Anka Stručić iz Kožina proslavila 100. rođendan, ima filmsku priču

Recept za dugovječnost, otkriva nam gospođa koja je jučer proslavila 100. rođendan, Anka Stručić iz Kožina, prilično je jednostavan – biti nasmijan, bez obzira na okolnosti. Kako započinje ovaj posebni i ugodni razgovor, čini joj se da nema sto godina, ne osjeća se staro. U srcu je, ističe, mlada, premda je u životu prošla kroz ratove i doživjela teške trenutke.

A osim toga, njena životna priča mogla bi biti inspiracija za knjigu ili film o povezanosti s obitelji, ali i sudbini. Naime, prepričava nam, rođena je u Kožinu gdje se i udala, no oca je vidjela samo jednom u životu.

Kada je imala šest mjeseci, on je, trbuhom za kruhom, otišao u Ameriku, gdje je proveo ostatak života. Obitelj, ženu i djecu, nažalost, nije nikako uspio dovesti k sebi, tako da je Anka sama preplovila Atlantik kako bi napokon vidjela svog oca.

Preko bare

– Živjela sam zanimljiv život, čak i živjela u Americi! Otac je otišao u Ameriku kada sam ja imala tek šest mjeseci. Nismo se vidjeli više od 30 godina. On je ostavio mamu, sestru i mene te otišao u Ameriku da zaradi i nešto uspije steći za nas.

U više nam je navrata htio osigurati papire, kako bi’ i mi mogli preseliti, ali nije uspio. Odobrili su nam putovnice, ali ne i vize. Otac je pisao mami da će on raditi i napraviti joj veliku kuću u Kožinu, jer on nije htio iz Amerike, a mi nismo mogli tamo, prisjeća se Anka.

Kasnije, nakon što se udala, što joj je otac teško oprostio jer nije prisustvovao obredu, otputovala je »preko bare« i susrela se s ocem.

– Dvije sam godine čekala, zbog kvote, da dobijem vizu. U međuvremenu sam se udala, rodila dva sina, tako da je otac mom mužu pisao da me pusti na pola godine kod njega u Ameriku. Djeca su mi tada imala 11 i devet godina. Iz Trsta sam otputovala putničkim brodom te na kraju, po očevoj želji, ostala duže od pola godine.

Kada je došlo vrijeme da se ukrcam na brod, dovezao me iz Long Islanda u New York. U tom trenu, čekajući da se ukrcam na brod mu je pozlilo te je pao i umro na mjestu, tako da smo 20 minuta prije isplovljivanja iskrcali moje stvari te sam ostala dok ga nismo pokopali, ispričala nam je Anka.

Danas je itekako ponosna na svoju obitelj koja je s vremenom rasla, ima troje djece, sedmero unučadi i desetero praunučadi, a još je jedno na putu.

– Sva su moja djeca i obitelj u Kožinu, žive jedni blizu drugih. Moja su djeca uvijek pomagala jedni drugima, pomagali si graditi kuće, kako bi oni danas mogli lagodno živjeti sa svojim obiteljima.

Sve smo odškolovali, zaposleni su i zdravi, što i mene održava jakom jer znam da su svi oni dobro. Prije četiri sam godine sinovima sâma kazala kako želim ići u dom za umirovljenike jer počela sam polako slabjeti i shvatila da više ne mogu sama, rekla je Anka koja je silno zadovoljna domom.

Sretna u domu

– U domu me posjećuje i doktor, obitelj, rođaci i prijatelji, medicinske sestre su izvrsne, a imam i dobro društvo, naglasila je.

Cijeli život naporno je radila i bavila se poljoprivredom, no svejedno je uvijek bila vesela.

– Vrijeme je prolazilo, a ja sam polako starila, no uvijek sam se osjećala zdravom i veselom te nisam dozvolila da me godine sputavaju, što me i danas održava mladom u srcu, ističe Anka koja na koncu savjetuje da uvijek treba živjeti umjereno, slušati savjete liječnika i ne riskirati zdravlje.

Ovom inspirativnoj gospođi želimo još ponajprije zdravlja, lijepih trenutaka i snage, da još dugo uživa u društvu svojih najmilijih, najvećeg blaga.