Don Marin Batur: Ideološke podjele služe manipulaciji naroda i potiču nove sukobe!

Dok se Božić u javnom prostoru sve češće pretvara u »potrošački blagdan« i natjecanje u kupovini što boljeg poklona te gubi vjersko značenje, društvo istodobno tone u sve dublje podjele, nesigurnost i duhovnu dezorijentiranost. Ekonomski pritisci, ideološki sukobi i gubitak osjećaja za odgovornost prema drugome postali su svakodnevica, a pitanje smisla sve se češće gura na rub.

O tim pukotinama suvremenog društva, ali i o odgovornosti vjernika i Crkve u vremenu krize, u božićnom intervjuu govori don Marin Batur, kancelar Zadarske nadbiskupije i sudac na Nadbiskupijskom sudu.

Poznati zadarski svećenik progovara o duhovnoj sljepoći, ispraznoj religioznosti, brakovima bez zrelosti, mladima koji traže smisao i vjernicima koji se udaljavaju – ali i o Bogu koji, unatoč svemu, dolazi upravo najranjivijima. Božić, poručuje, nije bijeg od stvarnosti, nego njezin najteži i najnužniji ispit.

Manjak osjećaja za grijeh

Božić uvijek nosi poruku mira i nade. Kako vi osobno doživljavate taj, za kršćane najdraži blagdan?

Svećenici su u božićnom vremenu zbog pojačanih pastoralnih obaveza u opasnosti da im izmakne čar i radost Božića. Dan započinje misama zornicama, blagoslov obitelji je od jutra do večeri, božićne ispovijedi su navečer. Dosta vremena ulažemo u tu izvanjsku organizaciju stvari pa smo u napasti ne posvetiti se dovoljno i osobnom promišljanju o radosti Božića. Tu nam je od velike važnosti pomoć i angažman župnih suradnika i drugih vjernika laika koji mogu preuzeti i odraditi brojne stvari.

U Božiću osjećamo misterij naše vjere gdje ispovijedamo da se Isus Krist utjelovio i postao čovjekom. Temeljna poruka sastoji se u tome da se Bog iznova rađa u našoj nutrini, u našem srcu i duši kako bi nas mogao preobraziti i učiniti sličnijima sebi. Božićna idila zaokuplja i ljude koji nemaju toliko izražen osjećaj vjere ali za nas vjernike smisao je u tom osobnom susretu s Kristom. Kad se to dogodi i mi možemo preobražavati svijet oko sebe.

Gledajući širu društvenu sliku, od nesigurnosti do ekonomskih i socijalnih izazova te sve učestalijih ideoloških podjela, što smatrate najvećim poteškoćama s kojima se vjernici danas suočavaju?

Ekonomske neprilike onemogućavaju čovjeku da živi na razini svojega dostojanstva. To je tuga našega vremena i kao vjernici moramo imati suosjećanja za takve okolnosti. U brojnim župama Božić je jedna od prigoda kada se organizira prikupljanje pomoći za ljude u neprilikama života. Takvim plemenitim akcijama pokušavamo makar malo ublažiti težinu problema u kojima su se pronašli i omogućavamo im osjetiti nešto od radosti Božića. Ideološke podjele služe manipulaciji naroda, potiču na daljnju netrpeljivost i riskiraju nove sukobe. Primjer su nam molitve na trgovima gdje se građane koji mole predstavlja kao one koji potiču na različite oblike nasilja.

Uz ove izvanjske okolnosti mi kao vjernici moramo voditi računa i o problemima koji se susreću na duhovnom planu. Izdvojio bih samo neke: manjak osjećaja za grijeh, psovka i značajan broj vjernika koji umiru bez sakramenata. Kad idemo na ispovijed ne može se događati da govorimo »kako se Bogu molimo, u crkvu idemo, komu možemo pomoći pomognemo, nikome zlo ne želimo a da što griješimo ne griješimo ništa«. Misliti da nemamo grijeha odraz je duhovne sljepoće i teško obamrle savjesti. Što je čovjek bliže Bogu to više vidi vlastite grijehe. Zbog grijeha nas je sram ići na ispovijed, ali svećeniku je zapravo jako drago čuti kad se netko dobro ispovijeda, tj. da zna precizno nabrojiti svoje grijehe. To znači da se takav grešnik vraća Bogu i da nije izgubio osjećaj za sveto.

Što se tiče psovke, s njome vrijeđamo Boga samoga, najveću svetinju. Kad nam psovka prijeđe preko usta moramo biti svjesni težine i bijede toga grijeha. Uvrijedili smo onoga koji je radi našeg spasenja razapet na križu. U tom smislu nam treba epohalni zaokret. Ne može se događati da oglušimo toliko da nismo ni svjesni što izgovaramo. Zbog svake psovke trebali bismo uzeti jedan dan strogog posta. Takav oblik discipline bi nam pomogao da se što prije dovedemo u red.

Vezano uz ispovijed i bolesničko pomazanje u okolnostima starije dobi i teže bolesti, nas svećenike često se promatra kao glasnike smrti. I to je situacija u kojoj nam treba epohalni zaokret jer, često čekamo posljednje trenutke osobe i tek onda zovemo svećenika. Sakramenti za starije i bolesne spadaju u čin odgovornosti njihove obitelji i ti sakramenti nisu samo za umiruće. Stariji, bolesni i nemoćni dio su župne zajednice i društva općenito i ne smijemo ih zaboravljati i ostavljati same. Nažalost, crkvena statistika govori nam da većina naših vjernika ne primi sakramente prije smrti. To je jedan od razloga za pastoralnu brigu. Našu dušu moramo pripremiti za susret s Bogom, a to nam često izbjegne ako nismo prisutni u redovitom vjerničkom životu.

Banaliziranje vjere

Božić govori o Bogu koji se ne objavljuje u sili i moći, nego u krhkosti i slabosti djeteta. Što ta poruka danas govori čovjeku opterećenom očekivanjima, strahovima i perfekcionizmom suvremenog, a često i virtualnog svijeta? Može li nas potaknuti da drukčije gledamo vlastitu ranjivost?

Naš život zna biti opterećen pogrešnim odlukama, strahovima, neizvjesnostima i pitanjima o budućnosti. Neki se i sruše pod tim teretom i odustaju od samih sebe, ali ne smijemo ostati u očaju i pesimizmu. Bog koji nam dolazi u svetkovini Božića dolazi i u naše prostore u kojima je život slomljen i gdje se čini da nema nikakve nade. U evanđelju čitamo da će »Djevica začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Bog je s nama u samoći, problemima i nemiru savjesti. Ako Bog pronađe mjesto u našem srcu, moći ćemo ići naprijed.

U vremenu u kojem ljudi istodobno govore o duhovnosti, ali i žive snažan osjećaj praznine, je li glad suvremenog čovjeka zapravo duhovna glad? Kako Crkva, kroz svoj navještaj i djelovanje, može odgovoriti na tu čežnju za smislom?

Sveti Augustin kaže da je naše srce nemirno dok se ne smiri u Bogu. To znači da kao cjelina ne možemo biti ispunjeni bez Duha Božjega. Uz navještaj Riječi Božje, ono što čini temelj djelovanja Crkve jesu sakramenti ispovijedi i svete mise. Kad se vjernik redovito i kvalitetno ispovijeda i sudjeluje u nedjeljnoj svetoj misi može se govoriti o urednoj i stabilnoj duhovnosti.

Posebno se često govori o mladima i njihovu odnosu prema vjeri. Primjećujete li promjene u njihovu pristupu Crkvi i gdje vidite prostor da im se Crkva još snažnije približi?

Pitanje mladih nepresušna je tema u Crkvi, ali i pastoralni gordijski čvor. S jedne strane, vidimo mnoge koji su prisutni na susretima za mlade, duhovnim obnovama i misama gdje animiraju pjevanje. Ozbiljno promišljaju o vjeri i pristupaju kvalitetnim ispovijedima, što je razlog našeg optimizma. Zainteresirani su i za teme na planu opće Crkve, ljepotu liturgije, postavljaju teška teološka pitanja i žele dublje napredovati u duhovnom životu, što izaziva divljenje. U isto vrijeme, primjećujemo mnoge kojih nema nakon krizme, koji kasnije stupaju u brak, koji žive načinom života kao da Boga nema, što je razlog naše zabrinutosti. Kako odgovoriti na sve te izazove teško je reći, ali navještaj Crkve o Spasitelju Isusu Kristu uvijek je isti, aktualan i suvremen i to je taj smisao kojeg mladi zapravo traže dok sreću pokušavaju pronaći na krive načine. Ono što je bitno jest da vjeru ne svodimo na banalne stvari kako bismo privukli pažnju mladih, jer ono što nema autentične korijene ne može čovjeka dovesti do osobnog susreta s Kristom.

Bog nije imun na žrtve

I na kraju, što biste poručili onima koji se možda osjećaju udaljeno od Crkve, ali u blagdanskom vremenu ipak traže svjetlo, mir ili barem naznaku duhovne utjehe? Gdje u božićnoj poruci mogu pronaći svoj prostor i smisao?

Osjećaj udaljenosti od Crkve može doći iz brojnih razloga. Kad nas duže nema na misi, onda znamo pomisliti da više ne pripadamo župnoj zajednici, da će nas drugi krivo gledati ili osuđivati, pa zbog nelagode ta udaljenost postaje još veća. Međutim, to nije točno. Naše mjesto je na svečanoj nedjeljnoj misi i bez svakoga od nas zajedništvo je na određeni način umanjeno. Župa je uvijek naša i tamo je naše mjesto. Na misi nitko nije posebno privilegiran i svi smo jednako vrijedni pred Bogom.

Udaljenost može proizaći i ako zbog životne situacije ne možemo pristupiti sakramentima. Primjer su nam bolne situacije rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika. Prošli su loše iskustvo sa ženidbenim drugom, muke i trpljenja, a sada napokon žive s nekim tko ih poštuje i razumije. Iako su pronašli taj obiteljski mir, nutrina ostaje tužna i nemirna jer postoji prepreka za primanje sakramenata. Ljudi se znaju osjećati neprihvaćeno i odbačeno, a pogotovo jer se događalo da budu isključeni iz svih aspekata života Crkve, što je pogrešno. Sudjelovanje u svetoj misi ima vrijednost u sebi i Bog nam daje svoju prisutnost i blagoslov čak i ako ne možemo primiti svetu pričest.

Zatim, udaljenost svoje razloge može imati i u problemima koji su pogodili život pojedine osobe. Teško je govoriti o Bogu mladima koji promatraju obiteljske svađe i oca koji zlostavlja majku. Nije lako govoriti o radosti Božića roditeljima koji imaju bolesnu djecu ili bračnim drugovima koji zbog neimaštine ne mogu priuštiti svojoj djeci sve što bi htjeli. Kad nekoga nema na misi, razlozi možda nisu u nemaru, već u nemoći pred svime što ga je u životu zateklo.

Na koncu, udaljenost od Crkve može doći zbog grijeha i prljavštine njezinih službenika. Isus nas je ozbiljno upozorio na mogućnost sablazni i posebno su žalosne situacije kad netko odustane od Boga zbog lošeg primjera svećenika. Princip osobne odgovornosti pojedinih službenika Crkve uvijek stoji, ali nije svačija vjera dovoljno jaka da mogu razlikovati osobu koja griješi od zajednice kojoj ta osoba pripada.

Uza sve ove kušnje i probleme naš, smisao nalazi se u božićnoj poruci koju lijepo opisuje Ulazna antifona mise zornice na Božić: »Danas će nad nama zasjati svjetlost, jer rodio nam se Gospodin«. To posebno svjetlo je Dijete Isus. Bog nije imun na ljudske žalosti i muke. U svojem suosjećanju želi prići svakom ljudskom srcu i donijeti mir. Svjetlo Kristovo može dati snagu, vratiti optimizam i nadu. Božić je prilika za taj susret s Kristom i ništa nas ne smije odvojiti od njega.

Emocionalna nezrelost zaručnika

Kao sudac na Nadbiskupijskom sudu, imate uvid i u svijet brakova u krizi. Što vam to iskustvo govori o brakovima danas – gdje su, po vašem mišljenju, najveći lomovi: u shvaćanju sakramenta, u očekivanjima ili u nespremnosti na trajnost i žrtvu?

Na crkvenim sudovima u najvećem broju ženidbenih parnica primjećujemo emocionalnu nezrelost zaručnika. To znači da se radi o situacijama u kojima osobe nisu bile sposobne odgovoriti na zahtjeve braka kao zajednice cijeloga života, veza je bila opterećena neprestanim svađama oko jednostavnih stvari, ostali su ovisni o roditeljima na način da bitne odluke u životu nisu mogli donositi bez njih, obiteljski život planirali bi isključivo prema vlastitim planovima, nisu bili spremni za kompromis i otvorenost prema drugome.

Kad uzmemo u obzir sve okolnosti u njihovom životu, pred Bogom donosimo zaključak da nisu sklopili valjanu ženidbu, tj. da iz crkve nisu izišli kao muž i žena. Sve nam ovo govori da sama priprava za brak ne može biti svedena na administrativni dio i prikupljanje dokumentacije, već se sa zaručnicima mora duže i ozbiljnije raditi. Trebalo bi promišljati o boljim pripremama na župnim i biskupijskim razinama, kako bismo jasnije vidjeli jesu li osobe došle do zrele, promišljene i spremne odluke za brak. Pitanje je i odgoja koji kreće od malih nogu u obitelji za nesebičnost i velikodušnost.