Kulinarske radionice slijepima su prilika za nove recepte i druženja

Užurbano, mirisno, glasno bilo je tijekom održavanja radionica kuhanja u Udruzi slijepih Zadarske županije.

Iako smo tek četiri člana pronašli gdje marljivo rade, sjeckaju, miješaju, pripremaju i kuhaju hranu za svojim radnim jedinicama, ove su radionice jako dobro posjećene, a članovi Udruge, iako kuhaju već dugo, uvijek na njima iznova nauče nešto novo.

Prilika je ovo i za druženje, koje ugodnije prolazi uz dobar i ukusan obrok.

Kao slaganje lego kockica

– Danas kuhamo punjene paprike, za prilog pire krumpir i pripremamo salatu iznenađenja, kazao je naš sugovornik Ivica Božić i dodao kako mu se radionice jako sviđaju.

– Uvijek se nauči nešto novo. Ja sam bez vida ostao prije šest godina, ali sam ranije, kao momak radio na terenu i naučio sam kuhati. Ovo je samo jedna blaga transformacija. Sada kada sam slijep neke stvari drukčije radim, ali je princip isti. Ništa nije teško, treba znati svoje mogućnosti i imati strategiju. Osobno izbjegavam friganje u dubokom ulju, ne kažem da ne bih mogao, ali ne trebam se tome izlagati, to prepustim supruzi. Većinu stvari mogu sam napraviti uz dobru organizaciju. Kad osoba vidi, tokom kuhanja može očistiti, primjerice, luk, a ja recimo, sve sastojke unaprijed pripremim, pa kad kuhanje krene to je kao slaganje lego kockica, objasnio nam je Ivica.

Danijel Lončar, predsjednik Udruge nije kuhao, ali se ipak došao družiti sa svojim članovima.

– Ja baš ne sudjelujem na ovim radionicama. Tu i tamo kod kuće skuham nešto, inače ne. Imamo četiri člana na današnjoj radionici. U dogovoru s voditeljicom radionice ćemo održavati jednom ili dva puta mjesečno, rekao je Lončar.

– Pokušavamo naše slijepe sugrađane naučiti da sami sebi spreme i skuhaju jednostavna, dalmatinska jela. Danas su to punjene paprike, to im je zanimljivo jer dosta mogu raditi s rukama. Uvijek radimo neka jela s našeg podneblja koja nisu previše komplicirana, rekla je Anamarija Zubčić, voditeljica radionica kuhanja.

Puno se od njih nauči. Mi koji imamo osjetilo vida dosta se na njega oslanjamo, a slijepe osobe se dosta oslanjanju na miris, osjet, sluh.

Kuha što god treba

– Zanimljivo je kako oni dobro prate je li nešto dovoljno izdinstano, po mirisu, je li jaka vatra po sluhu, mislim da mi možemo više naučiti od njih, dodala je Anamarija.

Kroz tekuću godinu na rasporedu je šest radionica kuhanja, a rasporedit će se na način da će ih pola biti održano prije Božića, a ostatak sljedeće godine. Većinom jednom ili dva puta mjesečno, po dogovoru.

– Većinom su četiri stalna člana, znaju se izmjenjivati, navodi Anamarija.

Nikola Vitlov za sebe će kazati kako se dobro snalazi u kuhinji, a omiljeno mu je jelo roštilj. Nažalost, nema mogućnosti kući spremati roštilj, ali se snađe s grill tavom ili u fritezi sprema hranu.

– Volim doći ovdje na radionice, jer što se tiče hrane, ja sve volim, govori nam Nikola,

Na radnoj jedinici do njega je gospođa Milka marljivo sjeckala peršin. Na pitanje što najviše voli kuhati kaže nam: »Što god treba.«

Prvi put je sudjelovala na radionici kuhanja, ali se moglo zaključiti kako se dobro snalazi u kuhinji.

– U životu sam svašta radila i naučila i meni ovo nije strano. Dobro je ovdje, samo da imamo posla, govori nam Milka koja je bez vida ostala prije više od 15 godina.

Ovakve radionice potrebne su slijepim i slabovidnim osobama jer, osim što na njima nauče puno, imaju priliku razmjenjivati iskustva s drugim ljudima, ali i međusobno se družiti.