FOTOGRAFIJA KAO NAJVEĆA UTJEHA Priča Arifa Sitnice, čovjeka koji je zauvijek ovjekovječio Zadar

Arif Sitnica, bivši fotograf Zadarskog lista, devedesetih je godina došao u Zadar i postao jedan od njegovih najistinskijih kroničara, fotograf koji desetljećima bilježi trenutke vezane uz ljude, prostore i priče grada, zaleđa i otoka.

Kako piše Fenix, u Zadar ga je doveo rat, a on je u ovom gradu ostavio dubok trag kroz fotografije, osobito kroz rad u Zadarskom listu. Iako ga je život teško iskušao gubitkom oba sina, fotografija mu je ostala utočište i smisao. I u ovo vrijeme kad površnost sve više uzima maha i kad se čini kako je besmisleno truditi se, Sitnica ostaje vjeran fotografiji kojom svjedoči životu.

Prošlo je nekoliko godina otkako sam posljednji put vodila novinarski razgovor s fotografom Arifom Sitnicom, Zadraninom koji to rođenjem nije, ali suštinski jest, možda i više od mnogih koji su rođeni unutar Donatova grada. Jer malo je onih koji Zadar poznaju tako istinski kako ga poznaje Arif. Svaki pedalj kamenih ulica, svaku pukotinu na pločnicima koje su stoljećima oblikovali koraci prolaznika, svu radost i tugu koje je grad podno Velebita posljednjih godina vidio, Arif prepoznaje i primjećuje, piše Fenix.

Poluotok, stari grad dijelom opasan zidinama, čuva svoje crkve i muzeje, trgove, bunare i parkove, ali jednako brižno čuva i tragove ljudi koji su njime prolazili, generacije mladih koji su se izmjenjivali i hrlili gradu na subotnju “gradsku špicu” Arif posljednjih godina bilježi svojim fotoaparatom.

Poznaje Arif i svako selo u zadarskom zaleđu i otok u zadarskom arhipelagu, jer dok je „Bog gledao novinarski svijet“, bilo je priča koje su pričali ljudi. U tom arhivu njihovih priča, Arif je već desetljećima neumorni kroničar. Fotografijom vjerno bilježi putanje ljudi, svjedoči životu, promjenama novinarskog svijeta koji se, često naglo i nemilosrdno mijenjao pred njegovim očima. Istodobno, on sam ustrajno korača putem koji nikada nije bio lagan.

Put kojim nije želio ići, niti je znao što ga čeka

Od našeg posljednjeg novinarskog susreta, život ga je poveo stazom kojom nije želio poći. Nitko ne želi. Njegova sudbina podsjeća na stihove Ernesta Dowsona „ostavila me tužna, sklonog suzama, sa svim mojim sjećanjima koja nisu mogla spavati“. U tim riječima zrcali se i Arifov život.  Jer, u samo nekoliko godina, život mu je oduzeo obojicu sinova koji su preminuli uslijed srčanih mana: Danijela, vrsnog glazbenika s berlinskom adresom, i Vedrana, iznimnog fotografa kojega u Zadru nije bilo potrebno predstavljati, jer nije bilo Zadranina koji ga nije poznavao.

Arifova sjećanja od tada ne mogu spavati, a utjehu nalazi u ljudima koji se njegovih sinova sjećaju s ponosom i fotografiji koja je bila i ostala njegova strast, a zbog čega je dugo godina bio zaposlen u Zadarskom listu u kojem je radio i njegov sin Vedran.

Vremena su se promijenila

No, vremena su se promijenila, novinarstvo kao da se preselilo na društvene mreže, a tako i potreba za fotografijom. Ne cijeni se više dobar rad, cijeni se samo brzina, čak i po cijeni loše napisanih vijesti, pogrešnih informacija, pa se čak i pribjegava vijestima koje piše umjetna inteligencija. O fotografijama da ne govorimo, jer mnogi se mediji radnije okreću Instagramu, Facebooku i TikToku nego dobrom fotografu. Zašto? Jer im je tako lakše i jeftinije.

– Tužan sam kad vidim kako je bilo nekada, a kako je danas. Pa i nije prošlo toliko vremena, promijenilo se sve u samo nekoliko godina, sve je postalo brzo i površno, govori Arif.

I u pravu je. I sama se sjećam kako smo, prije dvadesetak godina, radeći za isti zadarski tjednik Zadarski regional, čiji je urednik bio Tomislav Marijan Bilosnić, istraživali zadarsko zaleđe, tražeći priče, tražeći zanimljive ljude. One koji za društvene mreže nikad nisu niti čuli, ali su imali društvo oko sebe, nisu imali umjetnu inteligenciju, ali imali su život, imali su što za reći, a baš u svakom selu, mogao si naći dobru priču. Ljudi su kupovali tiskane novine zbog priča, zbog života o kojem se piše.

Starica koja je sasvim slučajno „upala“ u kadar

Čitateljima sam prenosila ono što su ljudi imali za reći, a Arif je to bilježio fotografijom, a bez njegove fotografije, neke trenutke ne bih mogla vjerno dočarati čitateljima. Jer ne kaže se zaludo kako fotografija govori više od tisuću riječi. Ako k tome još imate vrsnog fotografa koji zna prepoznati trenutak, nastaje savršena formula za izvrsnu reportažu.

Sjećam se kad smo sasvim slučajno u Jasenicama „naletjeli“ na snimanje filma „Muškarac bez brkova“. Tog dana spremala se nevera, a s nekog brdašca naišla je starica. Nosila je vacol (maramu) na glavi i bila odjevena u vuštan (suknje koje su se prije nosile). Na leđima je nosila snop drva. Prizor je izgledao kao iz nekog starog filma, a zapravo je bio život. Arif se u trenutku dosjetio, snimio staricu dok je još hodala i ovjekovječio taj trenutak. Nije bio potreban nikakav filter, nikakvo pojačavanje nijansi, niti uređivanje fotografija. Lice starice odavalo je godine života provedenog na tom kršu, oči su joj bile blage i dobrodušne, a snop drva upravo ono što je redatelj Hrvoje Hribar trebao za svoj film. Je li je snimio, ne znam, jer su imali stanku dok je starica prolazila, ali Arif ju je zauvijek ovjekovječio.

Fotograf starog kova kojeg je rat doveo u Zadar

Arif Sitnica rođen je 1950. godine u Banjoj Luci, gdje je proveo veći dio života i započeo profesionalni put u novinarstvu. Prošao je gotovo sve faze tog zanata, od rada u tiskari i grafičkoj redakciji nekadašnjeg Glasa u Banjoj Luci, do uredničkih i tehničkih poslova. Rat ga je, međutim, prisilio na odlazak. Nakon prognaničke golgote, s obitelji je stigao najprije u Daruvar, a potom 1997. godine  u Zadar. Imali su status izbjeglica.

– U Zadru nikoga nisam poznavao, niti je poznavao netko mene. Slikovito rečeno, kao da smo pali padobranom u nepoznato. Kasnije se pokazalo da smo se „spustili“ u najljepši grad na svijetu, prisjeća se Sitnica, dodajući kako tada nisu ni slutili koliki dar će im Zadar dati.

Ubrzo po dolasku, pokucao je na vrata Zadarskog lista, upravo u vrijeme kada je tadašnji glavni urednik Nedjeljko Jusup okupljao tim s ambicioznim ciljem – da ratom pokrenuti tjednik preraste u dnevne novine. Uz  Šenola Selimovića, pokojnog Željka Luburovića, Zvonka Kucelina, Bernarda Paleku i druge istaknute novinare i urednike, svoje je mjesto našao i Sitnica. U prvoj redakciji dnevnog Zadarskog lista bio je šef grafičke redakcije.

– Uspjeli smo pokrenuti prvi dnevni list u povijesti Zadra i zadarske regije. To se ne zaboravlja i zato mi je Zadarski list uvijek pri srcu, kaže.

Uz Zadarski list veže se ne samo njegov profesionalni, nego i obiteljski život. Kasnije je radio kao grafičar, a potom na nagovor urednika Tomislava Marijana Bilosnića, u Zadarskom regionalu, a potom i na nekim zadarskim portalima kao fotograf. Iako je formalno otišao u mirovinu, Sitnica nije mirovao. Nakon što je 2009. godine ostao bez posla, ponovno se obratio redakciji Zadarskog lista.

– Ništa pretenciozno, samo da nešto radim honorarno, govorio je tada.

Ljubav koju je u sebi nosio od djetinjstva 

Kako je po struci grafički dizajner, jedina tadašnja mogućnost bila je fotografiranje roditelja i njihovih novorođenih beba pri izlasku iz zadarske bolnice, za istoimenu rubriku Zadarskog lista. Iako je ta rubrika godinama bila prepoznata i omiljena, doživljavala se kao svojevrsna čestitka novina novom životu, u međuvremenu je ukinuta.

Nedugo potom tadašnji urednik priloga Plodovi zemlje i mora Nedjeljko Jusup ponudio mu je suradnju kao fotoreporteru u tom specijaliziranom prilogu posvećenom poljodjelstvu, ribarstvu i okolišu. Sitnica je ponudu prihvatio bez oklijevanja. Krenuli su tereni Zadarske županije, ribari, težaci, polja, farme i ribarice, ljudi i prizori koje je, kako kaže, lako zavoljeti.

Iako se fotografijom ozbiljnije počeo baviti relativno kasno, ljubav prema njoj nosio je od djetinjstva.

– Kao dječak sanjao sam fotoaparat, ali zbog siromaštva u kojem smo živjeli to nije bilo moguće. Kasnije sam fotografirao obiteljski, bez uvjerenja da u meni postoji talent. Danas, u vrlo zrelim godinama, fotografija je postala moja jedina utjeha, govori.

Inspiraciju pronalazi u samom daru života, bilo na gradskoj ulici, bilo u selima zadarskog zaleđa ili zadarskoj plaži Kolovare poznatoj kao omiljenoj plaži Zadrana, a na kojoj se svaki dan odvija neka nova priča, samo je potrebno, kaže Arif, promatrati.

– Plaža Kolovare je kao mali fragment Zadra gdje vrijeme nekako sporije teče, a more i grad pričaju priče koje vrijedi poslušati. Zapravo, pričaju ih sami Zadrani koji godinama tu dolaze. Carska fontana uz šetalište omiljeno im je mjesto. Sagrađena davne 1546., nekad je davala vodu brodovima i mještanima, a danas više služi za fotografiranje znatiželjnih turista. Otvoreni bazen Kolovare postao je kultno mjesto gdje su mnogi napravili svoje prve skokove, s mula ili s klasične skakaonice, i gdje su počele brojne prve ljetne ljubavi. Zadarski tinejdžeri jednako vole ovu plažu kao i stariji Zadrani koji tu dođu pa bace briškulu i uživaju uz ćakulu. Sve to ponekad zabilježim fotografijom, kaže Arif.

Zlatno pero za zadarskog fotografa – priznanje koje su dobivali isključivo novinari i urednici

Vrhunac javnog priznanja stigao mu je 2016. godine na 26. Međunarodnom susretu vinogradara i vinara Sabatina u Neumu, kada mu je dodijeljeno prestižno odličje Zlatno pero za afirmaciju vinogradarstva, vinarstva, zadrugarstva i Sabatine kroz medije.

– Niti danas nisam svjestan da je to stvarnost, kaže Sitnica.

No, time je ušao u anale kao prvi i zasad jedini fotograf dobitnik Zlatnog pera, priznanja koje su dotad dobivali isključivo novinari i urednici.

– Sitnica će ući u anale. On svojim fotografijama prenosi ozračje i događanja bolje nego tisuće riječi,  istaknuo je Želimir Bašić, u to vrijeme predsjednik Povjerenstva za nagrade Zadružnog saveza Dalmacije.

Sam Sitnica, u svom prepoznatljivom stilu, ostao je samozatajan.

– Ne bih puno pričao. Neka umjesto mene govore moje fotografije, poručio je tada.

A budućnost? Sitnica i dalje sanja, uspomene mu ne daju mira, a ni fotoaparat, iako je nedavno ostao bez njega i bez posljednjeg angažmana. – Želio sam uzeti mali predah, puno toga se dogodilo, kaže Sitnica.

Njegovi se sinovi, negdje odozgo, sigurno ponose svojim ocem, a i ja sam ponosna što sam imala kolegu koji je znao fotografijom uhvatiti život kakav on jeste, i koji to još uvijek umije, unatoč svim šibama kojima ga je isti taj život tukao.

Fenix-magazin/Marijana Dokoza