Boris Labar: Jeftini politički bodovi na zdravstvu znače manjak empatije za oboljele

Ime profesora dr. Borisa Labara neizostavno je u povijesti hrvatske, ali i svjetske medicine. Poznat kao vrsni dijagnostičar, znanstvenik i profesor, koji je odgojio generacije liječnika, za svoj je rad u medicini i znanosti nedavno zaslužio, među brojnim drugim nagradama i priznanjima, Nagradu za životno djelo Zadarske županije. Ovaj internist, specijalist hematologije, inače rođeni Zadranin, 1983. je godine prvom operacijom presađivanja koštane srži na području bivše Jugoslavije uveo revoluciju u domaću medicinu. Ta je operacija bila samo odskočna daska za dr. Labara i njegove kolege, koji su godinama radili na što kvalitetnijem i učinkovitijem liječenju pacijenata. Pored samog liječenja pacijenta, kroz svoju je profesionalnu karijeru, ali i sada u mirovini, uvijek zagovarao humani pristup pacijentu, brigu o njegovu duševnom zdravlju i raspoloženju, te ulogu liječnika kao humanista i oslonca na kojeg pacijent uvijek može računati.

U velikom je razgovoru za Zadarski list prije nešto više od dvije godine, kada je proslavio 40. obljetnicu prve transplantacije krvotvornih matičnih stanica u Hrvatskoj, između ostalog kazao i to kako hematološki pacijenti najčešće dugo borave u bolnicama, što odnos, koji počinje profesionalno, pomalo pretvara u prijateljski.

Neumitnost života

– Nakon nekog vremena pacijenti se otvaraju poput najljepših školjki i često doznajemo brojne sitnice koje život znače. To još više učvršćuje tu potrebnu vezu pacijent – liječnik, kazao nam je dr. Labar, koji se, kako nam je sam priznao, za medicinu zainteresirao tek kao »Nazorov« maturant.

– Tada sam vjerovao da kao liječnik mogu najbolje iskazati svoje vještine. Nisam bio nadaren za crtanje, a tehnički fakulteti me nisu privlačili. Činilo mi se važnim moći pomagati oboljelima. Kasnije, kada sam se opredijelio za specijalizaciju znao sam što je moj prioritet, interna medicina. Činilo mi se da je medicina kao struka bila bez upliva dnevnih društvenih tokova, da ne kažem političkih, ali i onda, kao i danas, medicina itekako nije imuna na političko kadroviranje, prisjetio se Labar, kojeg smo pitali i kako je živio i izgledao Zadar njegove mladosti.

– Kao i drugi, kao mladić sam živio s optimizmom koji prepoznaje idealizam, bezbrižnošću koja uživa u druženju i prvim simpatijama te na kraju vjeri da ništa nije nedostižno. Sve sam to imao u Zadru. Obitelj koja je za me skrbila, prijatelje iz Gimnazije s kojima sam živio sport, vaterpolo koji me naučio kako gubiti u životu ali i povremeno pobjeđivati. Zadar je uvijek za mene ostao oaza odmora, moja riva i Kalelarga su mjesta gdje se pune baterije za sutrašnje izazove. No, kako vrijeme prolazi vidiš svoj rodni grad kako raste, oblikuje se s nekim novim izazovima, kazao je Labar priznavši ipak, kako mu teško pada kada Kalelargom prođe, a da nikoga više ne poznaje. Ali to je, dodaje, neumitnost života.

Napredak znanosti

Svoju Nagradu Zadarske županije primila je i njegova kolegica – hematologinja Sanda Bašić Kinda, s kojom je sudjelovao u mnogim važnim procesima koji su bitno utjecali na napredak hematologije u Hrvatskoj.

– Naši vodeći hematolozi aktivni su u mnogim stručnim i znanstvenim međunarodnim udrugama. Sve je veći broj onih koji na prestižnim hematološkim kongresima i sastancima imaju važna stručno-znanstvena predavanja. Zagrebačko Rebro ima nekoliko takvih hematologa. Jedna od njih je Sandra Bašić Kinda, velikog znanja, neiscrpne energije i empatije za pacijente. Takvi su liječnici zalog dobre medicine, smatra Labar, koji je već 70-ih godina prošlog stoljeća procijenio da pred hematologijom stoje veliki izazovi. Bilo je nagovještaja kako će upravo ta grana medicine najbrže spoznati metode liječenja koje će izliječiti do tada neizlječive leukemije i limfome.

– Kada sam počeo s hematologijom izlječenje akutnih leukemija u mladih ljudi bilo je negdje oko deset posto, a danas je to 60 i više posto, dodao je. Smatra, bez lažne skromnosti, kako je Zavod za hematologiju KBC-a Zagreb vodeća domaća hematološka ustanova. Suvremene kliničke struke, pa tako i hematologija, ne prepoznaju pojedinca, već tim stručnjaka koji na najbolji način mogu odgovoriti stručnim i znanstvenim izazovima.

– Osnivanjem kooperativne grupe hrvatskih hematologa otvorili smo vrata svima u Hrvatskoj da raspravljaju o novim terapijskim pristupima da sudjeluju u izradi programa liječenja. Time je olakšana suradnja naših centara, smatra Labar.

Domovi zdravlja

Desetljeća rada u zdravstvenom, ali i visokoobrazovanom sustavu podučila su dr. Labara brojnim detaljima, ali i problemima, koji su u nas danas itekako vidljivi. Od odljeva mladih liječnika u inozemstvo, njihove prividne nezainteresiranosti za određene grane medicine, do nesrazmjera između javnog i privatnog u zdravstvu. Dr. Labar smatra kako je politika u nas napravila kardinalnu grešku kada su ukinuti Domovi zdravlja.

– To je bila ideja i djelo velikog Andrije Štampara. Od tada ne postoji baza na kojoj počiva zdravstveni sustav. Postoje obiteljski liječnici kojih je svakim danom sve manje i koji naviše ispaštaju taj nesmotreni potez. U takvom organizacijskom obliku sustav će se i dalje urušavati. Kad se radi strategija zdravstvenog sustava zato treba konsenzus svih strana. To ne znači da se svi slažu, već da ga podržava kritična masa tako da ga se može provesti. Skupljati jeftine političke poene na zdravstvu samo znači manjak empatije prema oboljelima, istaknuo je dr. labar dodavši kako su mladi pa tako i studenti medicine – budućnost. No, treba im znati otvoriti vrata.

– Sjetim se zato često poteza koje smo radili početkom ovog stoljeća. Odmah nakon diplome 20-ak najboljih studenata primali smo na fakultet, na mjesto asistenta i tako nekoliko godina. Načinili smo kriterije što to znači biti najboljim studentom. Iako nema idealnih kriterija, treba ovdje reći da su oni javni i puno bolji od VIP kriterija, poručio je dr. Labar.

Dvosmjerna ceste

Danas su mnogi od tih liječnika nositelji kvalitete u predkliničkoj i kliničkoj medicini. Dr. labar se pita što znači privući ih domaćem zdravstvenom sustavu.

– Tu za mene nema nikakvih nedoumica, samo treba osigurati dvosmjernu cestu, a ne jednosmjernu, odlazak iz zemlje. No, nemojte misliti da je dvosmjerna cesta nemoguća misija, ističe. Neka se ponudi da sto poznatih vrhunskih liječnika hrvatskog porijekla iz inozemstva dio svog radnog vremena provede u Hrvatskoj, da rade u bolnicama, sudjeluju u edukaciji i da u svojim bazičnim ustanovama u inozemstvu potaknu usavršavanje naših mladih.

– Siguran sam da će takav način rada prihvatiti. To se riješi potezom pera, ali nisam siguran da postoji i volja politike, ali i naših medicinskih krugova za takav iskorak. To su tek samo neki od mogućih poteza. Problemi se samo gomilaju a rješenja se ne dogovaraju i čini se da nema izlaza, ali ga, smatram, ipak ima, ističe dr. Labar.

Transplatacija krvotvornih matičnih stanica ipak je njegov životni poziv i stalni profesionalni izazov. Transplantacija je unijela potpuno novu, puno ljepšu budućnost mnogim bolesnicima ponajprije onima s akutnom leukemijom, koja je do tada bila neizlječiva bolest. Mnoge osobe liječene transplantacijom danas žive i rade i zajedno su sa svojim obiteljima. Jednostavno rečeno žive normalan život.

Teški počeci

– Bilo je vrlo teško raditi u hematologiji početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Većina bolesnika s leukemijama i limfomima je umirala i to uglavnom mladi bolesnici. Takvi su stizali u Zagreb. Oni stariji, nažalost, nisu mogli biti u to vrijeme optimalno liječeni. Struka je bila depresivna. Primjena citostatika tek je malo odškrinula vrata optimizma, sjeća se Labar, jer onda kada se transplantacija još uvijek u eksperimentalnoj fazi počela primjenjivati u svijetu, domaći su stručnjaci prepoznali njezinu veliku terapijsku vrijednost.

– Prepoznali smo da značajan broj bolesnika možemo izliječiti. I negdje oko 10 godina iza vodećih svjetskih centara, u veljači 1983. godine načinili smo prvu transplantaciju na Rebru, u Zagrebu i Hrvatskoj. Naši počeci nailazili su na nerazumijevanje. Ponajprije jer je transplantacija bila vrlo skupa metoda liječenja. U početku smo mogli liječiti tek deset do 20 bolesnika. Danas ih liječimo preko 100 godišnje, kazao je Labar.

Stoga je, ističe, bilo iznimno teško odgovoriti na opravdani upit je li važnija vakcinacija ili transplantacija. Odgovor je potpuno nedvosmislen, posebice s javno-zdravstvenog stajališta. Bez obzira što je transplantacija bila pet puta jeftinija kod nas nego u inozemstvu, u usporedbi s važnošću vakcinacije nije bilo objektivnih pokazatelja koji bi pravdali njihov program.

Razgovor liječi

– Tada nismo znali jedan važan argument u prilog transplantacije, koji je uskoro itekako iskočio u prvi plan. Transplantacija je bila pokretač razvoja niza dijagnostičkih i drugih terapijskih metoda koje nisu samo služile transplantiranim bolesnicima već i svim ostalim kliničkim disciplinama. To je bio jasan pokazatelj kako je transplantacija utjecala na razvoj hrvatske kliničke medicine. Transplantacija je, kako često volim reći, vratila našim bolesnicima izgubljenu budućnost, upozorio je Labar, jer više od polovice pacijenta liječenih transplantacijom imao je šansu izlječenja.

– Na toj premisi poticali smo naše bolesnike da zajedno pobijedimo bolest. Karijeru sam započeo s anamnezom, razgovorom s bolesnicima i kliničkim pregledom. Nije bilo previše ni slikovnih ni laboratorijskih pretraga. Danas, pri kraju radnog vijeka ostavljam dovoljno vremena za razgovor s ljudima koji mi dolaze na pregled i svakoga osobno pregledavam, jer dodir i riječ su univerzalni lijekovi. Razgovorom približim sve one nejasnoće s kojima osoba pokuca na vrata, a dodir koji se ostvari pregledom stvara tu posebnu vezu između doktora i pacijenta. Stoga preporučam mladima da uz brojne dijagnostičke metode bilo laboratorijske ili slikovne, nikada ne zaborave na jednostavne ali toliko važne, dodir i riječ – jer bolesnik je samo čovjek koji s druge strane treba čovjeka, a ne stroj, zaključio je dr.Labar.

POZIV I IZAZOV

Transplatacija krvotvornih matičnih stanica ipak je njegov životni poziv i stalni profesionalni izazov. Transplantacija je unijela potpuno novu, puno ljepšu budućnost mnogim bolesnicima ponajprije onima s akutnom leukemijom, koja je do tada bila neizlječiva bolest. Mnoge osobe liječene transplantacijom danas žive i rade i zajedno su sa svojim obiteljima