Donekle je veći red i bolji poredak u poljoprivredi vladao u danas ozloglašenom srednjem vijeku. Tako se u statutima dalmatinskih gradova mogu naći veoma mudre i “suvremene” odredbe. Primjerice, tko je sadio vinograd, morao je na svakom vretenu vinograda posaditi šest sadnica maslina, a masline su se morale okopavati i gnojiti pod prijetnjom globe. Oštro se globila i sječa tuđih maslinovih grana, a čak se ni vlastitim maslinama nisu smjele sjeći grane bez dozvole gradskog kneza i kurije
Prije kojih pet godina mnogi nisu previše ozbiljno shvaćali novinara, publicista i čelnika stranke Samostalnost i Napredak, Nenada Ivankovića koji je rekao kako ćemo približavanjem, a pogotovo eventualnim ulaskom u Europsku uniju izgubiti mogućnost proizvodnje i kupnje tradicionalnog sira i vrhnja. Zbivanja posljednjih mjeseci su, međutim, dala Ivankoviću ipak djelomičnu satisfakciju, a uvođenje rashladnih uređaja po tržnicama dodatno iskompliciralo život proizvođačima mliječnih proizvoda. No, oni nisu jedini koji već osjećaju približavanje briselskim standardima koji su se već upleli o još jedan tradicionalni postupak proizvodnje podjednako popularan na sjeveru i jugu države, a to je pečenje, odnosno kuhanje, rakije.
Vlasnici kotlova moraju od ove jeseni registrirati obrt i voditi knjigovodstvo kao svaka druga firma, što je donijelo teškoće u mnogim krajevima zemlje, a poneki proizvođači priznaju da će, dok god budu mogli, još proizvoditi rakiju “po hrvatski”.
No osim ovih problematičnih novosti, proizvođače hrane, po mnogima jedne od najvažnijih strateških sirovina u ovome stoljeću, očekuju i ozbiljnije nevolje. Poljoprivredni analitičar Stipan Bilić nedavno je tako u “Glasu Slavonije” upozorio kako se naši poljoprivrednici ne trebaju nadati nekim velikim poticajima u slučaju da Hrvatska uđe u EU.
Prvi su ustali Kinezi
– U EU će, prema svoj prilici, jačati plaćanja ruralnog razvoja proizvođačima u težim proizvodnim uvjetima, a takva plaćanja postoje i sada i tim plaćanjima usmjerava se dvadeset i pet posto od plaćanja u poljoprivredi iz EU proračuna. Međutim, od novca prikupljenog za ta plaćanja 80 posto ide u poljoprivredu zemlje koja taj novac osigura, a samo dvadeset posto u zajednički EU proračun za poljoprivredu. Ako se ova praksa prenese u budućnost, neki veliki novac iz EU-a ne ćemo dobiti, kaže Bilić.
Ipak, nezadovoljstvo poljoprivrednika nije neka priča koja je počela s problematiziranjem ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Seljaci kao društveni sloj odavno su bili vinovnici pobuna i nositelji nezadovoljstva u mnogim europskim i svjetskim zemljama. Svakako je zanimljivo spomenuti da prve seljačke bune nisu izbile u Europi. Kinezi bilježe “Ustanak crvenih obrva” kao prvu seljačku bunu u povijesti godine 28., a slijedio mu je “Ustanak žutih turbana” u II stoljeću. Posljednja velika seljačka buna u Kini, ustanak Wang Xiaboa i Li-Šuna, bio je 993. godine, skoro pola tisućljeća prije europskih.
Jedna od prvih europskih seljačkih pobuna bila je ona poznata pod nazivom Jacquerie (Žakerija) u sjevernoj Francuskoj, nazvana tako po vođi Jacquesu Bonhommeu. Izbila je 1358. godine, a predhodili su joj porazi Francuske u Stogodišnjem ratu protiv Engleza. U bitci kod Poitiersa 1356. zarobljen je i sam kralj Ivan II Dobri te je vrhovna vlast prešla na Stalešku skupštinu što se ubrzo pretvorilo u anarhoidnu diktaturu najkrupnijih vlastelina kojima Skupština nije mogla ništa. Porezi su se podizali zbog rata, a mnogi su feudalci povećali i količinu tlake za kmetove radi obnove ratom porušenih gospodarstava. K tome je zemlja bila preplavljena različitim bandama koje su otimale imovinu po selima uz najrazličitija nasilja koja su uključivala i brojna silovanja žena. Nesposobnost vlasti da podanicima u trenutku kad od njih traži dodatne žrtve, pruži odgovarajuću zaštitu, smatra se danas jednim od osnovnih povoda ove pobune. Također je u nižim društvenim slojevima koji je obuhvaćao ne samo kmetove, nego i slobodne seljake, građane i sitne plemiće, bilo rašireno uvjerenje da je krupna vlastela korumpiranošću i nebrigom odgovorna za poraze u ratu.
Pobuna je, međutim, više bila niz neorganiziranih nasilnih činova u kojima se zauzimalo dvorce, pljačkalo imovinu i na svirepe načine ubijalo njihove stanovnike. Premda je Jacques Bonhomme bio izvikan za seljačkoga kralja, u djelovanju pobunjenika je manjkalo neke opće strategije osim mržnje za krupne zemljoposjednike. Neki smjer pobuni moglo je dati savezništvo s nezadovoljnicima u Parizu koje je predvodio vitez Etienne Marcel, no savezništvo nije dugo potrajalo jer su pariški ustanici ubrzo poraženi. Dan nakon toga Jacques Bonhomme otišao je na pregovore s Karlom II Navarskim gdje je suprotno običajima i zadanoj riječi bio odmah bačen u tamnicu. Feudalci su se pravdali da obveza časne riječi ne može vrijediti u pregovorima s pobunjenim kmetovima. Jacquesa su pogubili mučeći ga usijanim željezom, a njegova vojska je uskoro doživjela poraz te je buna slomljena nakon mjesec dana.
Gubec bi izvozio
No Žakerija je bila samo jedna u nizu seljačkih nemira koji su potresali Europu u prošlosti. Dvadesetak godina kasnije izbio je u Engleskoj seljački revolt, a pobune su se nastavile i u petnaestom stoljeću: u Švedskoj (1434.-1436.), u Sedmogradskoj pod vodstvom Antala Budaia Nagya (1437.-38.), u Franačkoj 1476., Koruškoj 1478., a nemiri u jugozapadnoj Njemačkoj trajali su od 1493. do 1517. te zajedno s ustankom u Wuertenbergu 1514. predstavljali uvod u Veliki seljački rat koji je harao svim njemačkim zemljama 1524. – 1526. U međuvremenu su bune izbijale i u Mađarskoj (Doszina pobuna 1514.), Koruškoj (1514.) i Falačkoj (1525.). U drugoj polovici šesnaestoga stoljeća seljačke pobune zahvatile su i hrvatske zemlje, otok Hvar, Istru, Banovinu, a poglavito Hrvatsko Zagorje gdje 1573. izbila velika Seljačka buna Matije Gubca. No situacija se u Europi nije smirivala ni kasnije. Tako povijest bilježi dva Gornjoaustrijska seljačka rata: 1595.-97. i 1626., zatim seljački ustanak u Donjoj Austriji 1632. kao i Švicarski seljački rat 1653. te ustanak Pugačova u Rusiji 1773.-75.
U ekonomskoj povijesti bi nam posebno trebale biti zanimljive i saborske rasprave iz šesnaestog stoljeća u kojima je bilo navlasito govora o problematiki izvoza poljoprivrednih proizvoda. O tome je bilo govora na zasjedanju godine 1560. i zaključeno je da izvoz tih proizvoda mora i dalje biti slobodan od nameta, što nam pokazuje da je Hrvatska i u tim vremenima znatno skučenih granica pa i odnosu na ove današnje, imala dovoljno poljoprivrednih proizvoda za izvoz. Iz Beča su tražili da i seljaci mogu slobodno prodavati proizvode, što je, međutim, Sabor odbio.
Seljaci su na takvo stanje odgovarali ne samo pobunama, nego i prelaskom na tursku stranu prigodom napada i opsada gradova što je osobito došlo do izražaja u Požeškoj kotlini još 1536. koju su Turci zauzeli bez većeg odpora i uspostavili Požeški sandžak. A slično se ponovilo i u Valpovu 1543. gdje se vojska i građani pobuniše protiv zapovijednika Mihalya Arkija. U ovome treba tražiti i razloge velike Seljačke bune 1573.
U šesnaestom stoljeću se od seljaka ponovno počelo tražiti da svoje dadžbine plaćaju u plodovima umjesto u novcu. Te su plodove potom feudalci po visokim cijenama prodavali vojnim liferantima koji su zbog stalnih ratova s Otomanskim carstvom bili izuzetno aktivni, dok je seljacima istovremeno bilo zabranjeno trgovati s vojskom. Tako se uska skupina nakupaca koja je poslovala sa strancima počela naglo bogatiti, dok je većina stanovništva tonula u siromaštvo. Proces, koji ni danas nije nepoznat.
Donekle je veći red i bolji poredak u poljoprivredi vladao u danas ozloglašenom srednjem vijeku. Tako se u statutima dalmatinskih gradova mogu naći veoma mudre i “suvremene” odredbe. Primjerice, tko je sadio vinograd, morao je na svakom vretenu vinograda posaditi šest sadnica maslina, a masline su se morale okopavati i gnojiti pod prijetnjom globe. Oštro se globila i sječa tuđih maslinovih grana, a čak se ni vlastitim maslinama nisu smjele sjeći grane bez dozvole gradskog kneza i kurije.
Pravedni srednji vijek
Posebna se pozornost tada posvećivala proizvodnji žitarica s kojima se u Dalmacjji dosta oskudjevalo te ih je trebalo uvoziti. Kad Templari osnivaju svoju Kuću u Vrani, zabilježeno je da su žito uvozili iz Italije, a sami su se bavili uzgojem ovaca i konja. Stoga se u komunama uz obalu pazilo da se zemljište pogodno za uzgoj žitarica ne pretvara u vinograde koji su bili profitabilniji za pojedinca ali ne i za zajednicu, budući da se u ta “mračna doba”, vlast brinula da ne bude gladi i uvoz žita bi često bio o trošku komune ili čak njennih bogatijih članova. O tome ovako piše povjesničar Grga Novak: “Budući da je velika nestašica žita i soli, i jer siromašni svijet treba više žita nego plemići, potrebno je da se izabere jedan sindik, koji će raditi u ime i mjesto komune i da mu se dade do 400 dukata u svrhu da pođe u Donju Romanju, da vidi može li da kupi za našu komunu Splita i u ime i mjesto cijeloga grada Splita žita, da ga bude u gradu dosta i u obilju i da može i siromašni svijet da ima žita.”
No s dolaskom novog vijeka, oceanske trgovine i sve intenzivnijeg ratovanja, ovakve su mudre odredbe sve više padale u zaborav. Nostalgija za boljom prošlošću nije tako neka osobitost današnjice. Još 1544. se puk u Grižanima ustao protiv vlastelinskog upravitelja te uputio molbu gospodaru Stjepanu Frankopanu da potvrdi grižanski urbar, “prave i stare zakone”, čemu je udovoljeno. To je, ipak, bio samo izuzetak u općem trendu pogoršanja položaja seljaka o čemu svjedoči i gore naveden popis većih seljačkih buna i ratova dočim se manjima broja ni ne zna. Odredđeni uspjeh postigli su samo u Švedskoj, dok su u drugim zemljama, ukjlučivši i Hrvatsku, stanje održavalo mirnim pomoću nasilja.
Na Pašmanu i Sestrunju
Ipak, od druge polovice sedamnaestog stoljeća, seljačke bune u zapadnoj Europi jenjavaju, ponajviše zbog uspješne kolonijalne politike koja omogućava odljev viška stanovništva u prekomorske zemlje. Nizozemci kao “boeri” odlaze u Južnu Afriku, Englezi u Indiju i Sjevernu Ameriku, Francuzi u Kanadu, no poraz ovih potonjih u Sedmogodišnjem ratu i gubitak većine kolonija, ponovno prebacuje težište tereta društva na seljake u domovini i uz par nerodnih godina i dugogodišnje ideološke pripreme dovodi do Francuske revolucije i začetka novih društvenih odnosa.
Pojačana industrijalizacija također apsorbira dio osiromašenih poljoprivrednika koji postaju tvornički radnici u prvobitnoj akumulaciji kapitala, vjerojatno najstrašnijoj i najnečovječnijoj fazi razvoja ljudskih odnosa u kojoj su se ljudi za minimalne nadnice iscrpljivali radeći uglavnom dvanaest sati dnevno, a katkad i duže. No sa smanjivanjem broja stanovnika na selu položaj poljoprivrednika se na zapadu kontinenta popravlja, dok istodobno u našim krajevima ponovno oživljavaju seljačke pobune, osobito na otoku Pašmanu krajem XVIII stoljeća, a posljednja prava seljačka buna izbila je na Sestrunju 1892-93. Vodio ju je Šime Švorinić zvani sestrunjski Gubec, a intervenirali su i oružnici s puškama. Neredi su ugušeni no bili su uvod u proces preuzimanja vlasništva nad otokom od strane samih Sestrunjaca koji je okončan 1904. godine.
Dinamično i burno dvadeseto stoljeće donijelo je seljačkom staležu, kao i svima drugima bezbrojne nevolje stradanja ali i mogućnosti. Ipak, malo je poznato da se status nekadašnjeg kmetstva donekle upravo u ovom razdoblju obnovio i to od početka tridesetih godina pa sve do 1976. godine u SSSR-u. Naime, sovjetski građani nisu smjeli putovati iz mjesta u mjesto bez tzv unutarnjih putovnica koje se seljacima nisu izdavale te su sve do 1976. bili doslovno vezani uz zemlju, koja k tome više nije bila njihovo nego državno vlasništvo. Stanje se tek nešto malo popravilo kad je zakonom dozvoljeno imati vlastiti uzgoj na malim okućnicama.
Današnjica nosi proizvođačima hrane u Europi pa tako i Hrvatskoj nove i mnoge izazove. Nevoljkost seljačkog stanovništva da podijeli oduševljenje s kojojm kasta političara gleda na ulazak u EU, sve je veće o čemu svjedoči i fenomen Ante Tešije, autora “Hrvatskih antiglobalističkih pjesama” ali i prešućivanje takvih pojava u mainstream medijima. Kako je kazao Stipan Bilić, zemlje EU su od 1956. do 1990. vodile politiku poticanja poljoprivredne proizvodnje, dok je njihov današnji cilj kristalizacija i održavanje dosegnutih razina, tako da fondovi za razvitak proizvodnje faktički – ne postoje.
– Kada Hrvatska bude primljena u EU, tada ćemo morati plaćanja za ruralni razvoj provoditi prema istim načelima kao i zemlje EU-a. Naši sadašnji kriteriji za poticanje ulaganja u nerazvijena i ruralna područja morat će se prilagoditi jedinstvenim kriterijima jer se zbog vlastitih rješenja ne može narušavati ravnopravno tržišno natjecanje – zaključuje Bilić. A ove su činjenice ljudi na hrvatskom selu mnogo više svjesni nego li se to u eurolatrijom prožetim strukturama društva misli.
najnovije
najčitanije
Zadar
Prgodan program
Makedonsko kulturno društvo Biljana upriličilo program »Ususret Uskrsu«
Košarka
NBA liga
Cleveland zadnji sudionik drugog kruga, sada ih čeka Boston
Hrvatska
BIVŠA MOSTOVKA
Marija Selak Raspudić gostovala u Nu2: Nisam zbog toga sretna, ali zabrana pobačaja nije rješenje
Sport
Miris oktana
NAGRADA GRADA ZADRA Vesela utrka u kojoj su Fićo i Tesla jedan uz drugoga
Zadar
Volim svoju županiju
Na Wings for Life utrci trčali i predstavnici Zadarske županije
Zadar
ĐIR PO GRADU
[FOTO] Subotnja špica bila je krcata Zadranima i turistima, pogledajte koga smo sreli
Zadar
BOKANJAC
ĐIR PO KVARTU (10) Bokanjac, selo na kraju grada: ‘Nitko ne vodi o nama računa, zatrpat će nas smećem…’
Zadar
Okupljanje
Bivši učenici Pomorske škole veselo proslavili 45. godišnjicu mature: Ovo je rasadnik profesionalnog kadra
Županija
ŠTRAJK
VRTIĆ (NE)ĆE RADITI Štrajk najavljen 13. svibnja, Knez poručuje: ‘Ako im triba donit koji kolač, nek jave’
Zadar
HRISTOS VASKRSE!