koliko su te rukavice potrebne, kada već zakačene za police stoje hvataljke s kojima se, jednako higijenski ispravno, kruh može uzeti s police? Ako samo pet minuta provedemo u bilo kojoj trgovini u Zadru promatrajući pakiranja proizvoda, izići ćemo s desecima sličnih primjera. Zato ponavljam – ovdje se ne radi o građanima i građankama i njihovoj osviještenosti o problemu plastičnog ili drugog ambalažnog otpada, već o tome da izostaje djelovanje regulatora prema proizvođaču, kazuje Rogoznica i tumači ilustraciju Akcijskog plana za kružno gospodarstvo.

Naime, ako samo pogledate ilustraciju kako bi kružno gospodarstvo trebalo izgledati, uočit ćete da uloga građana kao kupaca i korisnika proizvoda nije na prvom, nego tek na četvrtom mjestu u realizaciji kružnog gospodarstva. Proces uspostave kružnog gospodarstva zamišljen je tako da prva dva koraka trebaju učiniti proizvođači. Prije nego što sirovine uđu u proces proizvodnje, na proizvođaču je da usvoji okolišno odgovoran dizajn. U ovom koraku je potrebno osmisliti ambalažu, naravno – tamo gdje nije moguće proizvod prodavati u rinfuzi. Zatim, objašnjava Rogoznica, slijedi sama proizvodnja, a tada dolazimo do koraka koji je odgovornost trgovaca – do distribucije. Ako je trgovina nabavila proizvod u rinfuzi, kako ga prodaje krajnjem kupcu? I tek je potom na redu odgovornost kupca.

Ekonomski aspekt

– Zakoračimo i korak dublje u temu. Netko će možda primijetiti da, pogotovo u većim gradovima, postoje trgovine lokalnim ili ekološkim proizvodima koji su u rinfuzi i čija je ambalaža papirnata, kartonska ili staklena, ovisno o proizvodu. Može li zaista svaki građanin i svaka građanka, čak i ako u mjestu u kojem živi ima dostupne takve trgovine, odabrati kupovati u njima? Nažalost, ne može, jer su ovakve trgovine prilično skupe i samo mali postotak građanki i građana ih može sebi priuštiti. S druge strane, naša je ekonomska realnost takva da veliki broj građanki i građana nema izbora nego kupovati u velikim centrima što god da je na akciji i nije u mogućnosti odabrati hoće li ono što kupuje biti u ambalaži i kakvoj. Bojim se da ovdje počinje dolaziti do još jednog raslojavanja društva koje bi moglo rezultirati ciničnom pro-kapitalističkom opaskom da su imućni okolišno svjesniji od onih koji se trude spojiti kraj s krajem. A nisu! Osobno sam stava da o okolišnim temama, pa i o temi smanjenja otpadne ambalaže, moramo početi razgovarati na način da se zapitamo može li nas kapitalistički sustav koji je građane sveo na potrošače i koji nas je i doveo do okolišnih problema s kojima danas živimo, iz tog problema izvući, zaključuje Rogoznica.