Don Ante Sorić: S mladima treba imati strpljenja. Dat ću vam neoboriv dokaz zašto je to tako!

Ima (samo) 43 godine, ali iza sebe brojna i velika djela. Ona najvažnija se ne vide u materijalnom obliku, ali o njima najbolje znaju ljudi, osobito mladi ljudi, kojima je pomagao.

Dr. sc. Ante Sorić za svećenika se zaredio prije gotovo dvadeset godina. Služio je najprije u Privlaci, pa u Petrčanima, Visočanima, bio je pomoćnik na Smiljevcu pa jednu godinu župnik u Galovcu. Osam godina bio je ravnatelj Katoličke gimnazije Ivana Pavla II., smještene u istoj zgradi gdje je nekada bilo Centralno bogoslovno sjemenište. Odlukom tadašnjeg nadbiskupa mons. Želimira Puljića je 2011. godine otišao u Rim, na poslijediplomski studij pastoralne teologije. Bavi se prošlošću Zadra, broj funkcija koje obnaša u Zadarskoj nadbiskupiji je velik, nadbiskup Milan Zgrablić imenovao ga je 2023. i generalnim vikarom, a najnovija funkcija mu je i mjesto ravnatelja Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU), u javnosti zvane »Zlato i srebro Zadra«.

Don Ante Sorić i dalje puno radi s mladim ljudima, a posljednjih dana je u fokus javnosti dospio objavom svog kapitalnog djela »Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru (1826.-1921.)«, što je i povod za razgovor u kojem nam otkriva kako prvotno nije zamišljao da će njegovo istraživanje u arhivima rezultirati objavom knjige.

Svoje kapitalno djelo, kako je u knjizi i naznačeno, posvetio je roditeljima i sestrama kojima duguje zahvalnost za svu podršku i ljubav koju je od njih primio ne samo u djetinjstvu, već i kroz sve svoje životne izbore.

Pustolovina istraživanja

Što ste istraživali i zašto?

Uočio sam da se posljednjih nekoliko desetljeća pojavio veliki broj publikacija, čiji autori nisu bili samo povjesničari, a u kojima se uvijek iznova otkriva bogata prošlost Zadra i Dalmacije. Uz to, mnogi autori su tragali i za vlastitim korijenima. Gotovo u svakom mjestu postoji neki entuzijast koji nastoji napraviti svoje rodoslovno stablo. Tako naiđete na čitavu lepezu podataka i ne možete se zaustaviti u istraživanju. Bila je to zapravo pustolovina, nisam u početku mislio da će rezultirati knjigom. Glavna moja motivacija, kad sam počeo uobličavati knjigu bila je da na jednom mjestu iznesem najosnovnije podatke vezane uz događaje, osobe, osobito svećenike, koji su u 19. stoljeću u sjemeništu radili, živjeli i studirali. Nemoguće je razumjeti povijest Dalmacije bez crkvene povijesti. Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru je kroz gotovo stotinu godina sustavno obrazovalo i odgajalo kler, no nisu svi ti mladići postali svećenici. Iz te su institucije, za vrijeme druge austrijske uprave u Dalmaciji, izašli znameniti povjesničari, književnici, umjetnici, doktori, arhitekti, političari… Zato je značaj te institucije ogroman. U knjizi je 1.760 imena učenika koji su se školovali u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru.

Što se, unatoč naporima za opstanak, dogodilo s Nadbiskupskim sjemeništem »Zmajević?« U istoj zgradi djelovala je prestižna institucija o kojoj ste napisali knjigu. Danas je to samo prostor bez učenika…

Nije bez učenika jer je prostor nastavio svoju odgojno-obrazovnu funkciju kada je tu uselila Katolička gimnazija Ivana Pavla II. Imamo veliki broj učenika, a evo, prvi put u povijesti imamo i časnu sestru kao ravnateljicu. Što se tiče sjemeništa, djelovalo je do 1921., pa je propašću Austro-Ugarske, po onoj »nesta vrane, nesta hrane«, ova institucija izgubila svaki oblik pomoći. Nastavila je djelovati u Splitu, ovdje se otvorila talijanska bogoslovija, a nakon Drugog svjetskog rata ovdje useljava malo sjemenište »Zmajević« koje je postalo simbolom i grada Zadra i cijele Dalmacije. To sjemenište, u kojem sam i ja bio đak, djelovalo je do 2023., kada smo zbog pomanjkanja broja kandidata odlučili sjemeništarce poslati u Zagreb. Dva učenika imamo trenutačno, no neću biti pesimističan jer tamo klija jedna lijepa zajednica.

Povjerenstvo za mlade

Zašto se, po Vašem mišljenju, mladi sve manje odlučuju za svećenički poziv?

Razloga je više. Prije svega, sama demografija. Broj djece u jednoj obitelji značajno je manji nego ranije.

Koji bi bili drugi razlozi? Jeste li imali situacije da je netko želio postati svećenik, ali je imao otpor u obitelji i u svojoj sredini?

– Naravno. Nije riječ samo o podršci. Prije svega je riječ o primjeru i življenju vjere u vlastitoj obitelji. One obitelji u kojima se aktivno živi vjera, to je prirodni put i nema »šoka«. Autentičan kršćanski život unutar obitelji važniji je faktor i od same demografije.

Je li općenito interes za odlazak u crkvu manji nego ranijih godina?

– Nikako. U službi generalnog vikara obilazim župe i nisam mišljenja da nedostaje vjernika. Vrlo ozbiljno žive svoju vjeru i aktivni su u crkvi. Mlade obitelji rado se uzdaju u Boga. To im je oslonac. Jako puno mladih sudjeluje u različitim aktivnostima Nadbiskupije. Nadbiskup Zgrablić osnovao je 14 novih povjerenstva, među ostalima i povjerenstvo za mlade. Najvažnije je da se mladi imaju kome obratiti. Mladi su buntovni, to je prirodni proces.

O buntovnicima

Tko danas ima najveći utjecaj na mlade ljude?

Bio sam ravnatelj Katoličke gimnazije i tvrdim vam da su mladi ljudi divni. Najveći utjecaj na njih imaju društvo i roditelji, odnosno najveća očekivanja. Međutim, oni su u procesu traženja vlastitog identiteta i zato ih treba čuti, slušati, razumjeti pa i onda kad se ne slažemo s njima. Najgore je ne dopustiti im da govore. Žele biti uvaženi i saslušani. Treba ih ohrabriti, riječima ih nagrađivati. Impulzivni su, a s druge strane brzo praštaju. Otvoreni su za rast, razvoj i duhovnost.

U knjizi donosite dobar primjer kako se u 19. stoljeću postupalo s buntovnicima u sjemeništu…

Da, navest ću taj primjer, to bi roditelji morali pročitati. U knjizi iznosim incidente unutar bogoslovije, ozbiljne incidente koji su sa sobom nosili pedagošku mjeru izbacivanja iz institucije. Primjerice, Lovre Katić i Mate Dujam Dvornik. Obojica su trebala biti izbačena iz sjemeništa zbog ozbiljnih incidenata. Umjesto izbacivanja, odgajatelji su se odlučili za strpljenje. Odlučili su im dati novu priliku. Da su bili izbačeni, ostali bismo bez ogromnog doprinosa koje je kasnije, kao povjesničar, Lovre Katić dao Hrvatskoj, a isto tako i veliki zadarski biskup Mate Dujam Dvornik. Mislim da je moja poruka jasna: biti strpljiv. Pedagoške mjere, ako postoje, ne smiju značiti prekidanje povjerenja. To je ključno.

To je poruka roditeljima?

Fascinantno je da je mlado ljudsko biće i danas, i jučer, i u 19. stoljeću, uvijek isto. Nosimo predrasude da smo danas napredniji. Da, jesmo, ali samo u tehnološkom smislu. Čovjek je uvijek isti, s istim svojim pitanjima i problemima. Suština onog iz 19. stoljeća jednako je aktualna i danas, a riječ je o potrazi za smislom. Tko sam ja, što sam, kamo idem? Kako da ispunim svoj život, u kojem smjeru trebam krenuti? To nisu samo duhovna pitanja. Mlade treba slušati, čuti što imaju reći. Biti prisutan u njihovim životima. Oni nisu krivi za »buntovnost«, za sukob s autoritetom, to je za njihovu dob prirodno, traže svoj identitet kroz taj sukob. Živimo prebrzo. Ne čujemo se više. Mi se više ne slušamo. Da bismo o bilo čemu mogli razgovarati, ja vas moram saslušati, a potom vam u lice reći istinu. Nema drugog načina. Danas kao da se svi boje istine i kritike.

Vjera je dar

Ne smeta Vam kritika?

Ne, zašto ja ne bih bio prosuđivan? Zašto ja ne bih trpio određene kritike? Ne treba se odmah naljutiti. Ja sam pod povećalom javnosti, što podrazumijeva i kritiku. Čak i zlonamjernu. Sve to pomaže čovjeku da raste. Dodatno, što se mladih tiče, opet je dobar primjer Centralno bogoslovno sjemenište, gdje objašnjavam da je tadašnja država htjela jedno jedino sjemenište za cijelu Dalmaciju, od Dubrovnika do Krka, da bi austrijska vlast lakše kontrolirala odgoj mladih ljudi. Zato je bogoslovija dobila negativnu etiketu kao bogoslovija koja nije bila u smjeru odgoja za narodnu svijest i narodni jezik. E, nije se računalo na to da ne možeš mlade ljude instrumentalizirati. Zato se dogodilo da su upravo ti mladi ljudi, koliko god austrijska vlast željela suprotno, postali nositelji narodnog preporoda. Ilirskog, pa narodnog. Zanimljivo je kako mlad čovjek funkcionira i reagira. Kad se na Kalelargi nije smjela čuti hrvatska riječ, oni su je šaptali i maštali u ovim prostorima kako će se izboriti za vlastiti jezik.

Može li čovjek naći mir negdje drugdje, osim u vjeri?

Ne može. Sve drugo su putevi koji opet vode samo jednoj istini. To ne znači da su ljudi koji još nisu došli do Boga manje vrijedni. Imam dobre prijatelje koji nisu doživjeli Boga. Znate, vjera je dar. Vjera je važna jer mi daje silno samopouzdanje i jer me ispunjava kao čovjeka. Daje mi smisao sadašnjeg života, a i nadu da ću imati kontinuitet u vječnosti. Ni ljudi ni svećenici nisu savršeni. Cijeli život se ispravljamo i nikad tome nema kraja. Poručujem mladima: Bog nije netko koga treba ostaviti za »u crkvu.« Niti netko koga treba moliti na onaj »trgovački način« kad su ispiti: Ja tebi dva očenaša, a ti meni da prođem ispit. Život je predivan, a s Bogom je ispunjen do kraja.

Relikvije i priče

Kao novi ravnatelj SICU-a, poduzeli ste značajne korake.

Došlo je vrijeme za adaptaciju prostora i promjenu samog postava. Upravo radimo na ishođenju potrebne dokumentacije. Riječ je o velikom procesu. Imamo potporu i Ministarstva i Grada Zadra, idemo prenamijeniti prostor i modernizirati tu našu drevnu instituciju. Nije riječ o broju predmeta, nego im treba dati priču. Svaka relikvija mora biti prezentirana svojom pričom. Krećemo i s web stranicom, a naručio sam i veliki pano za slijedeće ljeto, da bude bolje vidljivo posjetiteljima.