Iako je danas sve na botune, Branko Žagar još vuče konope i zvoni za rođenja, smrti, krštenja, vjenčanja...

Borova šuma s desne, mirila s lijeve strane, a pogled puca na veličanstven Velebit i plavetnilo podvelebitskog kanala. Ulazimo u Ražanac, prekrasno malo mjesto smješteno sjeveroistočno od Zadra. Kako kažu, jedno od rijetkih mjesta kojem je more sa sjeverne strane. Život s morem i burom, za koju neki kažu da je rođena tu, uvelike je utjecao na svakodnevicu ovog malog ribarskog sela. No sad nas nije put odveo u Ražanac da doživimo snagu bure, soli i mora. Dozvala su nas zvona crkve Gospe od Ružarija.

Bura ih bacila

Jedna od rijetkih crkvenih zvona koja nisu elektrificirana, već se po dobrom starom običaju zvoni na ruke. Crkva Gospe od Ružarija podignuta je u 16. stoljeću. Bila je srušena za vrijeme osmanskih pohoda, ali je ponovno sazidana 1682. godine. Cijela je crkva izrađena od klesanog kamena, a iznad nadvratka je bio postavljen zvonik. Njega je srušila bura 1914. godine, a 1938. godine zvonik je ponovno izgrađen.

Na jednom od zvona je i zabilježeno:

»Žrtvom i nastojanjem župnika don Homana Lukin

na utjehu mrtvima, veselje živima ova zvona

Ražančani 1938«.

– Jake su bure prije puhale, sad ovo bure nisu, to je bonaca… Takve su bure prije puhale da su zvonik bacile. To nije samo zvono palo, nego i kameni blokovi. Više od straha nisu dizali gore zvona, da se opet šteta ne dogodi, objasnio nam je zvonar Branko Žagar jer zvonik nije na visini, već su zvona na tlu, nisko postavljena.

Branko Žagar brine za zvonjavu zvona crkve Gospe od Ružarja već tri godine, nakon što prijašnji zvonar Danko više nije bio u mogućnosti. Vidljivo je da voli raditi ovaj posao i da mu je predan. Nerijetko ima i brojnu publiku, od mještana do turista kojih ima sve više u ovom prekrasnom mjestu.

– Onda kad ja zvonin, onda ti oni svi mobitele, kamere, sve…Di će Braco prispit sve, mene ti zovu Braco. Navečer tu bude k’o u dječjem vrtiću. Kad ja zvonin, svi čekaju, snimaju, to je valjda njima interesantno šta li… To nema nigdi ja mislin nego ode, da se zvoni na ruke. Ja mislin u ovoj župi zadarskoj, da smo sami mi u Ražanacu da na ruke zvonimo, kazao je Žagar.

Najdraže luncijanje

Svako zvono ima svoju namjenu i smisao, doznajemo od Đenke Toman koja živi blizu crkve. Dodaje kako su zvona ipak svima dostupna jer su na tlu, pa turisti, kaže nam ona, dođu zazvoniti iz zabave.

– Zna se zašto se zvoni, a ovako ko god prođe, stranci, samo zvonu. Najbolje je kad se vežu sva tri zvona, a oni se svejedno popnu, obisu i sva tri zvona zvone. Njima je to igračka, njima to kao za sreću, kazala nam je Toman.

Na naše upite bi li bilo bolje da se zamijene električnima, sliježu ramenima.

– Ne znan van reć, vidin da svi imaju okolo na struju, a mi još imamo ovako. Ne znan bi li bilo bolje da ostanemo ovako il’ da i mi idemo na struju, pa upreš botun pa neka zvonu, kaže neodlučno Žagar.

– Ja bi više volila da ovako ostane, prirodnije je. Iako, nije se njemu lipo dizat rano i kasno dolazit po ružnin vrimenin, to je obaveza 24 sata. Nije to samo doć zazvonti. Neko umre, neko se krsti, neko se ženi, uvik je nešto. Uvik moraš bit tu, al’ za pravo reć, bolje da ostane vako, govori Toman.

Svi ističu kako im je najdraže čuti luncijanje. Nekad su se mještani i natjecali tko će bolje luncijati.

– Čovik kad ima sluha, on točno muziku napravi, luncijanje ti je kad uzmeš dva klepca, to je ono željezo u zvonu, i uzmeš dva klepca i jednostavno praviš muziku po osjećaju, pojašnjava nam Žagar, a Toman dodaje kako se to najviše radi za Uskrs i za feštu. Tad se luncija tjedan dana, ujutro i navečer.

– Meni je to svaku godnu isto, a svaku godnu mi je i doživljaj kao nešto novo, a isto je, ali je na neki način novo za mene i za nas svih u selu, priča Toman.

Za žive i mrtve

Posao koji obavlja Branko Žagar nosi određenu odgovornost i odricanja, ali on u njemu uživa. Zvona zvone kad se selo treba obavijestiti o nekom događaju, o krštenju, o vjenčanju, a u stara vremena se zvonilo i za vrijeme oluje jer navodno zvonjava tjera oblake. Svako zvono ima svoju ulogu, svoj zvuk, a mještani su naučili razlikovati i zvuk njihovih zvona od zvuka zvona iz drugih sela.

– Znalo se i ako dugo il’ kratko zvoni. Ako dugo zvoni onda je iz Ražanca, ako je zera drukčije onda je iz ovi sela okolo, to je bila kao oznaka. Baba bi rekla »nije naše, kraće se čuje«, kazao nam je mještanin Niko Lukić.

Ovaj poseban zvonik ima tri zvona. U centru je postavljeno najveće zvono, zvono za žive il kako ga još zovu, veselo zvono. S lijeve strane se nalazi malo manje zvono koje zvoni za mrtve, a najmanje zvono s desne strane je dječje zvono, zvono koje zvoni kada umre dijete.

– Svako ima poseban zvuk, svako drukčije zvoni, ima taki zvuk, tako je narod naučio, po zvuku i onda kažu: »Aha, neko je umra«. Valjda po veličini tako daje zvukove, normalno kad nisu zvona jednaka da su i različiti zvukovi, objašnjava Žagar.

Svakodnevno se zvoni u 6 sati ujutro i zvoni s jednim zvonom, zvonom za žive. Navečer se zvoni u dva zvona, zvoni se zvonom za žive i zvonom za mrtve. Dakako, nedjeljom i blagdanima se uz jutarnje i večernje zvoni i poziv na misu u 10 sati, u 10:30 i 11 sati sa sva tri zvona.«

Neće na struju

– Ujutro se zvoni u 6 sati Zdravo Marija, onda navečer isto zvonimo Zdravo Mariju, sad zavisi koja je ura, kako se počne smračivat kako ide dan, mrak. Kako ide dan kraći, tako i mi zvonjavu idemo na kraće, kaže Žagar.

Svećenik don Mario Sikirić je istaknuo kako se više ne zvoni u podne kao nekada, što je običaj u nekim drugim župama. Što se tiče zamjene zvona u električna svećenik napominje kako imaju ponudu i troškovnik, međutim, nisu krenuli u taj pothvat.

– Mi jačamo našeg zvonara, vidit ćemo, nekad ćemo donijeti odluku, ali zasad nemamo u planu, kazao nam je svećenik.

– A što ću vam reći, meni to nije teško doć zvonti, i po buri i kad je kiša, ja uzmen čizme i ceradu i dođen zvonti, jer moran doć. U jednu ruku mi je bolje da budu na struju, a u drugu ruku ne bi, radi te tradicije i običaja. Meni nije nikakvi problem, a sad… kako narod odluči. Al’ ne moremo na sve strane, ne more se svima ugodit, zaključuje Žagar.

Kameni kampanel

Kako se bližilo 10:30 i naš zvonar je zazvonio po treci put taj dan, tako se ispred crkve skupljalo sve više i više mještana koji su došli na svetu misu. Zanimljiva sjećanja vežu mnoge od njih uz ova zvona.

– Znaš točno tko zvoni Zdravo Mariju, po luncijanju se pozna ko zvoni, točno znaš tko je, po načinu kako minja, uho se navikne na to, kaže Lukić.

U jednom se svi slažu, na samu crkvu neće više nikad zvonik doći radi bure, ali na mjestu ovih zvona žele napraviti novi zvonik, pa kako bude, ručno ili električno, o tome će se tek odlučivati.

– Pasa bi ode neki lipi kameni kampanel, ali zvona na ruke. To je tradicija, smatra Lukić, koji također luncija ponekad sa sakreštanom i napominje kako bi dosta mladih htjelo da se ovakav način nastavi.

Kroz razgovor s mještanima saznali smo i da zvonar ima uvijek podršku u slučaju da je spriječen zvoniti. Tu su uvijek mještani koji su odrasli uz zvona i učili su zvoniti, uvijek će netko priskočiti u pomoć, a bilo je i žena koje su zvonile, uglavnom mijenjale muževe. A kad Braco više ne bude u mogućnosti zvoniti, uvijek će se naći netko da nastavi tradiciju. Možda bi bilo jednostavnije da zvona budu električna, međutim, čini se kako ova zvona zbilja pozivaju ljude na zajedništvo.