Knjiga koja je istodobno osobna ispovijest i povijest obrazovnih reformi

Pred nama je druga knjiga reformskih priča, nakon Heraklita mračnog u hrvatskom školstvu, Reformske priče. U svom osvrtu na prvu knjigu reformskih priča između ostaloga naglasio sam: Nikica Simić jedan je od profesora koji su takvom djelovanju posvetili čitav život; više od četiri desetljeća promišlja strategije unapređenja hrvatskog školstva – kao profesor, kao mentor, kao ravnatelj i – možda najvažnije – kao roditelj. Ova je knjiga istodobno osobna ispovijest i povijest obrazovnih reformi – a prvo lice jednine knjizi daje hrabrost, snagu i autentičnost rijetko viđenu u pisanju o ovim temama. Upečatljivim anegdotama, širokim iskustvenim uvidima, ali i disekcijom službenih dokumenata, Simić nam pokazuje kako su odnosi između djece i roditelja, djece i škole, škole i roditelja, škole i društva u kojem živimo – neraskidivo povezani. U tom je smislu ova knjiga esencijalno štivo za sve društvene aktere: profesore, roditelje, djecu, kreatore sustava; sve one kojima je do toga društva stalo. I naposljetku, uz analizu brodoloma hrvatskih obrazovnih reformi, uz britku i konstruktivnu kritiku sustava, Simić se ipak uvijek vraća temelju svoje filozofije, a to je ljubav – ljubav prema djeci, prema profesorskom pozivu i prema društvu kao takvome, jer bez ljubavi nema istinske revolucije.

Skrenuti pozornost učitelja
Knjiga je namijenjena obrazovnim vlastima, roditeljima, učenicima, studentima. Nastojala se skrenuti pozornost čitatelja na loše stvari u obrazovnom sustavu. Napisana je u dva dijela, u prvom se daje zanimljiv pristup obrazovnim pitanjima, djetinjstvu autora, osobnim iskustvima. Djelo je pisano dinamično, autor putuje iz sadašnjosti u prošlost, govori iz različitih perspektiva, sebe kao učenika, roditelja, profesora, ravnatelja.
Naslovnicom Reformskih priča pokušao je sugerirati izravnu vezu s »Heraklitom« i svoju ovisnost o »školskim temama«. Budući da je to područje neiscrpno teme su se same objavljivale, nudeći se. Čitatelji koji su u rukama imali Heraklita, suočavajući se s Pričama, možda će zaključiti da su rečenice ponešto »glatkije«. Austrijski filozof Konrad Paul Liessmann svoju je knjigu: Teorija neobrazovanosti, s podnaslovom, Zablude društva znanja, priveo kraju s poglavljem: Dosta je reforme obrazovanja! Više bih volio da je napisao: Dosta je ovakvih reformi obrazovanja!, jer ako prestanemo tražiti ponajbolje načine mijenjanja sustava prihvaćamo stajalište da se ne može ništa promijeniti. Tada smo na tragu misli: svaki narod zaslužuje školstvo koje ima. S tim se Nikica ne može pomiriti i ne miri.
U Reformskim pričama navodi, i dobro argumentira, primjere onoga kako se ne smije raditi (reforma), pokušavajući ponuditi rješenja. Nijemci imaju riječ selbstverständlich koju smo prevodili kao: samo po sebi jasno. Dugo je trebalo da se aktualizira hrvatska riječ istog značenja: samorazumljivo. Učenje, rasterećenje, testovi… i mnoge druge riječi, ne razmišljajući stavljamo u kategoriju samorazumljivih pojmova.

Jezik komunikacije
Nikica Simić: »Promišljajući odrastanje sebe/učitelja domislio sam svoj ali i problem mnogih učitelja. U svojim područjima koristimo jezik komunikacije koji nam je postao prirodan nakon dugogodišnjeg specijalističkog obrazovanja. Istinski problemi se objavljuju kad pomislimo da je taj jezik komunikacije samorazumljiv (sam po sebi) i učenicima. Zbog toga sam ispisao Metajezike. U tom sam poglavlju poslao svoju najvažniju poruku u Pričama, učiteljima prije svega. I naravno, onima koji pišu udžbenike, onima koji kreiraju kurikulume,…, itd. Procijenio sam da ta poruka ne može »povrijediti ičiji ego«, a u sebi sadrži samo: promisli malo, malo … prije nego izgovoriš riječ. Upitaj se samo – znaju li učenici značenje riječi. Stari Grci su se i o tome očitovali domislivši Prometeja. Značenje imena Prometej je: prije (pro)misli, pa djeluj.
U poglavljima Škola za život i Škole i budućnost ispisao sam svoj doživljaj aktualnog dijela reforme s procjenom ishoda sadašnjeg reformskog djelovanja. To je još uvijek u zoni samo jednog mišljenja, pa ne očekujem da bi moglo imati utjecaj na buduće procese. (Nikola ŠIMIĆ TONIN)