IŽANKA Od male kućne radinosti do brenda koji poznaju svi ribari

Prije 64 godine Bruno Sorić započeo je priču o pouzdanosti, tradiciji i kvaliteti u svijetu ribolovnog alata. U središtu te priče nalazi se »Ižanka«, nekada mala kućna radinost na otoku Ižu, a danas tvrtka s dugim kontinuitetom i nepokolebljivom posvećenošću proizvodnji ribolovne opreme. Na otoku gdje se živi uz more i od mora, obitelj Sorić godinama je prenosila svoje znanje, iskustvo i vještinu rada s materijalima na sinove koji su nastavili njegovati obiteljsku tradiciju. Zahvaljujući tome, »Ižanku« danas poznaju ribari i zaljubljenici u more diljem regije.

Osamdesetih godina »Ižanka« se preselila iz Velog Iža u Zadar, gdje se u prizemlju obiteljske kuće i dalje ručno izrađuje više od stotinu različitih proizvoda. O njima i danas svakodnevno brinu dvojica braće koji su posao naslijedili od roditelja, a napominju kako je u početku u tvrtku bio uključen i brat Danko koji je dao doprinos u razvoju raznih alata i strojeva koji su pomagali u proizvodnji. Iako su Vedran i Nikša već u mirovini, svaki dan zavire u radionu i, kako nam u šali kažu, »odrade svoju kvotu«. Ono što veseli, činjenica je da u tome nisu sami, jer tu je i Nikšin sin Marko i kćer Bruna koji nastavljaju njihovim stopama.

Nikša se prisjetio kako je njegov otac uvijek bio naklonjen moru, a kako su živjeli na otoku gdje je zemlja škrta, trebalo se nečemu ozbiljnije posvetiti.

Mašinica i žena

– Odlučio je početi pomalo, namatati najlone i udice vezati pa se polako sve to razvijalo ukorak s turizmom i proizvodnja se povećavala iz godine u godinu, govori Nikša prisjećajući se dana kad mu je otac kao trgovački putnik obilazio obalu i nudio proizvode »Ižanke«. Proizvodi s kojima su krenuli, govori nam, radili su se od šperploče, osobito motivala, da bi s vremenom nastavili raditi s plutom.

– Imali smo dogovor s jednom firmom iz Rijeke koja nam je davala rashodovane pojase za spašavanje pa smo imali dovoljno pluta. Došla je onda plastika, pa evo sad stiropor. Moram reći kako je najviše moja majka potegla, uz sve svoje kućanske poslove. Uz nju, mi smo na Ižu imali nekoliko žena koje su za nas radile na otoku, dok smo se mi preselili u Zadar gdje smo napravili pogon 1982. Naše dvije familije su se preselile, kao i pogon s Iža, s tim da su neke žene ostale raditi na Ižu, priča Nikša.

Iako je »Ižanka« obiteljska tvrtka, tijekom godina oslanjala se i na zaposlenike koji su dugo dio proizvodnog procesa. Njihovo iskustvo i lojalnost važan su dio kontinuiteta proizvodnje, a u obitelji Sorić ističu da bez stabilnog i uhodanog tima ne bi bilo moguće održavati kvalitetu po kojoj su prepoznatljivi.

Da je na Ižu bilo lijepo živjeti, govori nam Vedran, ali djeca su stasala, posao je krenuo…

– Kad smo se preselili, radnog vremena nije bilo, radilo se od jutra do mraka. A tako je i danas, nema broja udicama koje smo vezali! A sjećam se događaja kad se u Italiji pojavila jedna firma koja proizvodi ručne mašinice koje su vezivale udice. Tata i Nikša su pošli u Italiju vidjeti tu mašinicu, posjeli su ih u kancelariju i donijeli taj uređaj koji je stvarno lijepo to sve vezao. No, tata je pitao koliko udica može vezati na sat. Rekli su mu da može između pedeset i šezdeset, a otac je ponosno izjavio kako njegova žena Bruna može vezati tristo udica na uru. Odmah su ga upitali pošto njegova žena, govori kroz smijeh Vedran.

Panule, tunje skosavica….

– Kao mali, ljeta na Ižu pamtim po tome da smo, još kao djeca, bili uključeni u posao – vezivali smo udice, pripremali plovke za piturivanje i nabijali štiftove s posebnim rukavicama, a onda trčali na more. Nama su to bile dječje radosti, a danas shvaćam da smo na taj način od malih nogu učili raditi i stjecati radne navike, dodaje Marko.

Njihovim alatom, služe se ribari diljem obale, a u Splitu imaju još jednu poslovnicu koju vodi Nikšina kćer. Sorići nisu jedini proizvođači ribolovne opreme u nas, ali su najstariji brend koji i dalje njeguje tradiciju pa u svom pogonu i dalje ručno vežu po stotine udica. Njihovi proizvodi, napominju, izrađeni su od najboljih materijala, a svaki alat prolazi stroge kontrole kvalitete kako bi osigurali dugotrajnost i pouzdanost. Proizvodnja nije masovna, a rade se parangali, samice, tunje, motivala, kavecali, lignjarice, panule za zubace i lignje, kao i za brancine… Baš zato, zanima nas koliko su naši ribari vjerni tradiciji i tradicionalnom alatu.

– Neki još uvijek jesu, a neki su se prebacili na štapove i role. Međutim, tu je još uvijek još jedan dio što lovi, kako kažemo, iz ruke, a što je vezano uz alate kao što su panule, tunje ili samice, govori nam Marko dok nam ih i pokazuje u pogonu. Vidjeli smo i gotov set za lignje, tataki, peškafondo i skosavicu, kao i kančanice ili kanjare koje se koriste za lov na fratre, arbune i slične ribe. Naučili smo puno, a kako su nama sve objasnili, tako objasne i svojim kupcima koji im nisu samo broj, već pravi suradnici.

Inače, Vedran uz rad u pogonu obilazi trgovine i vozi robu, dok parangale i kanjare radi Nikša. Objašnjava nam kako kod izrade parangala najprije treba vezati udicu na predvez koji je dužine jednog metra. Usput nam pokazuju parangal od sto udica, što nas samo navodi na činjenicu da za ovaj posao treba puno ljubavi, puno truda, vremena i odricanja.

Prepoznatljivi i tvrdoglavi

– Za vezati sto udica treba mi jedno sat, dva vremena. A onda još treba postaviti gumu koju montiramo na kablić, treba proreze napraviti… ima puno posla tu. Što se tiče tehnike izrade, ona se ne razlikuje od prijašnjih, jedino je stvar u kvaliteti konopa, udica i kofa, govori nam Nikša i odlazi po jedan svima u kući drag primjerak parangala od pruća, s plutom, a koji je star više od šezdeset godina. No, izvlači i još stariji primjerak s onim starinskim tikvama koje su služile kao kavecali, a na kojima su nekad djeca učila plivati. Konstatiramo kako su zasigurno namotali kilometre najlona i vezali bezbroj udica.

Nikša nam objašnjava kako su se ovakvi starinski parangali i alati počeli gubiti dolaskom novih materijala i alata, i to već osamdesetih godina.

– Sjećam se kad bi te netko na Ižu vidio da loviš na štap, rugali bi se, govorili »eno vlajo lovi na trstiku«, a danas svi love na trstiku… govori Marko.

Od Istre do Dubrovnika, Ižanka je na policama ribolovnih trgovina. Dio asortimana, osobito onog prilagođenog ljetnim mjesecima i turistima koji se žele okušati u ribolovu, dostupan je i kroz veće trgovačke sustave, dok se specijalizirana oprema prodaje prvenstveno kroz ribolovne trgovine. Ipak, iako su na tržištu prepoznatljivi, zanima nas kako u današnje vrijeme sve većeg uvoza uspijevaju opstati.

– To je borba, jednostavno borba, govori nam Nikša dok Marko ističe kako još uvijek ima ljudi koji cijene domaće proizvode.

– Recimo da plivamo, nadodaje.

U jednom trenutku našeg razgovora, spomenuli su i jedno važno obilježje ove obitelji – tvrdoglavost.

Dok starija generacija i dalje aktivno sudjeluje u svakodnevnom radu, treća generacija sve se više okreće unaprjeđenju proizvodnje, razvoju novih proizvoda i osluškivanju potreba ribara na terenu. Posebna se pažnja posvećuje modernizaciji pojedinih procesa i širenju tržišta, ali bez odricanja od ručne izrade kao temeljne vrijednosti.

– Nama je važno zadržati ono po čemu smo prepoznatljivi, ali i pronaći prostor za nove proizvode i nova tržišta, posebno slušajući ljude koji svaki dan love na moru, dodaje Marko.

Vezani uz more

Nikša se, dok razgovaramo, sjeća vremena provedenog na Ižu, onih dana kad je s braćom sanjao da imaju svoju tvrtku, a sad, pak, sanja o tome da se vrati na Iž, da može češće na ribe. Marko nas ponosno informira i o tome kako je njegov otac svojedobno bio član hrvatske reprezentacije i europski prvak, u kategoriji ribolova s kraja.

– Znate, mi smo uvijek bili vezani uz more, a kako sam i navigao, otac mi je govorio da ostanem, da nastavim s tradicijom i »Ižankom«…. Jesam li pogriješio ili nisam, još nisam siguran, govori nam kroz smijeh ovaj simpatični 76-godišnjak.

Nakon svih ovih godina rada i strpljenja kojeg su uložili u posao, najviše je ponosan na činjenicu da su svi zajedno u poslu i da su složni, a nadaju da će »Ižanka« još poživjeti, da će i Markova i Brunina djeca nastaviti njegovati obiteljsku tradiciju jer njihova vizija je ostati renomirani proizvođač ribolovne opreme u regiji, kontinuirano unaprjeđujući tehnologiju i proizvode.

– Teško bi bilo ovo prepustiti nekom tuđem, da upravlja i razvija ono što su gradili moj otac i moja majka, što smo brat i ja njegovali, a sada vode sin i kćer… Al dobro, što bude bude, napominje Nikša sliježući ramenima.

Svakako, u vremenu brzih promjena i uvozne robe, »Ižanka« opstaje zahvaljujući znanju, iskustvu i kontinuitetu. Upravo spoj tradicije i postupne modernizacije, uz uključivanje mlađe generacije, daje ovoj zadarskoj obiteljskoj tvrtki realnu osnovu za daljnji razvoj.