Boženi i Zvonku Kucelinu Zadarski list kao treće dijete

Upoznali su se, kako kažu, kao sav svijet tada, na Kalelargi, a godinama ih, osim ljubavi i razumijevanja, povezuje i to što im je Zadarski list “treće dite”. On je jedan od osnivača i majstor fotografije, a ona, najjednostavije rečeno, oduvijek katica za sve. Pogodili ste, riječ je o Zvonku i Boženi Kucelin.

Porođajne muke

Božena je i dan-danas srce naše novine, iako radi kao administratorica u oglasnom odjelu, njen neslužbeni opis posla je i savjetovanje nas mlađih. Kad nečim nismo zadovoljni, podijelimo rado to s njom znajući da će svaku brigu okrenuti na zafrkanciju i, na osnovu dugogodišnjeg iskustva, poučiti nas koliko su naše brigice zapravo minorne i nevažne. Isto tako, znamo da ćemo dobiti iskrenu pohvalu, samo onda kad priznanje zaista zaslužimo.

Potpisnica ovih redaka imala je sreću da je svoje prve terene, osim s prerano preminulim, velikim Vedranom Sitnicom i Marinom Gospićem, odrađivala, dopustite da ga nazovem kao i inače, barba Zvonkom koji je bio velika podrška, a koliko je važna ta podrška u početnim trenucima znaju svi koji su prvog dana radnog staža u novinarstvu otišli s blokićem i olovkom na pijacu, nesigurni kako prilaziti ljudima i što je zanimljivo bilježiti.

Volimo vjerovati kako smo iskoristili priliku i naučili štogod od najboljih, a kako bismo uvijek znali tko smo i što predstavljamo važno je, pogotovo na velike jubileje kao što je ovaj, prisjetiti se trnovitog puta i istaknuti zasluge ljudi koji su preko pola života dali Zadarskom listu.

Takvi su, između ostalih, naši Zvonko i Boba, a Zvonko se prisjetio prvih dana i, kako kaže, porođajnih muka. Zvonko je radio u Narodnom listu s Nedjeljkom Jusupom, premda su, ističe, još i prije toga surađivali, cijeli su život prijatelji. Kada je Narodni list kupio Škulić, došlo je do promjena.

Krenuli s 5.000 maraka

– Škulić jest biznismen, ali o novinarstvu nije znao, htio je otkrivati toplu vodu, jednostavno nije slušao ljude od zanata. Nama je to bilo neprihvatljivo. S obzirom na to da Zadar nije grad ako nema vlastitu novinu, odlučili smo se za osnivanje Zadarskog lista.

O tome, kao i o njegovoj povijesti, mogao bi se snimiti film ili napisati knjiga. No, u najkraćim crtama, Jusup, Dane Vučenović, Davor Lovrin, Petar Anić, još neki i ja sastajali smo se i dogovarali u marini Zadar. Kao tajno, ali imali smo krticu, nikad nismo saznali tko je to bio, no više nije ni važno.

Ujutro bi nas Škulić dočekivao ljut na kolegiju, no ništa nas nije moglo pokolebati, započinje Zvonko i dodaje da je Jusup tražio razne načine da dobije vrijeme za posvećivanje novini.

Zvonko je tražio godišnji odmor koji nije dobio, no nakon što je korektno odradio broj, samo je rekao tadašnjem glavnom uredniku da je od idućeg dana na odmoru i odbio im predati svoje negative.

– Naravno, dobio sam otkaz, nisam dolazio na posao sedam dana. Nije bilo baš lako. Bio je rat, imali smo dvoje djece, Boba nije radila, a ja sam praktički dao otkaz i krenuo u posao s 5.000 maraka koje sam posudio od oca. Nismo bili tada baš pri novcu, radili smo kuću.

Svi su nam se čudili, govorili što će gradu novina pored Narodnog lista. Ali išli smo, grlom u jagode, svjesni rizika koji svaki posao nosi, ali vjerujući silno u tu ideju, prisjeća se Zvonko.

Tijekom povijesti naše novine, bio je i svjedokom i glavnim akterom, uz Jusupa, brojnih izazova i (ne)prilika, a kao velik iskorak valja istaknuti prelazak s tjednika na dnevnu novinu, kao i ljude čiji je doprinos da novina (pre)živi itekako značajan.

– Inicijalno su nam puno pomogli Frane Skoblar, Marijan Vrkić i Božo Jusup, bili su nam zaista snažno zaleđe i pomagali su kad god bi zaškipilo. Kad smo postali dnevna novina, dogovorili smo se s Antom Jurjevićem, prodali svoje udjele Jusup i ja. Jurjević je uložio kapital.

No, kad je njemu posao počeo propadati, ostali smo na suhome, ljudi su dolazili na posao i radili, ali bez plaće, pa smo Jusup i ja nekoliko mjeseci davali novac koji smo dobili od prodaje udjela za plaće i honorare. Tražili smo partnera i tada je veliku ulogu odigrao Reno Sinovčić, podmetnuo je leđa da list opstane, preuzeo udjele od Jurjevića i nastavili smo uspješno dalje, prepričava Zvonko.

Dopisnici iz svih krajeva

Borili su se na razne načine i pregovarali sa svima jer, kako ističe u više navrata, Zadar mora imati svoju dnevnu novinu.

– Na naslovnicama nacionalnih medija Zadar je samo kad je u pitanju crna kronika, dodaje.

Premda su bili zahvalni Sinovčiću na ruci pomoći, htjeli su ići dalje i uspjeli su se dogovoriti sa Stankom Banićem iz Tankerske plovidbe.

– Bilo je to dobro vrijeme, nismo žalili na honorarima i plaćama. Ja sam, kao urednik fotografije, imao 50-ak ljudi na listi za isplatu za dostavljene fotografije. U redakciji je bilo osam stalno zaposlenih fotografa, imali smo puno dopisnika, s Paga, iz Benkovca, Biograda, ma pokrivali smo sve dijelove županije.

No, naravno, kasnije su direktori, imajući na umu uštede, znatno srezali broj suradnika što je naravno utjecalo na kvalitetu. Osim toga, žao mi je što to stabilno vrijeme nismo iskoristili da se stvori čvrsta baza i da se novina u budućnosti može samostalno financirati, komentira Zvonko.

Osim raznih vlasničkih i upravljačkih struktura, vrijedi prisjetiti se i razvoja fotografije koja je, razumije se, za medij oduvijek silno važna i posebna.

Posao preko noći

– Dok smo bili tjednik, nekako je sve to i išlo. Ali kad smo postali dnevna novina, bilo je jako zahtjevno – slikaj, trči kući razviti fotografiju pa trči natrag u redakciju skenirati je. Tako je bilo i npr. kad bi u 10 sati navečer bila prometna nesreća, morali smo sve to obaviti u vrlo kratkom roku kako bismo sutradan imali vijest u novini.

Ulagali smo zaista velike napore. Također, kad smo postali dnevna novina, ja sam imao arhivu, ali samo lokalnih ljudi, nacionalni i inozemni bili su velik problem. Snalazili smo se na razne načine, najviše je pomagao tadašnji urednik fotografije Vjesnika, Ratko Mavar, pa i Josip Bistrović iz Jutarnjeg.

Mnoge smo fotografije rezali iz novina i slagali u košuljice, pa u kutije, po abecedi. Danas bi to bilo vrlo problematično, kroz smijeh kazuje Zvonko koji se prisjetio negativa i razvijanja – u kupaonici.

Tijekom tjedna išli bi u fotostudio, no nedjeljom nisu radili, pa bi on ugrijao svoju kupaonicu na 40 Celzijevaca, grijao kemikalije…

– Znao sam tako nedjeljom razviti 10 do 15 negativa, klečeći pred kadom, u pari. Zatim smo u redakciji skenirali te negative. Dolaskom digitalije, sve je postalo jednostavno, kazuje Zvonko, a Božena dodaje u šali kako je sreća da su u stanu imali WC odvojen od kupaonice.

Ali, sve je vrijedilo, kazuje Božena koja se u Zadarskom listu zaposlila doslovno preko noći.

– Došao Zvonko doma u 11 navečer, ja sam već bila legla, dao mi ključeve i rekao da sutra idem raditi u Zadarski list. I tako, došla ja sutradan, svi su bili u Splitu, nosili papirušine u košuljicama, u tiskaru. Bila sam sama u toj malenoj prostoriji i mislila: Bože mili, kud sam zašla, započinje Božena u svom simpatičnom stilu.

Ubrzan ritam

Prisjetila se i zelene Olimpije na kojoj su radili ona i Jusup, u prostoriji od tri kvadrata, samo njih dvoje.

– A sve smo radili na toj jednoj makini. Kad me ne bi dopala, otišla bih u agenciju barba Pere Anića ili kod Nade u Večernji. Prvi mali oglasi bili su klasika: auta, poljoprivredni strojevi, prodaja ovaca, ženidba/udaja.

Neke se stvari nikad ne mijenjaju ha-ha. Jedno smo vrijeme imali automatsku sekretaricu, “skidanje” s nje bio je moj jutarnji zabavni program, ljudi bi počeli govoriti prije signala, naravno u dijalektu, nerijetko uz psovke zbog moderne tehnike, trebalo je sve to dešifrirati, kazuje Božena.

Imali su kući računalo puno prije nego u redakciji, a kako se obim posla povećavao, jedini način bio je, nastavlja Božena, nositi nedovršeno doma i odrađivati i dio noćne smjene.

– Kad smo krenuli s dnevnom novinom, počinjali smo u osam ujutro, a završavali u debelom mraku. Mnogi naravno nisu mogli izdržati taj ritam jer predaha nije moglo biti. Dolazila sam i popodne, pregledavati i korigirati stranice oglasa.

Išla bih kući autobusom ili pješice, Zvonko bi često ostajao puno duže. Srećom, kćeri su bile prilično samostalne u svojim aktivnostima, a baba Milka je kuhala, dida uskakao za sve drugo što je trebalo, opet sa smješkom priča Božena.

U usporedbi s dotadašnjim načinom rada, s računalnom tehnologijom i programima za oglase, račune i sve ostalo, posao je postao pjesma, samo ju je trebalo naučiti pjevati…

– Pravo cjeloživotno učenje, baš kad sve savladaš i misliš da možeš lijevom rukom – dođe vrijeme za “apdejte” i tako do penzije, dodaje.

Tijekom svih ovih godina u uredu joj se izmijenilo osam kolegica, a valja istaknuti kako je svima nastojala maksimalno pomagati i, što naglašava kao svoj najveći uspjeh, sa svima je ostala u odličnim odnosima. Zapravo, odlazile bi prilično brzo, posao je bio zahtjevan, plaća često nedostatna.

– Dočekala sam i ispratila ljudi i ljudi, ali vrlo rijetko sam razmišljala o vlastitom odlasku, valjda sam preduboko pustila korijenje, to ti nekako dođe kao da napuštaš obitelj, kaže Božena.

Naša razrednica

Motivaciju je uvijek, koliko god se ekipe mijenjale, pronalazila u kolegama i želji za suradnjom, a današnjom je postavom redakcije itekako zadovoljna.

– Ma, vi ste meni super. Ja se osjećam kao razrednica koja gleda svoje učenike koji napreduju, svakog dana, u svakom pogledu. Isto tako, uvijek mogu reći sve što mi je na umu. Gledam vas i ponosna sam, s guštom svima govorim – to su moji, zaključuje naša poslovna i životna mentorica.

A zadovoljan je i Zvonko, smatra da je danas Zadarski list pri samom vrhu utjecajnih medija.

– Zadarski list danas vode i u njemu rade mladi ljudi koji su posvećeni lokalnim temama i jako su ažurni. Možda nedostaje velikih novinarskih imena, ali budimo realni, u Zadru ih danas ima malo. Vjerujem da ćete velika imena postati upravo vi, koji sad brusite zanat, kaže Zvonko.

Naravno, mi se radujemo budućnosti i svemu što nama, odnosno našim čitateljima, ova naša novina nosi, no bogatu povijest valja već zabilježiti, upisati u povijest.

– Moja želja je da Zadarski list dobije svoj muzej, ili barem da postane dijelom nekog zadarskog muzeja. Izlazi već dugi niz godina, postao je institucija, etabilirana dnevna novina. U tom bismo muzeju čuvali fotografije, onu arhivu s izrescima u kutijama i zapise o brojnim događajima i ljudima našeg grada, predlaže Zvonko.

Dok list ne dobije muzej, zabilježimo na ovim vrijednim stranicama da je Zvonkov i Boženin profesionalni doprinos izniman i da je njihova ljubav prema listu, kao i hrabrost da se upuste u neizvjesne poslovne poduhvate i ustrajnost tijekom najtežih trenutaka, uz ostale zaslužne, temelj opstanka i napretka ove naše novine.

Pisali su povijest, ali ostavili i trajni pečat u sjećanjima i srcama svih koji su imali priliku raditi ili na bilo koji način surađivati s njima. Toliko jednostavni, radišni i topli.