Forenzički psihijatar Goran Arbanas: U vještačenju nema institucije liječničke tajne

Međuresorna edukacija u sklopu programa »Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela« na temu »Psihijatrijsko vještačenje žrtve u teoriji i praksi« održana je u organizaciji udruge »ZvoniMir«. O primjeni psiholoških metoda i tehnika u formiranju nalaza i mišljenja za potrebe suda, govorio je forenzički psihijatar i seksualni terapeut Goran Arbanas.

Institucionalno vještačenje

– Vještačenje žrtava je zapravo vrlo rijetko. Najčešće se taj proces provodi nad sumnjivcima i potencijalnim okrivljenicima. Nad žrtvama se taj postupak čini samo onda kada se sumnja da žrtva može dati vjerodostojni iskaz. Sud je zapravo taj koji utvrđuje je li žrtva vjerodostojno iskazivala, a stručnjaci procjenjuju postoje li kakve teškoće zbog kojih žrtva ne može vjerodostojno svjedočiti.

U praksi se najčešće radi o žrtvama seksualnog nasilja, jer ono se najčešće događa između žrtve i sadašnjeg ili bivšeg partnera, što znači da je sudu na raspolaganju manji okvir saznavanja činjenica i dokaza. Žrtva kod nas dolazi sama i razgovara sa stručnjakom, što je manje stresno od dolaska na sud, pojasnio je Arbanas koji je kao forenzički psihijatar i seksualni terapeut Klinike za psihijatriju Vrapče i Zavoda za forenzičku psihijatriju radio u različitim kaznenim i građanskim postupcima, institucionalno i individualno.

– Institucionalno vještačenje najčešće se radi za potrebe procesa kaznenih progona. Vještačenje sudac može odrediti kada su im potrebna stručna znanja kojima ne raspolažu. Samo se za jedno područje vještačenje ne može odrediti, a to je za pravna pitanja. Sam taj postupak definiran je Zakonima o građanskom i kaznenom postupku.

Individualna vještačenja provodi pojedinac, a institucionalna ustanove, pojasnio je Arbanas, rekavši kako postoje tri velika razloga zašto su institucionalna vještačenja pozitivna. Prvi je etički aspekt, drugi taj što više ljudi koji zajedno radi više zna, a treći je edukativni, jer kroz Zavod za forenzičku psihijatriju kroz konzilijarne sastanke prolaze brojni stručnjaci.

Postupak rada sa žrtvom

– Kada se vještači okrivljenik najčešće se radi o ubrojivosti i raspravnoj sposobnosti, tj. utječe li njegovo psihičko stanje na voljnu i intelektualnu komponentu i razumije li svoje postupke i kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Samo je pet do šest posto počinitelja zapravo neubrojivo i zločin su počinili pod utjecajem duševne bolesti.

Ljudima je to često teško pojmiti u nekim zločinima. Raspravna sposobnost je sposobnost sudjelovanja u sudskom postupku i utvrđivanje ima li zbog duševnih smetnji subjekt smanjeni kapacitet shvatiti da se protiv njega vodi pravni postupak.

– Prosuđuje se i može li okrivljenik iznijeti i razumjeti svoju obranu. Za žrtvu je, barem u mojoj praksi, ono što se najčešće traži utvrđivanje sposobnosti i kapaciteta za davanje vjerodostojnog iskaza, rezimirao je Arbanas, pojasnivši kako vještak utvrđuje ima li žrtva smetnje i utječu li one na kapacitet vjerodostojnosti.

Svatko tko nema smetnji na sudu može lagati ili vjerodostojno iskazivati, što nije ono što vještak zapravo utvrđuje. Što se tiče vještačenja ubrojivosti i raspravne sposobnosti, prvo treba utvrditi psihijatar, dok za potonje nije zakonom određeno specifičnim specijalizacijama, tj. stručnjacima koji mogu utvrditi postojanje raspravne sposobnosti.

Ja osobno mislim da psihijatar uvijek treba biti uključen u vještačenje vjerodostojnosti, jer samo liječnik psihijatar može postaviti dijagnozu. Sam proces vještačenja počinje proučavanjem sudskog spisa i iskaza svjedoka te medicinske dokumentacije, kazao je Arbanas, naglasivši kako se potom poziva subjekt vještačenja.

Nema liječničke tajne

– Psiholog i psihijatar često zajedno razgovaraju za žrtvom. Objasnimo našu funkciju i postupak na koji ju sud upućuje. Sve ono što nam se kaže tijekom postupka prenosi se sudu i to stranka u postupku mora znati. U vještačenju nema institucije liječničke tajne.

Vodimo više razgovora, počevši o općenitim životnim izazovima, privatno i poslovno, namjerno izbjegavajući izravan razgovor o samoj traumi s ciljem razvijanja odnosa sa žrtvom. Same se traume dotičemo u daljnjim sastancima, kao i objektive slike psihičkog statusa osobe.

Dio će vremena žrtva potrošiti samo sa psihologom, a ako u podlozi postoji sumnja na korištenje psihoaktivnih supstanci ili tjelesna oštećenja, po potrebi će se provesti i druge pretrage. Kod vještačenja okrivljenika postupak je brži, jer se oni najčešće nalaze u istražnom zatvoru, pojasnio je Arbanas, zaključivši kako je hospitalizacija žrtava na odjelu također situacija za kojom se poseže.

– Ako je osoba u istražnom zatvoru, u takvoj bi situaciji ionako završila u zatvorskoj bolnici, dok se žrtvi hospitalizacija predlaže, ali se ne nameće, čak i onda kada žrtva ne želi komunicirati. Mi tada i dalje promatramo njihovo ponašanje i na temelju toga pišemo psihički status, dodao je Arbanas.