Ne dozvoljava da ga invaliditet sputava, slijedi svoje snove

Nikola Marinković, 23-godišnjak, student novinarstva i odnosa s javnostima na Sveučilištu u Zadru, mladić s invaliditetom koji nikad nije dopustio da ga to sputava. Živi punim plućima, voli pisati i ima planove, a nedavno je objavio i svoju prvu knjigu »La verdad verdadera«. Promocija romana održana je u jednom zadarskom kafiću, a Nikola je, kaže, izuzetno zadovoljan odazivom.

– Promocija je prošla iznad svih mojih očekivanja. Uz mene je sudjelovala urednica knjige i predstavnica izdavačke kuće Diligo Liber iz Zagreba Kristina Koren Kudelić, a tu je bio i profesor Nenad Vertovšek dok je Vito Sikirć, inače polaznik Drame plus, bio zadužen za čitanje odabranih ulomaka, kaže Nikola i priznaje kako se nikad nije nadao da će jednog dana napisati svoju knjigu.

Pozitivan duh

– Početkom pandemije i lockdowna ta se ideja jednostavno dogodila. Roman je to u čijem je središtu student novinarstva Viktor koji u potrazi za istinom o sudbini svojega oca odlazi u daleki New York, a ideja se rodila na tragu hrvatske telenovele Ruža vjetrova. Kako se reprizirala Ruža vjetrova, krenuo sam zapisivati ono što mi se nije sviđalo i kako bi to moglo bolje izgledati. Zato je knjiga i posvećena glumici Nives Ivaknović. Naravno, imena su bila promijenjena, kao i dio glavne fabule. Svakako mislim da će biti zabavno, dodaje Nikola.

– Pisao sam prema onome što i ja sam volim čitati. Knjiga je pisana tako da je prilagođena svakome, ali je idealna dobna granica od 18 godina kada se mladi i traže, pa do 30. godine. Kada je riječ o knjigama koje rado čita, najčešće su to Candace Bushnell i Jojo Moyes.

Ovaj mladi autor svoj je pozitivan duh unio i u radnju samoga romana, a naročito se to ocrtava u Viktorovom liku.

– Tijekom pisanja bio mi je važan način na koji se glavni lik nosi s tajnama koje doznaje na tom putu. On ni u jednom trenutku nije posustajao. Kao lik ima jednu jako jasnu poruku da ne odustaje i da ne treba odustajati kada se nečeg uhvatimo. Glavna bi poruka bil da slijedimo svoj san i naum, ističe Nikola kojemu će, kako doznajemo, Zagreb biti sljedeće životno poglavlje u kojem ima planove za budućnost.

Veliki zaljubljenik u kazalište, pa mu je tako u skorijoj budućnosti želja započeti i pisanje svojega bloga, a osim toga, rado odlazi na koncerte. Upravo zbog toga, kako kaže, ali i zbog razvoja karijere, Zagreb vidi kao svoje odredište za budući život.

Dobro bi bilo da ima asistenta

– Pisana je riječ jako lijepa, ali od toga se ne može živjeti. Naglasak mi je sada blog, vjerojatno osvrti na predstave i preporuke. Nedavno sam tako napisao tekst o povratku Vesne Pisarović i mogu reći da sam zadovoljan njime, priča Nikola i dodaje kako ga je ljubav prema pisanju odvela na kroatistiku, a potom se odlučio i za novinarske vode.

– Na kroatistiku sam došao upravo iz ljubavi prema knjigama, ali su neki kolegiji bili zahtjevniji, pa su mi tu ljubav smanjili. Tako da sam se odlučio za novinarstvo, više je išlo uz moju osobnost, objašnjava Nikola i ističe kako nikad nije dozvolio da tjelesni invaliditet ograničava u svakodnevnom životu.

To potvrđuju i njegovi brojni interesi i koncerti na koje redovito odlazi. U tome su mu najveća podrška roditelji.

– Ja sam svugdje i ne dopuštam da me invaliditet ograničava. Zaista idem svugdje. Meni je biti kući gubitak vremena. Ipak, problem je što sve počiva na roditeljima, što ih često iscrpi, a teško se pronalazi asistent za osobu s invaliditetom. Dobro bi mi došla pomoć u učenju u obliku poticaja, kroz smijeh govori Nikola.

Tu su i dva kafića u Varoši u kojima se uvijek osjeća prihvaćeno i kao kod kuće, a u jednom od njih je održana i promocija romana.

– Pred koncerte uvijek ostave stol za mene, ističe Nikola i dodaje kako su mu prijatelji i kolege bili velika podrška i pomoć pri kretanju prostorima fakulteta.

– Tu bi mi vršnjaci bili od velike pomoći, ali nikako da se organiziramo u tome. Kada su prijateljstva u pitanju, smatram da će se stečena poznanstva pretvoriti u divna prijateljstva, zaključuje Nikola uvijek u optimističnom tonu.