Obišli smo zadarske zanatlije na Poluotoku: 'Sada je više posla, ali novca nema'

U našoj staroj gradskoj jezgri, na Poluotoku, nekoć živopisnom mjestu starinskih zanata i vještina, danas se još uvijek može osjetiti dah prošlih vremena zahvaljujući preostalim zanatskim radnjama koje još prkose zubu vremena. Krojači, brusači noževa, postolari, urari i uramljivači, koji su nekad činili okosnicu lokalne ekonomije i svakodnevice, danas su ipak rijetkost.

S ulica kojima su nekoć odzvanjali zvuci čekića i šivaćih strojeva, izblijedjeli su i mnogi drugi sadržaji koji su činili gradski život bogatijim i raznolikijim. Premda je njihov broj danas znatno smanjen, svaki preostali zanatlija čuva djelić bogate tradicije i baštine Zadra, podsjećajući nas na vremena kada su ruke i umijeće bili najvažniji alati.

Rijetkost u svijetu

A s obzirom na to da je glavni alat u kuhinji nož, i to dobar nož, posjetili smo najprije brusača Nevena Glavića kod gradske tržnice. Glavić je otvorio radnju 1998. godine, a prije toga završio je Tehničku školu u Zadru, za brusača noževa, potom je devedesetih godina otišao u Austriju gdje se susreo s ovim zanatom. Naime, radio je u firmi koja se bavila brušenjem noževa i odmah je znao da želi naučiti zanat i vratiti se u Zadar to raditi. U Zadru je tada postojao samo jedan brusač, stariji Mađar koji je radio kod Suda, te kovač koji i dan-danas radi na Relji.

Prisjetio se kako je 1998. obilazio mesnice i restorane nudeći svoje usluge, sada ima više posla, ali…

– Prije je bilo manje posla, ali više novca, sada je više posla, ali novca nema, govori Glavić kroz smijeh.

Iako danas kupci mogu kupiti razne noževe po prilično povoljnim cijenama, Glavić upozorava na njihovu (ne)kvalitetu.

– Za naoštriti takav nož treba puno vremena, a brzo se istupi jer je nekvalitetan. Kažem ljudima da se ne isplati ni meni ni njima. Ja nudim kvalitetne noževe po povoljnim cijenama, npr. ovo je švicarski Victorinox nož, chef kužine sve radi tim nožem. Reže, sjecka, traje 30 do 40 godina, a stoji 39 eura. Uz to, jedan manji nož za sve iz ruke, čišćenje, struganje i eventualno nož za kruh, to je sve što treba. Nije to ništa skupo. Kad kupite po centrima, pune su ladice noževa, a kad vam treba nož, nigdi ga, tumači meštar od zanata prezentirajući nam preciznost i oštrinu noževa.

Primjećuje također kako je ljeti znatno manje mušterija iz okolnih mjesta, primjerice Starigrada i Biograda, jer nerado dolaze u grad zbog velike prometne gužve. No, ponekad svrate i turisti, barem razgledati.

– Oni vole pogledati, netko kupi džepni nožić za poklon, prije je bilo puno toga, sada nema baš ovakvih radnji, ne samo kod nas, nego je u svijetu to rijetkost, naglašava Glavić koji zaključuje da je, sve u svemu, zadovoljan poslom.

Pomaže mu i potpora koju Grad Zadar dodjeljuje vlasnicima tradicijskih i umjetničkih obrta s ciljem očuvanja kulturnog nasljeđa i tradicijskih gospodarskih vrijednosti te poticanja njihovog razvoja.

Mate Ž.

Mobiteli potisnuli satove

Važno je naglasiti kako će njegov sin naslijediti posao i nastaviti brusiti tradiciju. Nažalost, takva situacija nije u urarskom obrtu Ivice Čuline. I njegov je sin urar, znao bi to raditi, ali nažalost, nema potrebe – sve je manje i manje posla, a unuci, kao i većina danas, koriste mobitele koji su potisnuli satove.

– Pokojni otac je 1953. otvorio radnju i ja sam s 15 godina, 1965. godine, ušao u ovaj posao i dan-danas sam tu, uvijek aktivan. Prije je bilo puno posla, sad je situacija – za zatvaranje. Ja sam u mirovini, radim četiri sata, malo ljudi dolazi. Najprije su nas uništili mobiteli, pa su nas sredili pametni satovi i gotovo. Turisti ne dolaze k meni, oni su na odmoru, bez satova, priča Čulina i dodaje da je svakog dana – sve gore.

Na Poluotoku je prije bilo deset urarskih radnji, sada su tek dvoje, a Čulina, s obzirom na to da je umirovljenik, ne prima potporu Grada.

Stavljanje ključa u bravu zaista bi bila šteta, kod Čuline se uočava silna ljubav prema poslu, a kao najvažnije za dobro obavljanje posla navodi strpljenje, dobar vid, preciznost i motoriku ruku. To fizički nije naporan posao, ali mentalno jest. Ispričao nam je o rastavljanju satova na najsitnije dijelove te ponovnom sastavljanju i sličnim pothvatima koji traže potpunu predanost. Odavno nikoga ne podučava, zasigurno više od 30 godina. A i oni koji su tada dolazili vrlo su brzo odustajali uvidjevši zahtjevnost posla.

Ivica Čulina

Čovik godine

Nažalost, sat ne otkucava samo urarima, ni krojač Mate Žagar, koji baš slavi 77. rođendan, nema kome prepustiti svoje konce. A Mate Ž. legenda je Varoši i ispred njegove radnje, u kojoj je od 1997. godine, brojne su mace koje hrani.

Pozdravimo mace stražarice, uđemo i naravno, Mate za mašinom vrijedno radi. Nakon prvotnog oklijevanja jer, kako kaže, bio je on već u novinama i ne da mu se slikavati, započnemo razgovor, ma ni ne zna Mate drugačije što potvrdi gospođa koja ističe da dolazi tu već dugi niz godina, i to ne samo zato što najbolje radi, nego jer joj je ugodno i lijepo.

– Ma, doć’ kod Mate je k’o terapija, kazala je simpatična mušterija.

Ova tvrdnja nimalo ne čudi, i Mate kao najljepše u ovom poslu ističe – ljude.

A posao s ljudima i tkaninama, započeo je, kako kaže, davno.

– Došao sam iz Podravine u Zadar 1968. godine, radio sam kod privatnika, poznatog krojača Marčana, onda sam s pokojnim kolegom Miletićem radio iznad Suda, u jednom portunu. Poslije rata smo se razišli i ovdje sam od 1997. godine. Prije smo puno šivali, danas radimo samo popravke i imamo puno posla. Ne isplati se više šiti, puno je robe, ali je zato popravaka više nego dovoljno, uvijek treba nešto skratiti, suziti…, priča Mate Ž. kod kojeg turisti rijetko dolaze što ga ne brine, ipak je on posvećen domaćim ljudima.

– Turisti rijetko dolaze, skoro nikako, ma i bolje da ne dolaze, oni su zahtjevni, nisu kao naši domaći. Dolaze mi naši ljudi koji rade vani, dođu s vrećama robe jer je vani skuplje i kompliciranije napraviti neki popravak. To što je sada gužva u gradu nema veze s nama, dolaze nam s otoka, iz okolice Zadra, govori Mate Ž. i ponosno dodaje kako je dobio 2019. godine Grb gradonačelnika zbog neprekinutog 50-godišnjeg rada u srcu grada, kao i nagradu »Čovik godine« koju dodjeljuje KUD Bleke i Konji, ali i priznanje zadarskog Udruženja obrtnika.

Neven Glavić

Za uspomenu

Šetnju Poluotok uokvirili smo posjetom Formi, obrtu za uokviravanje slika i trgovinu kod Peglice, gdje je vlasnik Franjo Ljubez upravo radio okvir za, ni više ni manje, nego Livajin dres, a Modrićev, s nedavnog Europskog prvenstva, već je uokvirio.

– Ova je radionica ovdje od 1946. godine, otac mog gazde bio je u Zagrebu, pa je radnja dekretom vraćena u Zadar, moj gazda preuzeo je posao od njega, a ja od njega. On me i učio, moj stari majstor, bavim se okvirima od 1998. godine. Najljepše mi je što uvijek radim nešto novo, svaka slika priča je za sebe, započinje Ljubez i dodaje kako odabir okvira ovisi o željama mušterija, no da se uglavnom bira prema slici.

Prije je bilo puno više posla, otkriva nam, a trenutno ljudi dolaze manje zbog velikih gužvi, ipak nije riječ o nečem što je hitno i prijeko potrebno. Obično nije hitno, ali je lijepo, sačuvati sliku ili kakvu drugu uspomenu u okviru koji je rađen ručno i s ljubavlju.

– Danas u trgovinama ima jeftinih okvira, ali ljudima uvijek kažem da postoje pršut i pašteta, pa neka biraju, kaže Ljubez kroz šalu i ističe da mu pomaže potpora Zadarske županije kako bi nastavio raditi i stvarati.