SJEĆANJE Četvrt stoljeća bez Pere Mazije, neponovljivog duha našega grada

Prije 25 godina, u 67. godini života, napustio nas je Pero Mazija. Toga 20. ožujka 1999. godine otišla je istinska zadarska legenda, ili, kako ga je Drago Marić, umirovljeni zadarski novinar i publicist, nazvao – zadarski kampanel!
– Pero Mazija je katedrala dobrote.

Bio je neponovljivi duh našeg grada. Pokojni prvak zadarskog novinarstva Jandre Širinić, koji je za pola stoljeća življenja i pisanja o Zadru upoznao na tisuće građana i s njima razgovarao, tvrdio je da je Pero Mazija najveći zadarski dobrotvor kojeg je imao čast upoznati.

Peru kao da je sam Bog poslao na ovaj svijet s posebnom misijom da svima čini samo dobra djela. Davao je cijeloga sebe svima bespoštedno, kao da je slutio da će nas rano napustiti. Ustvari, Pero nije volio samo ljude, nego je volio život i sve vrijednosti koje život nosi.

Zato ga je živio punim plućima, uživajući u svim njegovim blagodatima i nastojao ga sebi i drugima učiniti lakšim i snošljivijim. Ništa mu, što je bilo u korist njegovih Zadrana, nije bilo teško. Pero Mazija nas je zadužio kao malo tko -napisao je Marić u svojoj knjizi Zadarski kampaneli.

O Mazijinom životu posvećenom najdražem Gradu, Zadarski list objavio je tekst 2010. godine, tada u povodu 11. godišnjice smrti… U tekstu je, uz male ispravke, s obzirom na odmak vremena, pisalo: Kuće, zgrade… to su kulise. Grad gradom čine ljudi. Ovakvi i onakvi, tzv. mali ljudi, pa oni koji su poznati, oni najpoznatiji, kadkad u gradu ima i pokoji velikan.

Na neke se ljude tijekom svoga življenja naviknemo, oni nam postanu zamalo i kao član obitelji. Poznaje ih, takve ljude, gotovo svatko i bez takvih ljudi teško da može proći neki sasvim običan dan, a o kojekakvim događanjima ili velikim feštama da i ne govorimo.

Zadrane je 1999. godine (prerano) napustio Pero Mazija. Zar već toliko godina nema Pere? Zar već toliko dugo on ne bdije nad Gradom? Zar već toliko godina prolaze zbivanja, utakmice, svečanosti… a da Pere nema? Zar već toliko godina njegov nadaleko vidljivi narančasti stojadin nije na ulicama? Zar već toliko godina Pero nije na svakoj košarkaškoj utakmici? Zar…

– Pero je vozački ispit položio 1952. godine, a vozački je u našoj obitelji bio nešto što je svatko jednostavno morao imati. Obitelj je, naime, još iz razdoblja prije Drugoga svjetskoga rata živjela od mehanizacije – govorio je 2010. Ersilio, jedan od Perine braće i jedan od sedmoro djece pok. Mila i Klare Mazije.

Sredovječni Zadrani Pere se izvrsno sjećaju kao vozača pogrebnoga kombija u poduzeću Nasadi, ali on je kao vozač profesionalno radio u Zadranki, u Adriji, u Otpadu, u Autotransportu. Najduže, doduše, u Nasadima i po naravi posla Pero je, doslovce, bio u gotovo svakoj kući. Ne samo u našoj županiji ili u gradu, nego i daleko šire.

– U poslu je uvijek bio točan, profesionalan. Nije lako biti vozač pogrebnoga vozila, no Pero je imao fantastično razvijen osjećaj za osjetljive okolnosti, za ljude koje je u obitelji pogodila smrt.

Osobnost Perina zrcalila se i u tomu što je svakomu želio pomoći. Onoliko koliko je mogao. Na košarkaškim utakmicama brisao je parket, mijenjao tabelune kad bi popucali, vozio u bolnicu ozlijeđene igrače, sucima bio pri ruci, momčadima koje su bili gosti, igračima Zadra također, trenerima, novinarima.

Dolazio je na nogomet, na rukomet, gdje god je stigao. Kad je stojadinom pratio neki sportski događaj, poput utrke Nin – Zadar, nikad mu nitko nije plaćao gorivo.

– Ja sam ti takav. Volim ljude i neki me unutarnji poriv tjera da se svakome javim i razmijenim nekoliko riječi. Ljudi vole kad im se obraćam, kad pitam za zdravlje i probleme. Lakše im je – znao je kazati Pero, koji je i pjevao. A kako je tek harmoniku svirao…

– Samouk. Zapravo, uputio ga je u sviranje gospodin Matacin, on je živio u Arbanasima, a Pero je brzo svladao tehniku sviranja. Mazije, inače, dobro pjevaju, to nam je u krvi.

Kad ne bi bio na poslu, a u Gradu je bila neka fešta, Pero je bio na fešti. Harmonika, pisma. Jednom zgodom na Puntamici, kad su davno, davno, boćali Puntamika, Stanovi, Belafuža i Bokanjac, pivalo se sve u šesnaest. I Pero rasteže harmoniku, ali svako malo gleda na sat.

– Što je Pero, što svaki čas gledaš koja je ura?

– ‘en ti jarca, iman jednoga odvesti u Zagreb. Ali, samo vi pivajte, ja ću se začas vratiti!

Život je sve, odnosno svašta se u životu događa. Pokojni Pero Mazija svojim je življenjem živio Grad. Onaj Grad koji čine ljudi. Ovakvi i onakvi. Najviše tzv. mali ljudi. Jer, grad ne čine kulise…