Riječka vaterpolska legenda uoči finala u Parizu: "Ova Hrvatske se neće zadovoljiti srebrom"

RIJEKA  Hrvatski vaterpolisti danas od 14 sati igraju u olimpijskom finalu sa Srbijom. Novim podvigom, trijumfom nad sjajnom Mađarskom, ovi junaci u vodi svojim pobjedama nastavljaju nizanje čestitki tolikim ljubiteljima sporta u Lijepoj Našoj. Teško, zahtjevno krčenje puta u finale je, kao u napetom trileru, uspješno okončano, dramatičan dvoboj u vodi, toliki dueli, šutevi, obrane, pri čemu je momčad izbornika Ivice Tucka sa zaveslajem prednosti uplivala u finale, teško su mogli ostaviti ravnodušnim bilo kojega promatrača. Emocije su bile na povišenoj razini, što tek reći za riječku vaterpolsku legendu Ivana Krapića, trofejno centarsko ime, koje se tek ljetos oprostilo od reprezentacije, donedavnoga kapetana hrvatske izabrane vrste koji je u bogatoj karijeri bio svjetski i europski prvak, osvajač srebra na Olimpijskim igrama, a sada trlja ruke i raduje se uspjesima svojih prijatelja.

– Sigurno da su mi emocije uzavrele, teško je naći riječi za ovaj veličanstven uspjeh našeg vaterpola i reprezentacije – kaže Ivan Krapić, jedan iz dugog špalira proslavljenih vaterpolskih imena s Kantride. Ispada da reprezentacija bez njih ne može, njegov prijatelj i kolega na »radnom mjestu« centra, Josip Vrlić, uporišna je točka hrvatskog napada.

– Momci su posljednje utakmice sa Španjolskom i Mađarskom podigli na visoku razinu, toliko su se uzdigli u odnosu na one prijašnje igre u skupini. Stvarno sam oduševljen i naravno da jedva čekam finalnu utakmicu jer sam uvjeren da će hrvatska reprezentacija osvojiti zlato.

Uradak pod nazivom »Otvaranje vrata finala« je kao u nekom književnom djelu imao uvod u kojem su svjetski prvaci poveli, ali su onda mađarski pucači počeli parati mrežu, a suparnički vratar nizati obrane, koliko je to po Hrvatsku bio neugodan zaplet, toliko joj je bio ugodniji rasplet kada je nakon dugih plivačkih dionica stigla i prestigla vaterpolske potomke »lake konjice«.

– Mađarska je možda mrvicu bolje ušla u utakmicu, bili su agresivniji i pritom su spremno dočekali neke naše tehničke pogreške da bi se odvojili. Međutim, tu je jako bitno da im nismo dozvolili da se previše odvoje. Brzo smo utakmicu vratili u egal, mi smo praktički opet bili u igri za pobjedu. Nakon prve četvrtine naša ekipa je imala potpunu kontrolu u svim segmentima igre. Znali smo da Mađarska ima ekipu s jednim klasičnim centrom i da igra s puno uplivavanja te me posebno oduševilo da smo bili koncentrirani na sve igrače koji ulaze na dva metra. Tu su bili prije svega Molnar i Fekete, no mi smo sve to iskontrolirali kako treba. Nismo dali ni Mancherzu, koji nas je u četvrtfinalu Igara u Tokiju prije tri godine uništio sa sedam golova, da se razmaše. Nismo dali prostora ni njihovim ljevorukim pucačima.

Bijač i Fatović

Opet je sjala zvijezda Marka Bijača, Gospar je inače »tiha voda izvan vode«. Opet je bio div među vratnicama, dokazujući da nema priče o najvećim svjetskim vratarima bez spominjanja ovog slavnog hrvatskog imena. Brojni istaknuti igrači, kao što je recimo Zoran Roje, svjedoče koliko im je ugodnije i lakše igrati znajući da je iza njih vratar uvijek spreman »spustiti rolete«. Činio je to i sada, u njegovih deset obrana su i dva peterca, obeshrabreni su Mađari promašili čak i treći.

– Tako je to kada se igra ovakva obrana. Šlag na tortu je Bijač, koji je skupio sve živo što bi obrana propustila. Svakako da je lakše igrati kada znaš da iza sebe imaš nekoga tko će ispraviti tvoju pogrešku. Ne samo da ti je lakše igrati u napadu, nego i znaš da ćeš se obraniti ako i promašiš, svjestan da imaš pravog vratara. Bijač svojim obranama i govorom tijela svakako tjera strah u kosti protivniku. Nije tako jednostavno pucati jednom Vamosu, Zalankiju, Mancherzu, najboljim svjetskim šuterima kakve ima Mađarska. Možete onda zamisliti kako je onima koji nisu tako jaki pucači kao ovi. Na svakom dosadašnjem turniru, kao na SP-u u Dohi i EP-u u Budimpešti, na svim ovim najvećim natjecanjima na kojima smo bili prvaci, osvajali smo titule na krilima strašnog vratara kojeg smo imali iza sebe. Uvjeren sam da će on biti u pravom izdanju i danas kad ga vidim pred golom punog samopouzdanja. I kada obrani i kada lopta prođe u gol, on je na toj lopti. Cijeloj momčadi daje veliko samopouzdanje, kao i svaki put do sada.

Marko Bijač je pucačima takvog kalibra jednostavno »skratio ruku«, zadrhtala im je i kod peteraca.

– Obranio je dvije najstrože kazne, a kod treće, promašaja Mancherza, lopta je išla pokraj gola, a on je bio na toj strani s čak dvije ruke. Pročitao ga je točno gdje će pucati, to je sveukupno bila jedna njegova izvanredna partija. Kada je tako, onda je lakše igrati, lepršaviji si i u napadu. Može se čak i mrvu ranije krenuti u napad. Mađarima je psihološki bilo jako teško igrati protiv ovakve hrvatske momčadi.

Ivan Krapić/Foto PIXSELL

Desetljećima se na Stradunu spominje ime Fatovića. Još se pamte golovi i umjetnička djela u vodi oca Elvisa, njegov sin Loren nastavlja istim rutama. Na tom putu je razorio mađarsku obranu s čak pet golova, prvim je probio led pri dugom hrvatskom lovostaju.

– Ovo s Fatovićem nije ništa strano. Mi pričamo o jednom Mancherzu, Vargi, Jakšiću, ali već dvije godine ne vidim boljeg igrača na toj poziciji. Kako momak igra i kakav impuls daje momčadi, ne samo golovima, već i kontrom, vođenjem igre s lijevog vanjskog pri igraču više… On je svakako jedna velika snaga Hrvatske. Uostalom, vidjeli smo naša izdanja na SP- u u Fukuoki kada ga nije bilo zbog ozljede.

Stručni stožer

Ni Krapiću, kao ni bilo kome drugome, ne preostaje nego nizati komplimente na ovo izdanje kojim je Hrvatska ušla u današnji finale.

– Bila je to vrhunska predstava cijele ekipe koja je za to bila vrhunski, fantastično pripremljena od stručnog stožera. Rezultati sve govore, prikazana je sjajna igra protiv dviju možda i najboljih momčadi na svijetu, kao što su Španjolska i Mađarska, time je samopouzdanje uoči finala svakako na visokoj razini. Možemo ga sada čekati u miru. Oduševljen sam i nemam riječi kako je ekipa igrala u ove dvije utakmice, kako dišu svi skupa, kako klupa igra, kakva je podrška i kakvo zajedništvo vlada u reprezentaciji. Radujem se kako Ivica Tucak s klupe to mirno vodi. Sjajno je bilo sa Španjolcima i Mađarima i mogu reći da sam zbilja miran prije finala.

Fizionomija ekipe svjetskih prvaka govori možda više od igre i rezultata. Neki padovi u igri i oscilacije izazivali su diskusije u kojima je vaš novinar »mrtav hladan« poručio da jednostavno vjeruje u novu ekipu.

– Sada na televiziji mogu bolje vidjeti sve ono što ne uočiš kada igraš, vide se i ponovljene akcije. Primijetio sam da kada Bijač ovako brani, kada na centru Vrlić i Lončar suparniku guraju sve bekove skoro u metar do gola, a Joković onako raširi napad i otvori utakmicu s takvim golom preko bloka te raširi cijelu obranu na desnoj strani, kada imaš »Kostu« Harkova znajući da ako ga pustiš, onda je to gol ili vrlo blizu tome, teško je svakome igrati s Hrvatskom. Tu je, jasno, doprinos svih drugih igrača. Čak sam uvjeren da možemo igrati još bolje nego s Mađarima, svakako imamo unutarnje rezerve i kod vanjskog šuta i drugih segmenata. Uvjeren sam da će Hrvatska u finalu odigrati još bolju utakmicu.

Lijepa slika nakon polufinala bio je šibenski zagrljaj kojim je Perica Bukić čestitao Ivici Tucku. Ovaj je pravi kolekcionar medalja na najvećim natjecanjima, ima ih već osam, među kojima su dva svjetska i jedno europsko zlato.

– Sjajno je što Ivica radi na klupi reprezentacije otkad nas je preuzeo nakon Ratka Rudića. Nakon Igara u Tokiju ostalo je puno igrača iz Ratkova doba. Obradović, Dobud, Bušlje i Sukno su u reprezentaciji počeli igrati kod njega. Ali ovo je reprezentacija u kojoj su svi, izuzev Jokovića, debitirali kada je Tucak bio izbornik. On ih je uveo i dao im povjerenje. Prije tri godine nitko nije davao šanse ovoj reprezentaciji, govorilo se da će biti uspjeh uđemo li u četvrtfinale. Ovo je pak najuspješniji trogodišnji ciklus u povijesti hrvatskog vaterpola. Bili smo svjetski i europski prvaci, europski doprvaci, igramo olimpijski finale, sve s ekipom kojoj nitko nije davao puno šansi. Ona je igrački individualno jako napredovala, mlađi igrači su se podigli do vrhunske razine. Svi mi koji smo u vaterpolu možemo samo uživati u tome i iščekivati ovaj finale.

Iskustvo

Svaki dan nosi novu obavezu, junaci pobjede nad Mađarima mogli su se samo nakratko veseliti, sve u mislima na još važniju utakmicu, onu finalnu.

– Hrvatska momčad je već iskusna, igrala je tolika finala. Išlo se na spavanje s mrvu većim zadovoljstvom, a jučer je u potpunom fokusu bila priprema za finale. Sigurno da se Hrvatska ne zadovoljava srebrom, to ni ne treba jer ima kvalitetu postati olimpijski pobjednik. Ima i iskusnu momčad te sam uvjeren da neće propustiti ovu priliku. Tu ima igrača koji su već igrali olimpijska finala, uglavnom, miran sam jer sam uvjeren da ćemo biti olimpijski pobjednici.

U vaterpolskom »Obračunu kod O. K. korala« nasuprot je Srbija, reprezentacija s tri uzastopna olimpijska finala, s igračima kao što su Mandić i Jakšić.

– Srbi imaju tri olimpijska finala zaredom, svaka im čast na tome. U finalu su potpuno zasluženo. Pratio sam ih cijeli turnir, kada im je voda došla do grla da se bore za četvrtfinale, odigrali su strašno s Francuskom. Onda su još bolje odigrali s Grčkom. Na kraju su demolirali SAD. Amerikanci s njima nisu imali nikakve šanse, bili su apsolutno dominantni od prve do posljednje minute. Vrhunski su pripremljena ekipa s Mandićem i Jakšićem kao vodećim igračima. Tu je povratnik u reprezentaciju Dedović. I oni su puni samopouzdanja. Ovo im je prvi finale još od Igara u Tokiju, oni danas vide svoju šansu, ali uvjeren sam da smo bolja momčad i da ćemo to danas pokazati.