Akademik Bašić veliki je protivnik ekskluzivnih turističkih zona: 'To je turizam kakav nam ne treba'

– Za mene je bitno da ta arhitektura uključuje i ljude, ne samo fizičke elemente, ne samo ono što predstavlja vrijednosti kulture i zajednice, nego i samog konkretnog čovjeka, ljude. I moje veliko zadovoljstvo jer, rekao bih, prakticiranje upravo one arhitekture gdje sam mogao ostvariti tu participativnost.

Akademik Bašić ističe da teći k tome da ljudi s njime stvaraju arhitekturu, da se ona ne odvija uvijek po nekom autorskom diktatu niti je determinirana tehničkim uvjetima i da to bude proces koji će dovesti do određenog artefakta.

Konačni cilj je da se na kraju stvori nešto što nije samo materijalna definicija prostora nego i da ljudi koji su ga stvarali na neki način postanu dio tog istog prostora.

Kad je riječ o trendovima u arhitekturi, akademik Bašić kaže da trebamo biti otvoreni novostima koje dolaze iz našeg globalnog okruženja, no ne smijemo ih nekritički prihvaćati. Ono što nam dolazi treba znati prepoznati kao vrijednost koju možemo povezati s našim vrijednostima i osobitostima.

– Ja to često govorim kao o arhitekturi koja se prevodi. Često uzimam za to jednu krasnu, gotovo metaforičku priču o Oliverovoj famoznoj pjesmi ‘Trag u beskraju’, koja u stvari djeluje tako naše, tako dalmatinski da mnogi ljudi nisu svjesni da je ta pjesma u stvari talijanska i da je nju interpretirao Oliver i učinio je našom pjesmom. E takvu stvar bi htio da se događa s arhitekturom.

Ne treba ništa uzimati kao gotovo tuđi proizvod. Možemo kupovati tuđa znanja i tuđa iskustva, ali ih moramo prevesti na naš jezik, kaže akademik Bašić.

U toj razmjeni možemo ponuditi i vlastite vrijednosti i identitet.

– Međutim, oni koji govore o identitetima uporno i ustrajno stavljajući to u prvi plan zaboravljaju da je to društveni konstrukt koji nije konstantan. On se stalno mijenja. Identitet je dinamična pojava. To je društveni konstrukt koji se u stvari određuje u odnosu prema nekim drugim identitetima. Prema vrijednostima drugih, mi određujemo svoju vrijednost, kaže akademik Bašić.

Kad govorimo o stanju u prostoru, mi imamo i estetski i etički problem. Hrvatska, kao društvo, očito nije uspjela izgraditi koji može regulirati odnose u prostoru na način da ostvarimo sklad koji priželjkujemo, smatra akademik Bašić.

– Očigledno se radi o jako lošim praksama. Te prakse su u našem prostoru proizvele ekspanziju nama neprepoznatljivih ansambla, urbanih i periurbanih. Sve su to poprilično kaotične nakupine grada koji u stvari nije grad nego je neko suburbano područje koje se gradi ne samo bez identiteta nego i bez ikakve organičke uzajamne povezanosti.

Prevladava, dakle, stav da bismo trebali regulirati stanje u prostoru tako da se on razvija u smjeru koji će biti koristan za zajednicu danas i u budućnosti. No problem je što mi uopće nemamo viziju o prostoru, a strategija imamo toliko da njihov broj pokazuje koliko su besmislene, kaže akademik Bašić.