Čileanka Doyma Henriquez-Atlagic u Zadar došla učiti hrvatski: ’Želim uspjeti pročitati stare majčine razglednice’

Ivan Giannino Bulic Chipana rođen 1980. godine iz Republike Peru, Lucas Siqueira Dos Santos rođen 2001. iz Savezne Republike Brazil, Aaron Scarpati Curin rođen 2000. iz Argentinske Republike… To su samo neka od imena iza kojih se kriju osobe kojima je Ministarstvo demografije i iseljeništva dodijelilo, nakon što su se prijavile na Javni poziv, stipendije za učenje hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj za akademsku godinu 2024./2025.

Dodijeljeno je 300 stipendija.

Pravo prijave na Javni poziv imali su pripadnici hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske, odnosno njihovi potomci, supružnici pripadnika hrvatskog naroda izvan Hrvatske te prijatelji hrvatskog naroda i RH koji njeguju hrvatski identitet i promiču hrvatsko kulturno zajedništvo.

Pa iako je, dakako, nerealno očekivati kako će se čak i među onima koji su se prijavili i dobili stipendije, a kamoli među svekolikim hrvatskim iseljeništvom, naći veći broj onih koji će se trajno vratiti u Hrvatsku, iza svake od ovih osoba posebna je priča o okolnostima u kojima su njihovi preci odselili iz naše zemlje, kao i želje za učenjem hrvatskog jezika u pradomovini.

Povijest obitelji

Među onima koji su za učenje hrvatskog jezika odabrali Sveučilište u Zadru je i 29-godišnja Doyma Henriquez-Atlagic iz Čilea, čiji su preci odselili u tu 12.500 kilometara daleku zemlju Južne Amerike.

– Ovo je prvi put da sam u Hrvatskoj. Prva sam u mojoj obitelji koja je došla u Hrvatsku otkako su se moji pradjedovi iz Hrvatske doselili u Čile početkom 1900-tih. Došli su s otoka Brača i Visa. Zbog toga je poziv hrvatskog ministarstva za mene bila dragocjena prilika koju nisam htjela propustiti.

Prijavila sam se za učenje hrvatskog jezika u šest semestara, što je najviše moguće. Htjela bih steći razinu znanja B2, kaže Doyma dodajući kako ne poznaje svoje rođake na ovim otocima, a ni oni vjerojatno ne znaju za nju.

– Sjećam se kad sam sam bila dijete da je moja majka pokušala stupiti u kontakt s rođacima na Braču, ali oni ne znaju za nas, budući da je moj pradjed koji je doselio u Čile na neki način napustio svoju obitelj na tom otoku.

Ne znam je li otišao iz političkih ili ekonomskih razloga, a nije se nikad vratio u Hrvatsku, pa su se članovi njegove obitelji osjećali kao da ih je napustio, tako da ih razumijem.

Motiviralo me upoznati zemlju mojih predaka, da možda, ako naučim hrvatski jezik dovoljno dobro, mogu pročitati što piše na nekima od razglednica koje posjeduje moja majka. To su uspomene koje ona ima iz svojeg djetinjstva.

To je kao sanjarija, maštarija koju imam, ističe ova Čileanka koja otkriva kako bi htjela rekonstruirati povijest svoje obitelji u Čileu, kako su tamo živjeli, koji su bili stvarni razlozi njihovog odlaska iz Hrvatske.

Nadam se da ću jednog dana uspjeti pronaći moju obitelj u Hrvatskoj, da će biti otvorenog uma da razgovaraju sa mnom, dodaje Doyma.

Nakon što već gotovo mjesec dana u Zadru uči hrvatski jezik priznaje kako i dalje ne zna gotovo nijednu riječ našeg jezika.

Siguran grad

– Znam reći ‘dobro jutro, drago mi je, kako ste, hvala’. Rekli su mi kako je hrvatski jezik težak za savladati, no ja imam poseban talent za učenje jezika, tako da sam ga jako zainteresirana naučiti. Hrvatski jezik je bitno drugačiji od španjolskog, francuskog i engleskog jezika koje znam govoriti.

Treba uložiti puno truda kako bi ga se naučilo, budući da pripada skupini slavenskih jezika. S obzirom da mi je materinji jezik španjolski, možda mi je lakše učiti hrvatski nego nekima, budući da kad čitam hrvatski zvuči slično kao španjolski.

U oba jezika ima latinskih riječi pa mi zvuče poznato, ističe Doyma koja je rekla kako ova stipendija za učenje jezika ima zgodnu mogućnost da se za svaki semestar može prijaviti u drugi hrvatski grad za učenje jezika, Zagreb, Split, Dubrovnik, Pulu i Osijek.

– Razmišljam da barem jedan semestar odem učiti jezik u Zagreb, budući da znam kako se tamo tijekom cijele godine nešto događa, za razliku od Zadra gdje je to većinom u toplijem dijelu godine. Naučila sam kako je u Zadru tijekom zime, no i dalje mi se sviđa, tiho je, nema puno ljudi, a najviše mi se sviđa more.

Kad sam dolazila u Hrvatsku htjela sam živjeti uz more, budući da sam u Čileu odrasla u gradu Iquiqueu na sjeveru Čilea na obali Tihog oceana i potom živjela u Valparaisu, koji je također obalni grad. Imam snažnu povezanost s oceanom.

Znam da su u Zadru ljudi pristojni, čak i kad se dogodi neka zabava pa neki popiju više alkohola neće te nitko ozlijediti, opljačkati, znam da su moja torba i mobitel sigurni, kao i ja. U Čileu je pitanje sigurnosti trenutačno jedno od najvažnijih jer je politička situacija već puno godina stabilna.

Iako je Čile jedna od možda najsigurnijih zemalja Latinske Amerike, to se ne može usporediti s Hrvatskom.

Znam da je u Zadru sigurno hodati noću, ali i dalje osjećam strah, napominje ova mlada žena hrvatskih korijena dodajući kako joj se u Zadru sviđa i što su ljudi otvoreni, što su spremni razgovarati s nepoznatom osobom, a slično je i u Latinskoj Americi.

Predsjednik Boric

Poveznica Zadra, Hrvatske i Čilea je i trenutačni predsjednik te zemlje Gabriel Boric čiji su preci u Čile došli s otoka Ugljana. Nekoliko godina prije negoli je postao predsjednikom došao je u Hrvatsku i posjetio otok Ugljan kako bi se povezao s ovdašnjim članovima svoje obitelji.

– Nisam znala da su preci predsjednika Borica došli s otoka Ugljana, kao ni da je posjetio taj otok. U Zadru sam razgovarala s dvojicom arheologa koji su mi rekli o podrijetlu Boriceve obitelji. Bila sam jako iznenađena. Za mene je to magično.

Predsjednik Boric je općenito prihvaćen u Čileu, budući da dolazi iz nove skupine političara za razliku od većine drugih tamošnjih političara, kaže Doyma koju smo pitali da nam komentira poruku hrvatskog Ministarstva demografije i useljeništva koje i kroz ove stipendije za učenje hrvatskog jezika želi ove ljude motivirati da ostanu u Hrvatskoj.

– Imam obitelj koja je u Čileu, tako da bih teško mogla donijeti odluku da ostanem živjeti u Hrvatskoj. Ne bih se htjela odvajati od moje obitelji, htjela bih da dođu ovdje sa mnom. No, htjela bih ovdje provesti više vremena kako bih upoznala državu i hrvatsku kulturu.

Odrasla sam u Iquiqueu, puno Hrvata se tamo naselilo, tamo ima puno hrvatskih trgova na kojima se može pronaći ime svake hrvatske obitelji koja se tamo naselila. U tom gradu imamo snažnu povezanost s Hrvatskom. S druge strane u Valparaisu, gdje sam također živjela, najviše je ljudi doselilo iz Italije, Engleske i Njemačke.

No, iako u Čileu ima puno ljudi hrvatskog podrijetla, hrvatska zajednica nema baš snažan utjecaj na društvo, možda zbog toga što smo brojem mala zajednica u odnosu na Talijane i Nijemce.

Znam da ima puno hrvatskim domova, jedan je u Iquiqueu, u Valparaisu je osnovan prije nekoliko godina.

Dizajnira za restorane

U glavnom gradu Santiagu je hrvatska zajednica snažnija, budući da se radi o velikom gradu gdje se organizira puno aktivnosti. Hrvatska zajednica nije jako utjecajna, otkriva ova Čileanka koja misli kako ljudi hrvatskog podrijetla u njezinoj zemlji moraju stvarati zajednice, budući da zajednica neće doći k njima.

Doyma nam je rekla kako je studirala industrijski dizajn u Čileu, a uglavnom se bavi grafičkim dizajnom. Dizajnira za potrebe gospodarstva, pa je radila i imidž za jedan restoran u Španjolskoj.

– Najviše volim dizajniranje za restorane, budući da uživam u hrani i drugim stvarima. Dizajniram jelovnike, dizajniram identitete za poslove, dajem im smisao.

Moja obitelj u Čileu je vlasnik restorana, pa sam povezana s tim poslom, znam koliko su vlasnici restorana strastveni u onom što rade, žele da je ambijent lijep, žele da se ljudi tamo osjećaju ugodno, da uživaju u svom vremenu provedenom tamo.

Stoga dizajniram to doživljajno iskustvo. Volim i dizajnirati za potrebe organiziranja izložbi, u umjetničkim galerijama, otkriva ova Čileanka.