REKORDNA BROJKA Zahvaljujući sedam eksplantacija u OB Zadar spašeno dvadesetak života

Godinu iza nas, kao i uvijek, obilježile su tragične vijesti, ali i tople priče koje bude nadu u ljudskost, od pružanja ruke pomoći sugrađanima koje su snašle nedaće do stalnog pomaganja onima kojima su se životne karte lošije posložile. Ipak, u moru tih pozitivnih priča, od kojih je svaka itekako hvalevrijedna, posebnu su pozornost privukla izvješća o hitnom medicinskom prijevozu transplantacijskog medicinskog tima i transplantacijskog organa (srca) od Zadra do Zagreba, i to dvaput u samo nekoliko dana, 4. i 7. rujna.

Nedvojbeno, život, kao i olakšavanje i produljenje života, najveći je dar, a zahvaljujući napretku medicine, predanosti liječnika i suglasnosti obitelji u za njih najtežim trenutcima, donacije organa postaju sve češće.

Doduše, i dalje su liste čekanja preduge, stoga nikad nije naodmet osvještavati o važnosti ovog plemenitog čina i napominjati koliko je život nepredvidiv i da možda, htjeli to priznati ili ne, sutra i mi sami budemo ti kojima život visi o koncu, u iščekivanju nečije donacije.

Najveća brojka

Dr. Edi Karuc, voditelj Jedinice intenzivnog liječenja Opće bolnice Zadar i koordinator eksplantacijskog tima, kazao je kako su ove godine imali sedam multiorganskih eksplantacija što znači da su spasili, u teoriji, dvadesetak ljudi ili im pak olakšali i produljili život. Eksplantacije se u OB Zadar izvode od 2002. godine, a ovo je do sada najveća brojka.

Prema našim zakonima, u Hrvatskoj se mogućim darivateljem organa smatra svaka preminula osoba koja se za života tome nije izričito protivila. Iako naš zakon ne propisuje obvezu traženja dozvole za eksplantaciju organa od obitelji umrle osobe, u praksi se poštuje stav obitelji zbog čega je važno razgovarati s obitelji o stavu o darivanju organa poslije smrti.

Osobe koje se protive darivanju dijelova tijela poslije smrti trebaju kod liječnika primarne zdravstvene zaštite potpisati Izjavu o nedarivanju organa, a Izjave o nedarivanju upisuju se u registar nedarivatelja pri Ministarstvu zdravstva.

– Ako se rodbina protivi, naravno odustajemo. Razgovor s obitelji uvijek je mučan, moramo im reći da su izgubili blisku osobu, unatoč svim našim naporima, a nakon toga ih pitati pristaju li na donaciju.

U većini slučajeva pristaju, odbiju možda jednom, dvaput godišnje, a u razloge mi ne ulazimo.

Pretpostavljam da budu u stanju šoku, možda bi odgovor bio drugačiji kada bismo imali više vremena, no vrijeme je u ključno u ovakvim situacijama, započinje dr. Karuc koji nam je objasnio čitav proces koji je, istini za volju, zahtjevan, ali neupitno vrijedan svakog uloženog truda.

Pristanak obitelji

Prvi korak koji obavlja koordinator, u našoj bolnici dr. Karuc, jest kontaktiranje Ministarstva koje ima dežurstvo 24 sata kako bi se provjerilo je li osoba upisana u Registar nedarivatelja. Ako je upisana, odmah se odustaje, a ako nije, slijedi razgovor s obitelji.

– Najprije dokažemo moždanu smrt, a potom tražimo pristanak obitelji. Moramo biti tisuću posto sigurni da je pacijentov mozak (nepovratno) oštećen, odnosno da mozak više nije živ, a za to postoje brojne metode. U Zadru najčešće radimo CT s angiografijom, gdje u žile dajemo kontrast koji bi putem krvi trebao doći do mozga.

Je li došao ili ne, provjeravamo snimanjem na CT-u. Ako krv ne dolazi do mozga, znamo da je mozak mrtav. Imamo i razne kliničke testove, na tome radi veći broj stručnjaka, a proces se ponavlja kako bismo bili u potpunosti sigurni, objašnjava dr. Karuc.

Nakon sigurnog utvrđivanja odumiranja mozga, vrijeme igra značajnu ulogu. Potrebno je što prije obaviti eksplantaciju organa, nekad se tijelo počinje urušavati u roku od par sati, a nekada uspijevaju održati donora, tj. funkcije tijela i dan, dva, ovisno o njegovoj dobi.

U stalnoj su komunikaciji s Ministarstvom koje provjerava gdje postoji potreba i, jasno, moraju se poklapati nalazi, krvne grupe i sl. donora i primatelja.

– Kada pronađu ljude koji će primiti organ, Ministarstvo formira svoje timove koji dolaze po organe, no mi nismo uključeni u taj proces. Najčešće dolaze iz KBC-a Rebro i Kliničke bolnice Merkur, ali i izvana, često i Njemačke.

Kada je u pitanju srce, kao što smo imali slučajeve ove godine, dolazi se helikopterom jer je vremenski rok za transplantaciju srca prilično kratak, govori dr. Karuc i napominje da je to proces u kojemu sudjeluje oko 20 ljudi.

– To ističem jer nažalost još uvijek postoje neki mitovi o prodaji organa, ali to jednostavno uopće ne bi bilo moguće, uz toliko prisutnih. Uostalom, svi koji smo uključeni u ovaj proces činimo to iz plemenite namjere, ne želimo propustiti priliku nekome spasiti ili olakšati i produljiti život, dodaje.

Opet zakucala dva srca

Letačka posada iz sastava 194. eskadrile višenamjenskih helikoptera 91. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva s helikopterom Black Hawk UH-60M bila je 7. rujna 2024. u poslijepodnevnim satima angažirana u hitnom medicinskom prijevozu transplantacijskog medicinskog tima i transplantacijskog organa (srca) od Zadra do Zagreba.

Na poziv transplantacijskog koordinatora Ministarstva zdravstva, posada helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva obavila je prijevoz transplantacijskog tima s polijetanjem u ranim poslijepodnevnim satima iz vojarne u Lučkom do Zadra te od Zadra do Kliničke bolnice Dubrava.

Riječ je o drugoj akciji hitnog medicinskog prijevoza transplantacijskog tima helikopterom HRZ-a tog tjedna.

– Posada Hrvatskog ratnog zrakoplovstva je drugi put helikopterom Black Hawk UH-60M unutar tjedan dana odradila let prijevoza srca. Zajedno s četveročlanim medicinskim timom koji je stigao na Lučko, poletjeli smo u Zadar u 13:30 sati, gdje je medicinski tim otišao na operaciju, a mi smo čekali u pripravnosti.

U KB Dubrava sletjeli smo u 20:07 sati zajedno s transplantacijskim timom i organom, u nadi da je naš prijevoz još jednom dao svoj doprinos spašavanju ljudskog života. Ovakve zadaće nam uvijek daju poseban osjećaj ispunjenosti, ponosa i sreće. Sada idemo na odmor, a druga posada je već spremna odraditi istu zadaću kada god zatreba, ispričao je tada svoje dojmove jedan od članova posade Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Velik napredak

Malo po malo, itekako se mijenja javno mišljenje po ovom pitanju, a važno je napomenuti kako nema razloga ni za kakve vjerske dileme. Crkva nije protiv doniranja organa, dapače.

Naime, papa Ivan Pavao II. naveo je da doniranje organa spada među djela dobrote i suosjećanja te da podupire autentičnu kulturu života. Također, naglasio je kako je grijeh zakopati u zemlju ono što može pomoći drugome čovjeku.

Ni druge se vjere ne protive donaciji organa, upravo suprotno, opisuju je kao čin ljubavi prema drugome čovjeku. Zanimljivo je da i Jehovini svjedoci, koji se inače protive transfuziji krvi, drže da je doniranje organa ovisno o slobodnoj volji pojedinca, no ipak, svi organi i tkiva moraju biti isprani od krvi.

Napravljen je velik pomak i javnim akcijama, kao i donorskim karticama koje, napominje, dr. Karuc, nisu važeći dokument, jedino mogu biti poticaj obitelji pri donošenju ove važne odluke.

– Vidimo napretke u razmišljanju, zadnjih dvadesetak godina, iako se to u svijetu radi odavno, krenulo se na proces organizacije i ustrajalo se u cilju. Kada primijetimo pad, odmah reagiramo, radimo na osvještavanju.

Iako uvijek ima prostora za napredak, ovo je sustav koji je možda najbolji dio hrvatskog zdravstva. Uključeni su ljudi koji to svim srcem žele, govori dr. Karuc i ističe kako smo, uz Španjolsku, vodeći u Europi i svijetu kada je riječ o doniranju organa te da drugi o ovom procesu uče od nas.

Presaditi se mogu organi kao što su bubreg, jetra, srce, pluća, gušterača, tanko crijevo, zatim tkiva – koža, dijelovi kosti, srčani zalisci, krvne žile, rožnice i dr. te stanice, npr. krvotvorne matične stanice, stanice otoka gušterače…

– Najčešće se doniraju bubrezi, jetra, rožnica i razna tkiva, a rjeđe srce i pluća. Pluća je teško sačuvati, ali i transplantirati, no uspijevamo i to. Naravno, ne uzimamo sve organe, ali ove smo godine imali sedam eksplantacija, jedan donor može omogućiti dva bubrega i jetru, to znači da smo teoretski spasili 20-ak ljudi.

Postoje naravno i stanja kad ne možemo eksplantirati organe, kod ljudi koji boluju od malignih bolesti, teških kroničnih bolesti,teških infekcija i sl.

Donori i turisti

Dakle, ako je čovjek bio zdrav, kad dokažemo moždanu smrt, posvećujemo se provjeri kvalitete organa radeći brojne testove. Iako su organi mlađeg čovjeka obično zdraviji, potencijalnim donorima smatramo osobe do 80 godina, ako su njihovi nalazi dobri, tumači dr. Karuc napominjući kako primjerice donacija bubrega, što je često, omogućuje život bez dijalize te tako ne samo da podiže kvalitetu svakodnevice primatelja, već mu i produljuje život.

Život vezan uz aparate zaista je težak, svima, a pogotovo mladim ljudima, zato uvijek valja, u nemilim situacijama, postaviti si pitanje kako bi nam bilo da naše dijete čeka organ koji će ga spasiti.

– Nakon transplantacije čovjek može živjeti potpuno normalno, kao da se ništa nije dogodilo. S druge strane, imamo ljude kojima smo pokušali pomoći, no nismo nažalost uspjeli. Razgovarao sam s nekim obiteljima koje su pristale na donaciju, imam dojam da se lakše nose s gubitkom upravo zbog toga, kaže dr. Karuc od kojeg saznajemo da su donori i turisti koji se u nesretnom trenutku zateknu kod nas.

MORH

Što se događa s primateljima doniranih organa, ne znaju, jedina informacija koju u bolnicama dobiju je kamo organ ide. Ipak, s obzirom na to da nisu nikad dobili informaciju kako nešto nije bilo dobro obavljeno, za pretpostaviti je da je OB Zadar pružila mnogima najvrjednije – život.

Zaista, donacija organa predstavlja jedan od najplemenitijih činova koji omogućuje spašavanje života, ali i značajno poboljšanje njegove kvalitete onima kojima je to najpotrebnije. Zahvaljujući visokom stupnju organizacije transplantacijskog sustava, stručnosti medicinskih timova i predanosti svih sudionika u procesu, Hrvatska je postala svjetski lider u ovom području.

Čin humanosti

Napredak medicine, uz svakodnevni trud liječnika poput dr. Edija Karuca i njegovog tima, omogućio je učinkovitije procese eksplantacije i transplantacije pri čemu su spašeni deseci života godišnje.

Uvođenje edukativnih kampanja, donorskih kartica i javnih akcija pomoglo je u mijenjanju stavova i povećanju svijesti o važnosti doniranja organa, a činjenica da je većina građana voljna sudjelovati u ovom humanom činu pokazuje spremnost društva na pomoć, čak i u najtežim trenutcima.

Ipak, unatoč značajnim postignućima, pred sustavom i dalje stoje izazovi poput dugih lista čekanja i nedovoljnog broja donora, stoga je ključno nastaviti educirati javnost. Svakodnevne tragedije koje donose neočekivane i teške gubitke mogu postati prilike za spas života.

Osim što spašava živote, donacija organa pomaže obiteljima donora da na neki način pronađu utjehu u saznanju da su kroz nesebičan čin uspjeli nekome podariti nadu i budućnost. Isto tako, primatelji doniranih organa dobivaju priliku za život ispunjeniji slobodom i zdravljem, oslobođeni od bolesti koje su ih dotad na razne načine ograničavale.

Naš je zadatak, društva u cjelini, nastaviti raditi na rušenju predrasuda, širiti svijest o važnosti darivanja organa i poticati kulturu zajedništva i brige za bližnje. Bez obzira na vjerska i druga uvjerenja, donacija organa univerzalni je čin ljubavi, suosjećanja i humanosti.