’Vratio sam se u zaboravljeno selo predaka, a dočekali su me s ponudom - besplatne parcele!’

Gotovo dva desetljeća prošla su od pomisli da bi bilo dobro posjetiti i razgledati Šestane, kraj u Crnoj Gori, nekad teritorij koji je bio pod Osmanskim Carstvom, ali pod jurisdikcijom Barske nadbiskupije, dok pomisao o posjetu nisam i ostvario početkom srpnja 2025.

Šestani (dijele se na Gornje i na Donje) obuhvaćaju niz naselja i iz nekih od njih prije 299 godina, pa i nešto poslije, u nekoliko većih i/ili manjih seoba došli su u Zemunik i u Zadar i moji preci. Dogodine, 2026., bit će točno tri stoljeća od prve velike seobe.

Znaš li ti moj prijatelju da u jednom selu postoji mikrolokacija Zgrade Palekine!?

Tako mi je prije 20 godina rekao Dragan Marstijepović, također potomak Šestančana, koji živi u Starom Baru. Bio je on, Dragan, s prijateljima u posjetu Zadru prije dva desetljeća i uz mnoge zanimljivosti koje sam tada od njega čuo, ova napomena o Zgradama Palekinim bila je klica potonje pomisli i želje da i osobno vidim to što se tim imenom naziva, a sadrži i moje prezime.

Mnoga mi je misao prolazila glavom i tada i poslije, ali jedna je bila dominantna – jesu li te Zgrade Palekine i doslovce mjesto s kojega su u jednoj od seoba i moji preci sa sumještanima i s ostalim nevoljnicima krenuli na dug put.

Šestani

Nalaze se između obale Skadarskoga jezera i planinskoga masiva Rumije i obuhvaćaju oko 100 četvornih kilometara, što je petina Opštine Bar. U Šestanima je 15 sela i pet zaselaka.

Gornji Šestani – Gurza i zaselak Bardići, Lukići, Dedići sa zaselkom Marvučići, Pinčići, Rjepsi, Gornji Murići, Babsulj.

Donji Šestani – Donji Murići, Besi, Livari i zaselak Dobreci, Gornje Briske, Donje Briske, Đuravci, Karanikići (prije Markovići), Dračevica, Marstijepovići, Vučedabići.

Glede podrijetla ljudi od davnina naseljenih u Šestanima, utvrđeno je da u većini imaju elemente ilirske, slavenske, romanske, keltske, grčke i vlaške. S područja današnje Albanije svega je nekoliko obitelji u cijelim Šestanima.

Vraćamo se u Šestane

Kad mi je prvi put spomenuo Zgrade Palekine Dragan Marstijepović nije mi naznačio gdje je to. I da jest, ne bi mi značilo puno jer jedno je nešto zamišljati, a sasvim nešto drugo to i vidjeti i doživjeti.

Kad je napokon sazrelo vrijeme za posjet Šestanima, a uputili smo se u Bar moj rođak Željko Lukin, sin moje tete Zorke, te naše bolje polovice Vanda i Mirjana, javio sam se i Draganu Marstijepoviću, ali i Darku Pepđonoviću.

– Nemate što brinuti, sve ćemo organizirati što je moguće, energičan je bio Darko Pepđonović.

Zapravo sam preko Udruženja građana »Šestani« iz Bara pokušao doći do odgovarajuće osobe koja bi bila vodič po Šestanima i uputili su me na Darka Pepđonovića.

– Bit će sve u redu, istaknuo je Darko u komunikaciji koja je prethodila posjetu.

Nisam ni sumnjao, ali kad smo došli na dogovoreno mjesto, čekalo nas je nekoliko ljudi. Darko je, ozbiljan kakav jest, organizirao susret s Cvetkom Pavlovićem, članom Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), s Neđeljkom Đurovićem Neckom, profesorom (a on se potrudio informaciju o našem posjetu objaviti na portalima barinfo.me i jedro.bar i hvala mu za to), te Draganom Dabovićem iz Udruženja »Šestani«.

– Dobro došli! Uza sve što radim, ja sam bio i aktivni član Pokreta za teritorijalnu nezavisnost Crne Gore, rekao je na početku akademik Pavlović.

On je, zajedno s akademikom Božidarom Šekularcem suautor monografije Toponimija Opštine Bar (DANU, Podgorica 2012.), publikacije koja je pripremana pet godina.

Uz pomoć sto suradnika s terena Pavlović i Šekularac su prikupili, istražili i obradili, te publicirali značajno djelo čiji sadržaj je i zanimljiv i koristan svakomu tko se zainteresira. Meni svakako jer su obrađeni i Šestani i onaj tko pročita knjigu dobit će korisne i zanimljive spoznaje.

Akademik Pavlović veoma je zanimljiv (su)govornik. Prije nego je počeo, otvorio je tabakeru, naručio je sok od borovnice i stao pripovijedati o mnogim temama. Govori jasno, drži se središnje linije neke priče, na odgovarajući način ubaci zanimljive pojedinosti, nabraja imena, događaje, publikacije, razgovore, susrete, iznosi ideje…

– Evo svakomu od vas ovo, kazao je i onda svima za stolom podijelio papir na kojemu piše: »Vraćamo se u Šestane!«

Šestanski banir

Riječ je o stoljetnoj tradiciji za Tijelovo. Sastoji se od obrednoga uzdizanja banira ili ranke, drvenoga raspela koje je prethodno ukrašeno listovima jasena, cera i duba. Uzdiže se na vrh iznad sela, da bude vidljiv iz svake kuće. Slijedi molitva, a zatim se blaguje prisnac (prpeč), jaja i šestanski sir.

Uz ostalo, u prošlosti se održavalo i prigodno mirenje, ali i donošenje važnih odluka. Prema Neđeljku Necku Đuroviću, neumornom istraživaču i obrađivači šestanskih običaja, slične manifestacije bilježene su i u Šušanju, Špiči i u Mrkojevićima. O baniru je objavljena i knjiga »Zapisana Crna Gora« autora Miomira Maroša.

Parcele potomcima

– Ja sam za istinu, istinu i samo istinu, jer smo obvezni za njom tragati i iznositi je makar kakva bila. Pod naletima kojekakvih snaga uništavaju se naš grad, njegovo zaleđe, njegova bogatstva, ljudi…

Ova parola »Vraćamo se u Šestane« nastala je jer bismo trebali taj kraj oživjeti, obnoviti građevine, sagraditi nove, obnoviti spomenike kulture, sakralne objekte, groblja, urediti polja, bunare, zaštiti šume i drugo raslinje, obnoviti stočarstvo i poljodjeljstvo… Ovdje ću reći i ovo…, malo je zastao akademik Pavlović, uz jednu dramsku pauzu, pa energično rekao:

– A vama, potomcima Šestana koji ste u Zadru ili bilo gdje, kažem kad drugi put dođete, bit ćete naši gosti, nikakvi hoteli i slično. I još, tko god bude želio, dobit će građevinsku parcelu besplatno da na terenu svojih prađedova podigne kuću. Uz uvjet da je nikad ne proda, istaknuo je.

Akademik Pavlović zamolio je da se ta ideja »prenese svim potomcima Šestana«, dodao i da bi bilo vrijeme da se Zadar i Bar pobratime »jer imaju zašto«, iznio ideju da se uz pomoć stručnjaka izradi replika »lađe na jedra« kakva je nekad plovila Skadarskim jezerom, da će intenzivno raditi na zboru svih Šestana, spominjao je stara ribolovna i druga prava, zborio o načinu življenja i brojnim drugim idejama što bi zajedno stalo pod geslo »Vraćamo se u Šestane!«.

U nekom trenutku priključio se malom skupu i Darko Pepđonović. Dinamičan mladi čovjek, po zanimanju vatrogasac, a planinar i stručni planinarski vodič, aktivist, osoba koja o Šestanima, ali i o Baru i o Starom Baru, govori koncizno, s pregršt podataka i zanimljvosti.

– Sjutra ćemo rano da izbjegnemo vrućinu, zaključio je Darko prvi skup.

Malo ćemo pričekati »sjutra« jer se prije toga valjalo naći s Draganom Marstijepovićem i Ilijom Vukotićem, predstavnicima hrvatske zajednice u Baru. Dragan Marstijepović je podrijetlom iz Šestana, a Ilija je Vukotić iz Zubaca. Obojica su zanimljivi sugovornici, u kratkom su nas vremenu obasuli pojedinostima, a Dragan je obećao da će s nama u Šestane.

Ilija Vukotić predao mi je neke svoje tekstove, a redovito ih objavljuje pa i o Šestanima, te primjerak bogate publikacije Zupci Times za 2025. uz informaciju da je silno ponosan na kontinuirano objavljivanje toga, kako piše u zaglavlju »katkadnika« koji se prodaje po cijeni »«što daš«…

Kuća maslina

Stari Bar i Bar od davnina su maslinarski raj. Kult masline izražen je, mnogi pomno, stručno uzgajaju maslinu, a Darko Pepđonović u blizini Staroga Bara pokazao nam je i lokaciju golemoga maslinika – čak 16 tisuća stabala! Tu je i Kuća maslina gdje čovjek lako pronađe i sve o maslini, suvenire od maslinova drva, ulje, pomade i slično. Naravno da neki maslinari povremeno dolaze i u Zadar i surađuju s kolegama.

Preko tromeđe Đoleza

Došlo je »sjutra«, još nitko u Baru nije ni ustao, a krenuli smo u 5.30 prema Darkovom planu i programu. Dok vozi, a vozi u relijaškom stilu jer kao vatrogasac i kao planinar često je na cesti koja iz Bara vodi prema Šestanima i kroz Šestane, Darko je i elokventan vodič.

Sutorman prema Sv. Romanu, pa Široka strana, Lonac, Čukuljere – to je lokva na brdu, prijevoji Kunora, Bijela skala, Mužic, pa Šantolija prema Sv. Iliji, Vilina pećina, Rumija sa svojim masivom, tromeđa Đoleza, divlje svinje koje se prase dvaput godišnje, trasa uskotračne željeznice, staza…

Kod staze valja malo zastati. To je zapravo, staza za koju dr. Kruno Krstić u »Doseljenju Arbanasa u Zadar« navodi da su je prohodali naši preci i da kozjim putem s polazne točke Čukuljere iz Šestana do Pepića vodi iznad Limnjana, preko Sozina vrha te vijencem paštrovskih planina pokraj osmanske straže do Karuča (usput, najvjerojatnije postojbine Karuca) kroz sutormansku šumu, dalje do mora.

– Cesta kojom se vozimo na nekoliko mjesta presijeca stazu. Sad je bujna vegetacija i nije moguće dobiti jasnu predodžbu staze ili njezinih dijelova. Zato je bolje doći u studenom ili u veljači i tad se može njima hodati, govori Darko.

Zatim doznajemo da se razina Skadarskoga jezera može podići i do osam metara, da su prije nastanka jezera postojali Veliko i Malo blato, da je naselje Seoci zadnje u Crmnici, a Krnjica prvo u Šestanima.

– Ima nekoliko sela s pravoslavnim življem, ostala sela su i katolička i islamska, ali danas u cijelim Šestanima malo tko obitava cijele godine, dobacuje Dragan.

Njegovi Marstijepovići imali su 15 kuća, a onda dolaze Dedići, Lukići, Marvučići… Dolazimo do Dedića (alb. Dedaj) i gledano s ceste, selo je s desne strane u dolini.

Gleda na Čukuljere, na Bardiće i na Gurze, ali teško je vidjeti kuće jer je vegetacija sve pokrila.

Odlazimo do grobljanske kapele sv. Venerande u Marvučićima, nekad i Maručićima što sugerira da bi odatle mogli biti današnji Marušići.

Vraćamo se u Dediće gdje tri krave slobodno šeću, lete obadi i muhe, a miris kravlje balege i okolnoga raslinja (puno je golemih sikavaca!) podsjeća me na istovjetni miris u Zemuniku koji sam itekako zapamtio kad bih, kao gradsko dijete, davno posjećivao dida Križana i babu Matiju u Smrdelju. Dok rođak Željko i ja razgovaramo s Darkom, Dragan je potražio…

Pal Lekin

– Evo, evo Zgrade Palekine!

Dakle, to je u Dedićima. Prije prve kuće nekih 100 metara vidimo gomilu posivjela kamena relativno pravilnoga oblika što znači da je ručno obrađen prije podizanja objekta. Uočavamo i obrise davnašnjih građevina.

Popeo sam se na kamenje istesano davno da bi skupa činilo nečiji dom, smještaj za stoku. Je li moguće da sam u jezgri davnašnjih Palekića!? Pal Lekin netko je bio, a je li bio baš u prvom valu iseljavanja prije 299 godina – ne znam! Što osjećam? Radoznalost me upućuje da, koliko mogu, shvatim i prostor i vrijeme.

Da nekoliko stoljeća poslije, promatrajući okoliš, pokušam zamisliti što je taj Pal Lekin radio, je li bio strog starješina svoje kuće, koliko je imao blaga, je li ikad u životu prije odlaska vidio jezero, koga je sa sobom vodio, što je pomislio kad je vidio da u novom kraju nema onakvih brda i dolina, da je zemlja drugačija…

Idemo dalje. U Lukićima je crkva sv. Petra i Pavla okružena hrastovima. Na grobljanskim spomenicima prezimena – Đokmarković, Vučetić, Nika Đeljov Vučetić, Đonović… i osobno ime Đerđa.

Da, to je Đorđe, odnosno Juraj.

U Lukićima su bunari u Selitama. Nedavno obnovljeni, u zaštićenom prostoru nekih 80 x 80 ima ih osam. U blizini je plodno polje. Idemo prema Pinčićima (pisalo se nekad i Pinculi). Ima puno kestena, debla svjedoče o stoljećima njihova življenja.

U Pinčićima je crkva sv. Nikole na rubu jednoga proplanka, uokolo udoline i suhozidi, stotine i stotine metara. U selu danas ima jedna islamska obitelj za stalno. Na katoličkom groblju je gotovo nemoguće iščitati nečije ime ili prezime, a zanimljivo je da je ispod crkve – pećina!

Trebalo bi je urediti – govori Darko.

U pravu je.

(Nastavit će se)