Petak, 3. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

uskrsni magazin

Marko Vučetić: Isus Krist nije uskrsnuo kao kršćanin

Autor: Marko Vučetić

31.03.2024. 11:45
Marko Vučetić: Isus Krist nije uskrsnuo kao kršćanin

Foto: Luka Jeličić/Pexels



Ljudski život je radikalno i beziznimno smrtan. Smrt je činjenica od koje mnogi uzaludno bježe, ona ih suočava s time da je njihovo postojanje u svijetu slučajno, jednokratno i, u konačnici, za opstojnost svijeta nebitno. Ama baš svaki ljudski život je za postojanje svijeta nebitan. Ovo nije u koliziji s istinom da postoje velikani znanosti, kulture i umjetnosti bez kojih bi naša sadašnjost zasigurno drugačije izgledala, bila bi siromašnija, neugodnija, ružnija i nehumanija, ali bi svijet i dalje, bez tih velikih imena i njihovih djela, postojao.


Svijet, dakle, ima budućnost, ali je pravo pitanje ima li svatko od nas budućnost ili smo, naprotiv, osuđeni da nas jednom prekrije, dezintegrira i u sebe, posve razobličene, unese metafizičko ništavilo. Ako nas to ništavilo trajno dokida, u smislu da nepovratno i konačno gasi našu svijest i naše ‘ja’, baš kao što zemlja postupno razgrađuje i uništava naše tjelesne ostatke sve do njihovog potpunog svođenja na univerzalno prapočelo zemlje i zraka, onda je ljudski život apsurdan i s tim apsurdom se nekako moramo nositi.


Božanski odgovor na smrt


Um može pojmiti apsurd i može, što je iznimno bitno, podnijeti pomisao da smo kozmički nebitni, vremeniti, slučajni i smrtni. Filozofski um postavlja ovakva egzistencijalna pitanja, ali, nažalost, ova pitanja, jer se naprosto ne usude, ne postavljaju svi ljudi. Bez odgovora na pitanje što nam znači naša smrt i kako je poimamo sebe pod vidom nestanka, ne možemo živjeti autentičnim životom.




Tada je ono što nazivamo životom bezlična, jednostavna, nepotrebna, beskorisna, ljepljiva i uzaludna prisutnost među ostalim prolaznim ljudima. Naš život je uistinu naš, on je tada bogat značenjem, kada ga shvatimo kao upravo i jedino naš, a ne institucionalni ili tuđi odgovor na izvjesnost metafizičkog ništavila. Smrt označava to metafizičko ništavilo.


Religija, valja to istaknuti, ne postavlja ova temeljna pitanja o smislu ljudskog života, ona čak i kada se čini da ta pitanja postavlja, to radi iz čisto metodičkih razloga – kao puki uvod u objašnjenje i izricanje sigurnog znanje što to ljudski život jest i kako ga treba živjeti. Dobro je da religije postoje jer religijske priče, u literaturi poznate kao metanaracije, osmišljavaju živote mnogih. Religija ne barata istinom, nego smislom.


Za religiju je bitno da vjernicima ponudi smislenu priču koju će oni držati znanjem. Ta priča tada postaje egzistencijalno relevantno znanje. Religijska znanja su nesumnjiva, neupitna, zatvorena i dogmatizirana, ona su zbog toga i neprovjerljiva. Ona nisu trenutno neprovjerljiva, ona su trajno neprovjerljiva, do sada nisu bila, sada nisu i nikada neće biti provjerljiva iz jednostavnog razloga – religija nastaje kao izvanljudski odnosno božanski odgovor na problem smrti.


Religija je znanje koje operira s tim metafizičkim ništavilom, ali ga ona ne shvaća kao ništavilo našeg nestanka, nego kao granicu na kojoj se odlučuje o tome je li naš život bio vrijedan i božanstvu drag ili je, naprotiv, bio bezvrijedan i božanske blizine nedostojan.


Ovo drugo stanje je stanje trajne odbačenosti i nemogućnosti uspostavljanja relacije s Bogom odnosno to je, kršćanskom terminologijom rečeno, stanje pakla, vječne muke, neispunjenosti, neutažive čežnje za nečim značajnim što je nepovratno izgubljeno. Pakao označava kondenzat promašenog života i propuštene ljudskosti.


U vječnosti nema kršćanstva


Prvom odlukom se, naprotiv, makar kada je riječ o kršćanskom nauku, čovjeku koji je smrću nestao iz povijesnog vremena i ovozemaljske, procesualne, nestalne kolekcije živih ljudskih bića koja upravo u tom razdoblju predstavljaju ozbiljenje ljudskog roda – jer svi mi koji se sada nalazimo u 21. st. ozbiljujemo ljudski rod 21. stoljeća – otvaraju vrata raja, a raj nije ništa drugo nego trajna subjektivizacija moralnog dobra odnosno naša identifikacija s dobrim koje smo za života činili, ali i oslobađanje od zla što smo ga drugima nanijeli.


Tada naše ime odnosno ono što mi jesmo biva potpuno izjednačeno s dobrotom. Bog tada s nama, kao nositeljima individualnog dobra odnosno, da se poigram s imenom jedne političke stranke, nositeljima dobrote s imenom i prezimenom, uspostavlja savršeni, vječni, potpuni odnos blizine.


Raj je stanje preživljene zemaljske dobrote koje bez nas ne bi bilo, jer smo je mi, kao subjekti htjeli i realizirali. Upravo ta preživljena i smrću neuništena dobrota nas uvodi u vječnu blizinu s Bogom, neovisno o tome jesmo li se za života izjašnjavali vjernicima, jesmo li uistinu vjerovali ili smo bili izvan svake vremenite relacije s božanskim bića. Za biti u vječnosti s Bogom nije potrebno prethodno vjerovati u Boga, sasvim je dovoljno da širimo dobrotu.


Ovo je, najkraće rečeno, kršćanski nauk o spasu i on je maksimalno uključiv. Kršćanstvo ne traži od kršćana da druge ljude pretvaraju, pogotovo ne silom – vojnom ili političkom – u kršćane. Kršćanstvo je vremenita kategorija, ono, ako je istinsko kršćanstvo, opstoji do smrti. U vječnosti kršćanstva nema niti ga može biti. To nam, uostalom, govori i Uskrs.


Društvo nije sakralna stvarnost


Isus Krist nije uskrsnuo kao kršćanin jer da jest, tada bi, čak na razini puke priče, takav Isus bio besmislena redukcija, tugaljivo ograničen dimenzijama križa. Isus i križ bi bili jedno te isto, a Uskrs bi označavao Kristovo sebično napuštanje križa kako bi se na to drvo, u sadističkom zanosu, pribili svi oni koji u njega ne vjeruju.


Ovu metodologiju reduciranja Krista na križ, odnosno promoviranja Krista kao spasitelja za nas i egzekutora za druge, provode politički kršćani – kod nas, ali i u svim lažnim kršćanskim zajednicama kojima vjera služi kao motivacija za provođenje političkog nasilja. Istinski kršćani u Uskrsu vide Božju brigu za cjelinu ljudskosti, dok lažni kršćani Krista i Uskrs pretvaraju u instrumente za uspostavljanje dominacije nad društvom, znanjem, istinom, moralom, javnim životom, državom i svijetom.


Navedeno ne znači da kršćanski blagdani ili, kako se to teološki kaže, egzistencijalno jaka vremena kršćanstva, a Uskrs je najjače kršćansko egzistencijalno vrijeme, jer označava pobjedu nad smrću, ne utječu na kulturu nekog društva. Kršćanstvo utječe na kulturu, ali ta kultura, budući da je kreira pluralno društvo nije u punom smislu kršćanska, ali ni protukršćanska.


Uskrs je istovremeno događaj u društvu i kulturi, te je, kao takav, svima prisutan, ali je, prije svega, događaj u dušama vjernika. Ta dva događaja nisu ista. Uskrs, shvaćen kao društveni događaj, sadrži elemente desakralizacije, jer društvo, naprosto, nije sakralna stvarnost. Kada se Uskrs odvija u dušama vjernika, tada je riječ o prvorazrednom egzistencijalnom događaju, o događaju Kristove pobjede nad smrtnim i grešnim svijetom.


Politiziranjem Uskrsa, odnosno kada politički kršćani žele iskoristiti Uskrs kako bi redefinirali dinamizam političkog i javnog života, naređujući državi i društvu da budu društvo i država katolika, ubija se uskrslog Krista. Tada smrt i grijeh destruiraju uskrsnu poruku, a ona glasi – pred ljudskom dobrotom će smrt ustuknuti.