"Na vrhuncu sezone trebat će ograničiti broj posjetitelja i smanjiti rast broja postelja"

Iz godine u godine diljem Hrvatske obaraju se turistički rekordi. Zadar će, primjerice, do kraja godine oboriti rekordnu brojku od dva milijuna noćenja, a u odnosu na lani prihodi od smještaja i ugostiteljstva zabilježeni u prvih osam mjeseci porasli su za skoro četvrtinu i iznose nevjerojatnih 4,7 milijardi eura. No, kako ističe ravnatelj Instituta za turizam Damir Krešić, u hrvatskom turizmu sada se fokus treba prebaciti na kvalitetu, a ne na kvantitetu.

– Dosadašnji model turističkog razvoja nije održiv jer se temelji na ekonomiji razmjera. Taj se model najjednostavnije može definirati kao što više, to bolje. To je sasvim legitiman pristup u nekim destinacijama koje se tek etabliraju na turističkom tržištu, no većina destinacija na Jadranu nije više u toj fazi životnog ciklusa, pa filozofiju razvoja turizma moramo odmaknuti od tog principa i okrenuti se održivom turizmu, ističe Krešić.

Održivi turizam podrazumijeva susprezanje od prekomjernog korištenja turističkih resursa, što znači da će u nekim destinacijama na vrhuncu turističke sezone biti nužno ograničiti broj posjetitelja te smanjiti rast broja postelja. Naime, već sad infrastrukturna ograničenja diljem obale predstavljaju uska grla, a unatoč tome broj apartmana iz godine u godinu nezaustavljivo raste.

Nedovoljna kontrola izgradnje

– Ako je infrastruktura kapacitirana da podržava 20 tisuća ljudi, ona može podnijeti 30 tisuća ljudi, ali ne može 130 tisuća, iako je teorijski i u praksi moguće napraviti toliko novih apartmana, pojednostavljuje Krešić. Do sada se o tome u Hrvatskoj nije vodilo previše računa, a nedovoljna kontrola izgradnje rezultirala je betonizacijom i apartmanizacijom.

– Trenutačna prosječna godišnja stopa iskorištenosti u privatnom smještaju od 15 do 20 posto. To znači da od 365 dana, apartmani su popunjeni otprilike 70 dana. Ako se postojeći apartmani koriste na toj razini, onda nema smisla graditi nove kapacitete jer će se na taj način samo postojećima smanjiti cijena, tumači Krešić. Upravo je kontrola rasta smještajnih kapaciteta jedna od intencija zakonodavca, što se da iščitati iz Strategije i Nacionalnog plana razvoja održivog turizma, kao i iz novog Zakona o turizmu, koji bi na snagu trebao stupiti od početka 2024. godine.

– Mi sad imamo otprilike 700 do 800 tisuća postelja. Treba značajno usporiti rast broja postelja u privatnom smještaju, jer kada bi mi ekstrapolírali taj trend rasta i linearno ga primijenili na razdoblje od 10 godina, znači da bi tada imali dva milijuna postelja, objašnjava Krešić. Naš sugovornik smatra da treba promijeniti strukturu smještajnih kapaciteta u korist hotelskog smještaja i kampova, jer je kod njih sezona ipak nešto dulja nego u privatnom smještaju, a hotelski gosti, uz to, tradicionalno više troše.

– Po mojoj procjeni, treba ograničiti broj smještajnih kapaciteta u jedinici lokalne samouprave dok postojeći nemaju određenu razinu popunjenosti, na primjer 25 ili 30 posto, a novi Zakon o turizmu za to će ostvariti zakonske preduvjete, tumači Krešić.

Damir Krešić, Foto: TOMISLAV MILETIĆ/PIXSELL

Kontakt s domaćinom smještaja

Jednak se princip koristi i u drugim strukama, poput javnog bilježništva ili farmacije. Logika je ista kao u slučaju apartmana – ako ih ima previše, svi će propasti jer nitko neće dobro raditi.

– Moglo bi se, osim toga, uvjetovati ljudima koji se žele baviti privatnim smještajem da moraju završiti određenu edukaciju, razina kvalitete mogla bi se podignuti i na taj način, kaže Krešić. Unatoč svemu, Krešić ističe da privatni smještaj nije glavni problem hrvatskog turizma. Dapače, on predstavlja jednu od naših najvećih komparativnih prednosti.

– Suvremeni turisti traže jedan intenzivan kontakt s domaćinom, a to se omogućuje kroz pravi privatni, odnosno obiteljski smještaj. No, kod nas se puno toga što zapravo nije privatni smještaj naziva tako. Zapravo je često taj naziv samo smokvin list za nekretninski biznis, rezimira Krešić. Naime, u državi s vrlo nerazvijenim financijskim tržištem, u kojoj su kamate na oročenu štednju rekordno niske, ljudima koji žele očuvati vrijednost stečene imovine najjednostavnije je uložiti u nekretninu.

– Čak i da tu nekretninu ne stave na turističko tržište, ona će iduće godine vrijediti 15 ili 20 posto više. A ako uz to nekretninu i iznajmljuju, godišnji povrat na ulaganje bit će još veći. Dakle, nije samo stvar da se ograniči broj postelja u privatnom smještaju, nego privatni smještaj treba razdvojiti od nekretninskog biznisa, a to bi trebalo različito i oporezivati, naglašava Krešić. Iako Institut za turizam ne vodi turističku politiku, Krešić ocjenjuje da novi Zakon o turizmu pruža dobre pretpostavke da se stane na kraj masovnom turizmu.

Foto: LUKA JELIČIĆ

Inzistiranje na većoj cijeni

– Za napuštanje tog koncepta trebat će nam minimalno pet godina, ali možemo već početi razmišljati i djelovati u pravom smjeru. To za sobom povlači brojne druge posljedice koje u široj javnosti nisu pretjerano popularne, poput inzistiranja na kvaliteti i posljedično većoj cijeni u vršnoj sezoni, objašnjava ravnatelj Instituta za turizam.

O velikim cijenama na Jadranu ove se sezone raspravljalo nadugo i naširoko, no Krešić ističe da je najčešće problem taj što ponekad velike cijene nisu popraćene primjerenom vrijednosti za novac. Takve nepoštene trgovačke prakse ne bi trebale postojati u turizmu.

Još jedan od problema s kojima se Hrvatska što prije treba suočiti je konstantan nedostatak kvalitetne radne snage, a Krešić procjenjuje da će upravo to u narednih pet do deset godina predstavljati usko grlo kvalitetnog razvoja turizma u Hrvatskoj.

– Da ove godine počnemo proizvoditi nove, kvalitetne kadrove, oni bi svoju poziciju na turističkom tržištu mogli zauzeti tek za otprilike pet godina. Do tada smo osuđeni na improvizaciju kao što je uvoz radne snage iz dalekoistočnih zemalja. To može biti ozbiljna prijetnja kvaliteti hrvatskog turizma, što onda dovodi u pitanje čitav taj koncept koji se treba temeljiti na kvaliteti, a ne na kvantiteti. Ako želimo kvalitetan turizam, u budućnosti se puno više moramo fokusirati na kvalitetnu, obrazovanu, dostupnu i lokalnu radnu snagu, zaključuje Krešić. Iako Krešić ni na koji način ne dovodi u pitanje educiranost ili radišnost stranih radnika, oni ne mogu nikada ne mogu pružiti toliko kvalitetan proizvod i turističko iskustvo kao domaći ljudi. Osim toga, život lokalnog stanovništva mora biti bolji s turizmom, nego bez njega. A ako u nekoj destinaciji postoji pet hotela, čiji su vlasnici stranci, a u kojima 80 posto zaposlenika dolazi iz inozemstva, pitanje je koliko zapravo taj hotel uopće doprinosi lokalnoj zajednici.