Toni Pajkin nakon 43 godine na Radio Zadru ide u mirovinu: "Nagrada je samo trenutak, ljepota novinarstva su ljudi"

Njegova je karijera radijskog voditelja i novinara, kako kaže, počela sasvim slučajno, no njegov je glas postao prepoznatljiv generacijama. Iza njega su čak 43 godine predanog rada na HRT-ovom Radio Zadaru, od čega je gotovo 30 godina proveo na mjestu glavnog urednika, a ovih je dana objesio pero o klin, oprostio se s kolegama koji ističu njegovu ljudskost i stručnost te zaplovio u zasluženu mirovinu.

Naravno, riječ je o Toniju Pajkinu koji se ovaj put našao »s druge strane« i pričao o početcima karijere, izazovima, ali ponajprije o ljepoti ovog posla u kojem se na neki način živi tuđe sudbine, osluškuje bilo kolektiva i djeluje riječju, bilo podne ili ponoć.

Radio ga, započinje Pajkin, prati oduvijek, i to isključivo zbog glazbe koja je duboko utkana u svaki dio njegovog života, a pogotovo u mladosti, naime, desetak je godina svirao u bendu Atlantski poremećaj, bilo je to početkom 80-ih godina.

Na početku bijaše glazba

A 1982. godine, kada je završio prvu godinu studija, Dorotea Perović ga je nagovorila da dođe na audiciju i odtad je, kaže kroz smijeh, zaboravio izaći.

– Početak je bio vezan uz glazbu, odmah sam tog ljeta radio u Fonoteci, primila me kolegica Irena Hromin i pokojni kolega Juraj Gracin koji je bio jedan od utemeljitelja Glazbenih večeri u Sv. Donatu.

Išao sam na Glazbene večeri, razgovarao s umjetnicima, bilo je lijepo. Naravno, radio sam ankete, sve što početnici rade, kazuje Pajkin kojem je velika ljubav i sport.

Tada su, podsjeća, svi u Zadru obožavali i igrali košarku, a počeo se baviti tom temom i u poslu na prijedlog Drage Čuline.

– Meni nije bilo ni na kraj pameti to raditi, sama pomisao da bih mogao zamijeniti kolegu Čulinu bila mi je nevjerojatna. Odmah sam počeo raditi prijenos na nacionalnoj razini. Sjećam se kako sam cijelu utakmicu krivo izgovarao ime belgijskog kluba, nisam znao francuski.

Činilo mi se da ne smijem izaći vani nakon toga, prepričava Pajkin i dodaje da, kad čovjek napravi nešto dobro, to i nema velikog odjeka, a ako napravi nešto loše, o tome se itekako govori.

Zasigurno, i najveći sportski fanatici ipak su mu oprostili taj propustić, a da je stekao naklonost slušatelja potvrđuje činjenica da se košarkaškim prijenosima bavio sve do 2000-ih godina.

A zahvaljujući tome, proputovao je Europu, upoznao frankfurtski aerodrom čekajući presjedanje od osam ujutro do deset navečer i doživio ostale zgode i nezgode sportskih novinara.

U početcima mu je, kaže, svaki zadatak bio izazov, a posebno se sjeća svog prvog velikog događaja.

– Bilo je to u vrijeme bivše države, izvještavao sam o boravku Ante Markovića koji je tada bio predsjednik Vlade Jugoslavije.

U to smo vrijeme izvještaje slali telefonom i moram priznati da sam pet puta čitao taj izvještaj, nisam nikako mogao – od uzbuđenja. Ali, kasnije je sve to postalo rutina, govori Pajkin.

Podrška kolega

No, njegovu je karijeru obilježilo i ratno vrijeme, mnogi ga pamte baš po tim izvještajima, a on ističe kako je imao sreću što je uz njega bio stariji kolega Božidar Klarić koji je bio puno svjesniji situacije nego što je on bio.

– Imao sam tada 30-ak godina, recimo da sam još bio mlad i da sam mogao neke stvari napraviti nepromišljeno, ali kolega Klarić je pazio na sve.

Bilo je puno terena na kojima se pucalo, sjećam se kako smo bili u Lišanima, išli smo kolega tehničar Goran Bašić, Klarić i ja raditi reportažu, odjednom smo čuli da se puca na sve strane, trebalo je izvući živu glavu.

Kasnije smo postali svjesni opasnosti, upili atmosferu. Teško je danas to objasniti. Sjećam se kako je trebalo ići odraditi neku presicu i pitao sam kolegu Ivana Pericu hoće li ići poginuti sa mnom. Često sam mislio kako neću izvući živu glavu, ali čovjek sve prihvati, govori Pajkin.

U svemu mu je uvijek bila važna podrška kolega, to naglašava kao iznimno važno u poslu, a zahvaljujući upravo tome, smatra, ostao je toliko dugo glavni urednik.

– Bili smo svi skoro generacija, kad sam počeo, u rasponu od možda deset godina. Prihvaćao sam ideje kolega i učio od njih, to su Goran Kurtović, Dorotea Perović, pokojna Lidija Pavić, Irena Hromin.

Ali i stariji kolege su me prihvatili; Drago Čulina, Slavica Vukovarac, Ivo Mišulić, Milan Tišma, Miljenko Mandžo, Zlatan Miodrag, Božidar Klarić i mnogi drugi, nabraja Pajkin, a valja napomenuti kako danas brojne velike zvijezde koje su svoj put započele u zadarskom studiju kao velik oslonac i hvalevrijednog mentora spominju upravo njega, primjerice, Zrinka Grancarić.

Nekad i danas

Pajkin skromno govori da su uspjesi tih ljudi isključivo njihova zasluga, no napominje koliko je učenje važno i da mu se čini da je to ono što danas nedostaje.

– Prije je svakako bilo drugačije, bilo je studioznije. Danas, čini mi se, ljudi u novinarstvu moraju sami naći svoj put. Doduše, uvijek je to tako, ali ne može se do etera ako se ne prođe školicu, tako je to bilo prije.

Išlo se na praksu od jednog do drugog novinara, radilo s urednikom, spikerom… Ta školica je bila izuzetno bitna i uvijek ostavljala dubok trag. Svejedno, ovo novo vrijeme mi je jako uzbudljivo.

Danas svatko može, s minimalnom opremom, proizvoditi sadržaj. Da, teško je raditi sâm, pogotovo kad nemate od koga učiti, ali ako su ljudi privrženi tome što radite, pa zašto ne, objašnjava i zamke i prednosti novog, digitalnog doba.

Nadalje, iskoristili smo priliku i pokušali saznati osobine dobrog novinara, no Pajkin je opet odgovorio vodeći se vjerojatno onom izrekom kako na mladima svijet ostaje.

– Gledam svoje mlađe kolege, smatram da je jedan od modela dobrog novinarstva Vladimir Šetka, najbolje da njega pitate, kaže uz smješak.

A na koncu, iako je naš sugovornik 2023. godine dobio Nagradu za životno djelo ‘’Ivan Šibl’’, kao najveći uspjeh ističe što je »dogurao do mirovine« i što je upoznao mnoge divne ljude.

Kako otkriva, nije planirao cijelo vrijeme biti na HRT-u, htio se okušati u novim medijima jer ga je to jako intrigiralo, no uvijek je bilo »još samo ovo« i eto ga – ipak do kraja.

Prijateljstva

A u 43 godine utkale su se brojne podijeljene sudbine, veselja i tuge koje novinar uvijek, koliko se god nastojao distancirati, proživljava s ljudima koje susreće. Ipak, čini se, ljudi su njegov temelj i njegov najveći cilj.

– Nagrada je samo trenutak uzbuđenja, to traje koliko traje i svečana dodjela. U ovom je poslu najljepše to što upoznajete puno ljudi, postanete prijatelji, njegujete prijateljstva…

Primjerice, u nogometu sam upoznao Željka Jurjevića, dok je bio u NK Zadar, i ostali smo prijatelji i dandanas. To je najbitnije u svemu ovome – ljudi, naglašava Pajkin.

Sada, nakon nekoliko dana mirovine, ipak »čisti glavu« od silnih informacija, pije kave sa starijim kolegama i onima koji još rade, a kaže i da mu se mijenjaju prioriteti pa se, primjerice, posvetio kući.

Svojim kolegama na HRT-u poručuje da ih podržava u svemu što rade i da uvijek preispituju staro, otkrivajući novo, a mi Pajkinu, mašući mu dok odlazi na svom motoru, poručujemo da mu želimo dugu, sretnu i bezbrižnu mirovinu.